Rukometaš Ljubiša Simić

1934
Ljubiša, prvi s leva, sa ostalim rukometašima
Ljubiša, prvi s leva, sa ostalim rukometašima

Ljubiša Simić, legenda užičkog rukometa, omiljeni učenik moga oca Vlajka Kovačevića, užičkog sporkog princa, sada je penzioner, a nekada profesor fizičke kulture. Generacije ga se sećaju kao jednog od najboljih rukometaša u Užicu. Jedan je od prvih igrača rukometa u Užicu, čovek koji je ostao upamćen kao bek sa jakim šutom i karakterističnim šutom sedmerca sa okretom, Rekao je:
“Na Vlajkovom terenu je 20. septembra 1960. godine odigrana prva zvanična rukometna utakmica užičkog kluba „Sevojno“ protiv „Takova“ iz Gornjeg Milanovca”.
Radovan Vitezović: Drugi u prvom redu pok. Guzijan.

Slobodan Šuljagić: Mislim da je do Gulija Žiko Zub. Ovo bi mogao biti defile povodom MOSI, negde s početka sedamdesetih.

Živko Ostojić: Ziko zub, skroz levo moj komšija Čuma. Znam ih sve, ali otišla imena. Mijo pamti imena, a i mnogo je lingarao po gradu. Meni nisu dali tata i mama.

Dragan R. Filipović: Treći je, onaj malo iza, Milutin Cvetković Tine, legendarni užički radio-amater, nažalost pokojni. Radio je u servisu za liftove “David Pajić”. Ne prepoznajem na slici, ali i njegov kolega Vilma je igrao rukomet, i još jedan iz servisa.

Zoran Starčević: Ljubišin savet koji se pamti: Dok trčite, najopasnija misao je “Kad ću stići na cilj?!”