Prvi Užički karatisti

2781

„Ja nemam apartman na Zlatiboru, stan u Beogradu, jedini nemam lokal u gradu, otplaćujem kredit. Međutim zadovoljan sam jer sam dobar sin, muž i otac i umno još uvek stvaram.“ Primarijus dr. Rade Marković

Prvi užički karatisti, Rade Marković u sredini stoji
Prvi užički karatisti, Rade Marković u sredini stoji

Sećam ih se, sedamdesetih godinama među nama mladim Užičanima karatisti su važili za zaštitnike i prve momke na korzou. Lično sam najviše zapamtio Rada Markovića, koji je krenuo stopama dr. Jorge, srpskog i slovenačkog najboljeg karatiste svih vremena.

Omladinski karate klub „Titovo Užice“ osnovan je 2. novembra 1973. godine. Ubrzo se uključio u takmičenje Karate lige zapadne Srbije. Jedno od prvih karate takmičenja u Užicu dogodilo se iste godine u sali Doma JNA. Borbe su se odvijale na bini, gde je iza bilo i bioskopsko platno. Publika je borbe pratila sedeći u bioskopskim stolicama. U maju 1975, u godini u kojoj se proslavljalo 50 godina SD „Sloboda“, na zvaničnim takmičenjima užički karatisti nastupaju pod novim imenom – Omladinski karte klub „Sloboda“.

Srpska karate legenda dr. Ilija Jorga
Srpska karate legenda dr. Ilija Jorga

Sedamdesetih godina prvi užički karate klub se takmičio u Karete ligi Zapadne Srbije, uz veliku podršku užičkih navijača. Karatisti su se uvek nalazili pri vrhu prvenstvene tabele. U toj ligi gde se takmičili Slobodini karatisti su se takmičili i karate klubovi „Borac“, „Mladost“, „21 oktobar“, „Kruševac“, „Radnički“, „Takovo“, „Metalac“, „Partizan“, „Ušće“, „Goč“. Prvenstvo je organizovano po turnir sistemu, tako da je svaki klub u polusezoni bio domaćin turnira.

Užički Slobodin karate klub je imao 30 aktivnih članova, uglavnom su to bili srednjoškolci i studenti. Predsednik kluba je bio sudija Opštinskog suda Nikola Cerovac. Sa Cerovcem su došli dobri dani za užički karate, dobri rezultati i masovnost. Tako da je 1976. klub formirao i Pionirsku karate školu.

Karate klub "Sloboda" u punoj snazi u Hali sportova
Karate klub “Sloboda” u punoj snazi u Hali sportova

U početku treninzi su održavani u Sali Tehničke škole, zatim „kod prof. Vlajka“ u sali Pedagoške akademije, a zatim u hali u Velikom parku. Standardnu ekipu su sedamdesetih godina sačinjavali: Rade Marković, Borko Vujović, Mladen Nikolić, Zoran Đoković, Radojko Nikolić i Miodrag Drndarević. Najbolji takmičar i prvi član ekipe je bio Rade Marković nosilac braon pojasa, koji je 1975. položio i ispit za zvanje prvog dana u karateu. U to vreme Rade se odvojio među trojicu najboljih i najperspektivnijih karatista zapadne Srbije. U to vreme sam Rada Markovića angažovao da bude dežurni čuvar reda za vreme disko igranki u diskoteci Omladinskog kluba.

Prvi predsednik Karate kluba "Sloboda" Nikola Cerovac
Prvi predsednik Karate kluba “Sloboda” Nikola Cerovac

Pored Rada, ponajbolji užički karatista bio je Borko Vujović, koji je za par meseci poneo plavi pojas. Na takmičenju u Svetozarevu Borko Vujović je osvojio braon pojas i bronzanu medalju i kvalifikovao se za prvenstvo Srbije. Takođe nosilac braon pojasa je bio i Radojko Nikolić.

Prve dve godine prve užičke karatiste je trenirao srpska karate legenda dr. Ilija Jorga, zatim vicešampion Evrope Dragoslav Zeko Božović, kasnije Đinđićev lični šofer i telohranitelj, a potom poslanik DS-a i direktor Sportsko-rekretivnog centra TAŠ.

Nastavio je da ih trenira tada dvadesetogodišnji Rade Marković, koji je tokom 1975. uspešno položio stručno takmičarski i terenerski rad i bio tada jedan od najmlađih trenera karate sporta u Jugoslaviji. Drugi trener je bio Modrag Drndarević, koji je ujedno i predsednik takmičarske komisije, a uloga instuktora poverena je dr Iliji Jorgi.

Primarijus dr Rade Marković
Primarijus dr Rade Marković

Danas dr Ilija Jorga živi u Sloveniji i dalje je, uprkos godinama, jedan od cenjeih svetskih karatista. Dr. Rade Marković živi u Užicu cenjeni je stručnjak, lekar u užičkom porodilištu…

Miladin Danilovic Gengo:
“Stoje sa leva…Dugi, Nidžo, Borko, Marka, Brane, Gudura i Kinez Cuce, Zoran, Rajo, Dejan Bosiljčić- otac Ivana Bosilčića i na kraju Džoja. Kad je slika nastala, tada sam ja počinjao da vežbam. Zvali su me da se slikam. Nisam hteo da kvarim sliku, jer nisam imao kimono…“