Prvoslav Šmakić Šmaka užička moto legenda sa Zlatiborskog puta

1888

“Ludu glavu sam zaista imao, tako da sam za šampiona već ispunio pola uslova. Bio sam najbolji u ispitima spretnosti.“ Prvoslav Šmakić Šmaka

Te 1995, kada je gostovao na užičkoj TV5, Prvoslav Šmakić Šmaka, užička motoristička legenda, napunio je 60 godina i do tada je na svoj način obeležio vreme u kome živi.

Rođen je Užicu, tu u podnožju Zabučja, sin dobrostojećeg užičkog kafedžije Mila Šmakića, čija je na daleko poznata kafana “Car Dušan” bila u donjem delu Žitnog pijaca na Glavnoj ulici, kod raskrsnice Megdana. Šmakića imanje se prostiralo uz stari Zlatiborski put, imalo je veliki voćnjak pun različitog voća. Posebno je bilo jabuka i krušaka svih vrsta, zlatne paramenke, kolačare, kožare, senebije, budimke, kruške maslinke, arapke, pa šljive, orasi, razne trešnje… Mnoge generacije užičke dece su zapamtili taj Šmakića voćnjak, koji se protezao sve do česme na „Kuki“.

Užički motoristi, druga polovina pedesetih godina, Šmaka u sredini
Užički motoristi, druga polovina pedesetih godina, Šmaka u sredini

Od najranije mladosti Šmaka se razlikovao od svojih vršnjaka. Sve je počinjao prvi, dok su ga ostali oponašali. Imao je najbolje potkovanice sa alkama, da zveče kad se spuštao niz zaleđenu „Kuku“, dok su se ostala deca iz tog kraja vozila na običnim ligurama. I ne samo to, prvi je nabavio francuske sličuge, komplet sa cipelama, dok su ostali vozili potkovane kod Pujda ili Ćita šlicige. Sa 10 godina je imao je najveći kavez za golubove, najbolje užičke prevrtače. Lubav prema pticama Šmaka je preneo i na drugu decu, pa su na Zlatiborskom putu svi počeli „držiti“ golubove. Gajio je Šmaka i kuniće, one bele angarore sa crvenim očima. Druga deca su uzela „pelcer“, pa su se u mnogim užičkim dvorištima pojavili kavezi sa potomcima od Šmakinih „zecova“, a od njihove meke vunice pleli najlepši šalovi i zimske kape.

Iako nije bio loš đak, Šmaki je škola bila u drugom planu, pa je otišao na zanat kod tada poznatog majstora Ristivoja Kovačevića, brata moga dede Vitomira, i izučio mašinbravarski zanat. Posle zanata, Šmaka je opremio svoju radionicu i stečeno znanje počeo da primenjuje… Prvo je sastavio od delova zaostalih od Nemaca jedan bicikl, koji su tada bili prava retkost, a zatim, kada je dovoljno zaradio, kupio je trkački bicikl. Ostali Šmakini drugari su postali njegovi najveći navijači, kada je učestvovao na trkama sa tada poznatim užičkim biciklistima: Milivojom, Karaklajom, Botom, Čikirizom, Radom Veljačem… Na biciklu se spuštao niz okomitu Okuku, peo uz Lazića brdo, po dvadesetak puta prelazio preko železničkog mosta na plaži.

Želeo je sve veću brzinu, pa je nabavio moped od 50 kubika, na kome je počeo da pobeđuje na prvim užičkim moto trkama. Da bi mogao da se takmiči sa tadašnjim asovima Misarom, Binom, Pikljom, Vitom Maksimovićem, kasnije je nabavio jači motor BMW i počeo da pobeđuje na republičkim takmičenjima. Iako je Prvoslav Šmakić učestvovao u trkama motora i bio dosta puta šampion, čim je nabavio svoga prvoga “fiću”, prešao je na auto-trke.

Svoju ljubav prema moto sportu u drugoj polovini šezdesetih godina je preneo na relije i to je potrajalo više od 20 godina. Najpre je vozio fiću, pa NSU i na kraju „stojadina“. Bio je član reprezentacije Jugoslavije na prvenstvu Balkana 1969.

Šampion u nacionalnoj klasi Prvoslav Šmakić Šmaka sa svojom fićom
Šampion u nacionalnoj klasi Prvoslav Šmakić Šmaka sa svojom fićom

„Reli je startovao u Zlatnim Pjavcima, na Crnom Moru, Bugarska, u Konstanci su prešli u Rumuniju, zatim se vozilo kroz Rumuniju i potom kroz Jugoslaviju do Čačka, a od Čačka su se ponovo vraćali u Bugarsku do Sunčevog Brega. Reli je trajo jedanaest dana i svaki dan se vozilo od osam do četiri. Uveče, u svakom mestu, u kome je bio cilj etape tog dana, gradonačelnik je priređivao prijem za vozače, ali niko nije od umora mogao da ostane na njemu posle jedanaest sati vožnje“. Sećao se Šmaka.

Evocirajući za TV5 svoje sportske uspomene rekao je:
“Bio sam najbolji u ispitima spretnosti, jednom sam u Sevojnu namerno popeo svoga “fiću” na prednje točkove. Na Koševu u Sarajevu mi je pošlo za rukom da ga propnem na zadnje točkove, mada to nisam planirao. Kako je staza za ispit sportista Koševa pod nagibom, dogodilo se da sam morao da siđem nizbrdo i da uđem u rikverc u levu garažu. Pošto sam se velikom brzinom spuštao nizbrdo i naglo zakočio, auto se propeo na zadnje točkove, srce mi je stalo, mislo sam da će se prevrnuti. Međutim “fića” se samo propeo i vratio na prednje točkove. Koševom se razlegao aplauz i niko mi kasnije nije verovao da sam to nenamerno uradio.”

Nije imao mogućnosti ni sponzora da nabavi bolje i jače automobile, iako su u novinama izlazili članci sa tvrdnjom da ima potencijala za formulu 1.

Šmaka je bio iduvidualac u sportu, od samog početka. U fudbalu je bio golman, uspešno se bavio boksom, gimnastikom, plivanjem, streljaštvom. Govorio je: „Use i u svoje kljuse“ i znao koliko može da očekuje pomoći od drugih. Takav je bio u sportu, takav je ostao u životu. Nekada ga je Užice slavilo, bio je junak generacija proglašavan za sportistu godine. Zatim zaboravljen. Zaslužio je Šmaka užičanstveni nezaborav. Osvojio je preko pedeset pehara, gomilu medalja dok ga nije povreda odvojila od sporta.

Kada smo ga snimali za TV5 te 1995. godine, provodio je penzionerskle dane sa suprugom Mirjanom, tri oženjena sina i petoro unučadi. Imao je kanarince, sklapao makete aviona i družio se sa unucima. U lov više nije išao, ali je sa svojim rotvajlerom Almom išao u duge šetnje i spremao pribor da se okuša u ribolovu.

Na žalost vrhunski talenat koji je posedovao Šmaka nije imao uslove da se vine do neslućenih visina, jer se takmičio u vreme kada osim entuzijazma, nije imao ništa više. Obećanje, talent, znanje, nisu bili dovoljni…