Poslastičarnica “Zora” i “Zorino unuče”

2497

Užičanstveno sa Milošem Poznanovićem i Zoranom Donevskim.

Ostareli Dragan Donevski ispred poslastičarnice
Ostareli Dragan Donevski ispred poslastičarnice

U Užicu nema ni starog, ni mladog ko nije čuo za nekadašnju poslastičarnicu „Zoru“, a i današnje „Zorino unuče“. Kuća u kojoj je bila poznata poslastičarnica, pre rata je bila kuća čuvenog užičkog trgovca Radovana Prljevića. U našoj generaciji je poznata po poslastičarnjici “Zora”. Ispred radnje fotografisao se Dragan Donevski, koji je sa suprugom Nadom pripremao razne poslastice za Užičane. Njegovi sinovi Ilija , Krsto i Martin su se takođe bili poslastičari.

Kao da sam sada ušao u poslastičarnicu “Zora”, da se sladim baklavom i limunadom. Dragan i Nada Donevski, vlasnici ” Zore”, znali su naše porudžbine napamet. Uvek ljubazni… Tradiciju Zore nastavlja poslastičarnica „Zorino unuče“, u kojoj rade Zoran i Mirjana Donevski. Tradicija je duga skoro osam i po decenija. Zoran Donevski nasledio je posao od svojih roditelja Ilije i Božike, a koji su opet nasledili posao od Ilijinog oca Dragana. O istorijatu svoje porodice, poslastičarskom zanatu i poslastičarnici Zori je rekao:

Ekipa iz poslastičarnice „Zora“ kako ih je zapamtila većina starijih Užičana
Ekipa iz poslastičarnice „Zora“ kako ih je zapamtila većina starijih Užičana

“Deda Dragan je iz Makedonije prvi došao u Užice još 1933. godine. Te godine je na tadašnjoj Žitnoj pijaci, gde se danas nalazi Hotel „Zlatibor“, otvorio svoju poslastičarnicu, koja se zvala „Elita“. Posle nekoliko godina preselili su se i moja baka sa sinovima Ilijom i Martinom. Nastavili su uspešno da rade kao poslastičari i posle Drugog svetskog rata. Na toj lokaciji je bila sve do 1952. godine. Zatim se „Zora“ preselila na glavnu ulicu, na ćošak preko puta nekadašnje robne kuće „Progres“ na Trgu. Lokacija je bila odlična, bila je svima usput, i onima koji žive u centru grada, i onima koji idu na Poru ili na Zabučje, ili na Aleksića most. Postala je okrepljujuće mesto, ali i mesto za velike sladokusce. Ko je jednom jeo ukusne baklave, urmašice, krempite ili šampite, kao i sladolede, stalno je posle dolazio. Kolači su imali poseban ukus, a sedeti na drvenim stolicama za tri do četiri drvena stola, i uz sve to piti limunadu ili bozu, bio je pravi užitak.

Poslastičarnica zora osamdesetih
Poslastičarnica zora osamdesetih

Čiča Martin i moj otac su nastavili taj posao. Nastavili su da prave kolače, peciva i sladolede po dedinom receptu. Otvorili su na ćošku „Zoru“, kojoj je ime dao moj deda. Moj deda je voleo da radi noću, pripremao je peciva, a i kolače, i jutra je često dočekivao. Voleo je i kafane, pa se ili s posla ili iz kafane vraćao u zoru, pa otuda i ime „Zora“. U međuvremenu, od 1952. do 1955. godine držali su kod gimnazije kiosk gde su se prodavali kolači i peciva. I bilo je u to vreme još desetak poslastičarnica u gradu, od njih do muzeja i na staroj autobuskoj stanici, koja je bila gde je danas Robna kuća „Beograd“. Jedni od retkih koji su opstali iz tog doba su moji roditelji, ali samo zato što su imali kvalitet i tradiciju.

Sestra i ja imamo najranije uspomene baš iz „Zore“. Odrastali smo uz miris raznih filova, kolača i testa. Celo detinjstvo sam proveo u „Zori“. Uvek mi je bilo zanimljivo da gledam kako narasta testo, a često sam se igrao sa testom. I vrlo rano sam se uključio u posao. Imao sam 16 godina, a moju sestru to nije mnogo interesovalo. Pravili smo, pored kolača, sladoleda i peciva, i torte. Pravili smo i torte za rođendane i svadbe, samo što su tada bile samo okruglog i četvrtastog oblika. Danas ih pravimo različitih oblika.

Zoran Donevski, Zorino Unuče
Zoran Donevski, Zorino unuče

Tu, „na ćošku“, dolazili su svi, i deca, i mladi i stari, svih slojeva. Svi su voleli da pojedu „Zorin“ kolač ili zimski sladoled. Znalo se u srećno vreme da kada su plate i u Prvom partizanu i u Valjaonici, pa i u svakoj drugoj firmi, svi su redovno dolazili. Na toj lokaciji je bila sve do 2001. godine. Od tada smo moja supruga Mirjana i ja nastavili posao, tradiciju. Promenili smo ime u „Zorino unuče“. Poslastičarnica je preseljena preko puta Hotela „Zlatibor“, gde je sada „Satelit“. Nastavili smo tradiciju, sve ono je što su moji pravili, mi smo nastavili, jer ne treba kvariti taj kvalitet, taj brend i tradiciju. Nismo hteli da dodajemo nešto. Ta urmašica, baklava, krempita ili šampita se i dalje pravi po istom dedinom receptu. Ne treba to stavljati u zaborav. Odatle, posle pune tri godine rada se selimo u Dositejevu, iznad Kurlagine radnje. Tu smo bili do 2015. godine, a onda smo se uselili u svoj lokal, gde se i sada nalazimo. Pored stalnih kolača, pravimo peciva, standardne kifle, pekmezare pogačice, kifle sa susamom, uveli smo rol viršle, rol picu, sendviče, pancerote, kifle sa kremom i slično. Ali, stare recepte ljubomorno čuvamo. Ti recepti se prenose sa koleno na koleno. Deda i baba su pravili kolače po tim receptima iz davnina. Dolaze nam stare mušterije sa unucima, a ako je neko bio dete u vreme „Zore“ na ćošku, on danas dovodi svoje potomstvo kod nas. Smenjuju se generacije. Zato mislim da svi znaju za nas.“