Prvi užički biciklisti i automobilista

1422
Državni službenik i bicikl u Užicu
Državni službenik i bicikl u Užicu

Bilo je i u starom Užicu bicikala. Boriša Radović ih je izdavao na sat 4 dinara. Bicikle je izdavao i Božo Ristović. Na fotografiji Ilije Lazića i bojanki Zorana Domanovića, nalazi se jedan od Užičana tj. državnih službenika, sa svojim biciklom, a fotografiju sam izabrao zato što se izuzetno vidi kako su izgledali bicikli u vremenu između dva rata. U Užicu bolje stojeći građani prvi su imali bicikle, koje su koristili prilikom odlaska na kraće izlete, mahom u Adu. Neki od starijih Užičana su ostavili svedočenja da su članovi užičkog biciklističkog kluba išli na “duže ture” u susedna mesta, gde su održavane priredbe.
Pierre Michaux je takođe bio čovek ispred svog vremena i prvi je, zajedno sa svojim sinom Ernestom, započeo sa proizvodnjom bicikala na pedale. Po nekima je on čak i izumeo koncept sa pedalama montiranim na prednji točak, koji je bio velikog prečnika. U Beogradu je 1884. godine osnovano Prvo srpsko velosipedsko društvo. Jedan od prvih koji je nabavio “velesiped” u Užicu bio je Petar Ćelović. Ne zna se tačan datum kada je u Užicu formiran biciklistički klub, ali postoji podatak da su njegovi članovi 18. juna 1904. bili: Srećko Kondić, bravar, Vladimir Savić, Gvožđarki Trgovac, Dragomir Drndarević, krojač, Miloš Đoković Krojač, Petar Pržuljević, trgovac, Jovan Ristović, kafedžija i Petar Ćelović, sajdžija i juvelir, predsednik kluba. Biciklizam tako ima veliku tradiciju u Užicu sa svojim velikim mogućnostima za rekreaciju, takmičenja, uopšte sportske izazove. I dan danas postoje udruženi biciklisti. Užičani slično razmišljaju kao i preci, prave biciklističke staze, čak i karte za bezbednu vožnu kroz prirodu i na ulicama.

Automobilska kolona na Drvnom pijacu
Automobilska kolona na Drvnom pijacu

Užice je bilo pravi mali raj za pešake, koji su mogli spokojno šetati posred ulice i na sredini raskrsnica, sat razgovarati, a da ih ni jedno vozilo ne uznemiri. U glavnim ulicama pojavio bi se retko koji fijaker, pa je kočijaš vikao otegnuto „hoop“, upozoravajući time bezbrižne pešake da mu otvore put. Užicu su pešake prvo uznemirili velosipedi, protiv kojih su stari ogorčeno protestovali. Ostalo je zapisano da je publika izbatinala neopreznog biciklistu, koji je malo brže vozio.
Zamislite u tome idiličnom svetu pojavu kola bez konja, prvi automobil. Kakvu je pometnju uneo prvi užički šofer, Savo Radović, koji je obezbedio večnost na Lazićevoj fotografiji i takođe bojanki Domanovića, kada je u Užicu provozao automobil engleske humanitarne misije.
Pošto se čovek navikne na sve, tako su se brzo Užičani navikli i prvo na bicikle, a zatim drekave motore i automobile i na smrdljive mirise, koji su ostajali iza njih.