Sasvim lična užičanstvena priča

1167

Tekst Živodarke Dacin:

Čekala sam tako, čekala, da mi sestra iz Niša pošalje još po koju našu fotku iz najranijeg detinjstva, kada smo se svi zajedno okupljali kod dede i babe u naše, ondašnje, Titovo Užice. Nove fotografije nisu pristigle (što ne znači da neće), ali sam joj vrlo zahvalna i na ovim koje mi je poslala, jer ni njih nisam imala, ali sam se svega setila… E, to je ono pravo…na kraju se život ipak svede na pamćenje predivnih trenutaka iz svake faze našeg života…I to je ono što uvek svakoga od nas oplemeni, to su trenuci koji nas vrate u vreme nevinosti, nežnosti i iskrene ljubavi…I to je nešto što niko niti može kupiti, a niti izgubiti…

Mama, brat Mikica, brat Mića, sestra Dara i moja rođena sestra
Mama, brat Mikica, brat Mića, sestra Dara i moja rođena sestra

Elem, u Mršević Mila i Dare, našeg dede i babe (sa užičke strane) bilo je nas šestoro unučadi. Tetka Bože i teča Branko iz Niša: sin Mića i ćerka Dara, pa moji mama i tata, iz Kikinde; dve ćerke: moja sestra i ja, i ujak Petar i ujna Olga, u Užicu, sina i ćerku: Mikicu i Mariju. Kao mali, bili smo nerazdvojni. Razlika od najstarijeg do najmlađeg je bila 8 godina. Napisaću i redosledom: Mića i Koka, isto godište, pa Dara, ja, brat Mikica i najmlađa sestra Marija. I dok smo bili, baš kao ovde na slici, uvek smo svi zajedno obavljali sve obroke u kući (znate ono, prvo deca da ručkaju, a onda mi stariji), skupa se igrali, gde god se išlo (u to vreme sa dedom ili nekom od tetaka), opet svi zajedno kao pačići… čak smo i veče gledali da svi skupa i u jednoj sobi spavamo, a slično smo i sanjali, samo što život uvek pripremi scenario za svakoga, pa tako i za nas ponaosob…

Sve je to bilo duži niz godina, dok kao nismo malo “porasli”, neko pre, neko posle. U tom periodu moj najdraži ortak za sve bio je moj najomiljeniji brat Mikica. Njega sam najviše volela. Sa njim sam se uvek najbolje razumela, družila, pričala, ali me je i učio mnogim “muškim” društvenim igrama. Sećam se da smo se zavlačili ispod verande i tu sam dobila prve časove iz pokera.

Naša glavna avantura iz tog doba bilo je istraživanje, inače nama zabranjenog zalaženja, podruma. Sećam se, veoma velik, sa specifičnim mirisima koji su bili pomešani između sušenih mesnatih proizvoda našeg dede i babinih đakonija ostavljenih za zimu. Podrum prepun, a istovremeno mnogo slobodnog prostora, što će reći kako je sve bilo uredno složeno. Ali nas nije interesovala hrana. Često smo se tu igrali i istraživali nama nepoznate predmete koji su se u istom nalazili. Ali nam je uvek nekako manjkalo vremena za boravak u istom, jer smo sve to složno činili da nas naši ne “uhvate”, te je boravak u istom bio i ograničen.

Ujna Olga, Koka, rođena sestra, najmlađa Marija, brat Mikica, Dara iz Niša i tetka Boža
Ujna Olga, Koka, rođena sestra, najmlađa Marija, brat Mikica, Dara iz Niša i tetka Boža

Avantura i doživljaja je bilo bezbroj, ali evo jednog od zajedničkih nestašluka, a bilo ih je, što jest’, jest’, kao u svakom zdravom detinjstvu i odrastanju. Dedino ekonomsko dvorište, baš to u kom smo se slikali u prilogu, izlazilo je na kej, a iza keja odmah reka Đetinja. Kome je palo na pamet, sada nije ni važno, ali smo svi, kao musketari, krenuli za dobrom idejom. Iz dvorišta smo se ispeli na kej, odmah iza keja je bilo par stepenika i odmah se zakorači u reku. Bilo je leto, kao i uvek, avgust mesec. Đetinja je tu bila nama do kolena (ili kako kome, zbog uzrasta), znači ne duboka, ali zato brza. Ni jednog trenutka nismo pomislili da kuhinjski prozor upravo gleda u dvorište i kej, I da nas naši prate šta radimo u dvorištu. I taman kad našoj uspešnoj avanturi nije bilo kraja od radosti, zamislite naš šestoro, svi gackmo po Đetinji, tek, na vrh keja pojavila se tetka Boža sa vrbovim prutićem u ruci i naložila svi napolje, jedan po jedan i to odmah. Nije se imalo kud izaći nego na iste te stapenice. Ne znam da li smo bili kažnjeni ili ne, tek lepa to avantura beše.

A tek avanture iz Velikog parka, posebno što nam je rečeno, tamo nikako da ne idemo sami. Ali deca ne bi bila deca, da… ma to je bilo sjajno, a sada znam i opasno, ali čini mi se da u onom vremenu nije bilo kao danas. Ne da mi se čini, nego je tako.

Marija na ramenima brata Miće i rođena sestra
Marija na ramenima brata Miće i rođena sestra

Pošto je dedina kuća bila u sred centra grada Titovog Užica, tada smo već počeli da se iskradamo i odlazimo na, za mene, najlepši Trg onoga vremena. Tu smo sedeli na klupama oko spomenika Titu i pričali do besvesti, a onda smo još malo porasli, pa smo krenuli i na igranke. Nema veze što nas je bilo tada već u godinama, kada je razlika bila uočljivija, bili smo najglavniji na igrankama, gde je glavni vokalni solista bio naš ujak Vlade. VIS Ere je imao repertoar popularne zabavne i strane numere. Naš odnos sa ujakom bio je kao da je naš najstariji brat. Baš tako, jer i jeste zakasnelo dete u dede i babe. Obično smo sedeli za tzv. muzičkim stolom i prvi taktovi muzike bili su naši. Svi smo ustajali i odmah u ples. Bili smo jako važni. Onda su te igranke trajale do 23 časa, te sa ujakom svi zajedno kući. A doživljaja za prepričavanje, bezbroj… do sledećeg večernjeg izlaska, do sledeće igranke…

Dara i ja i brat Mikica. Isto žmirkamo zbog sunca
Dara i ja i brat Mikica. Isto žmirkamo zbog sunca

Onda je došao period simpatija. Tu je već došlo do “ozbiljnijeg” razdvajanja među nama. Zapravo, naša braća su gledale cure, a Dara, Marija i ja postale smo vrlo bliske i jedna drugoj se poveravale. Tu smo tajno počele da pijemo kafu, pa kao da gledamo u šolju, te hoćemo li videti simpatiju ili ne. O kako je to bilo prelepo, nevino vreme. A moja rođena sestra, ona je u tom periodu imala svoj svet, samo je čitala knjige.

I tako, sećanja samo naviru. I svako od nas krenuo je u neki svoj život. I sve ređe smo se viđali. Čini mi se da smo poslednji put, nas šestoro bili zajedno na dan kada mi se udala moja rođena sestra, a mnogo davno to beše…

Danas, znam da baš i nije moralo tako biti, ali tako jeste… Zašto? Kao i na mnoga druga pitanja u životu, nema odgovora.

Teško mi je, ali imam potrebu da kažem: među nama više nema Miće i Marije, ali kao i svi one koje smo voleli, a nema ih više, živeće sa nama i u našim pričama.