Soko koji je gradio Sokolane

1594

Taj soko, iako je sleteo u Užice iz daleka, postao je užička legenda. Bista mu se danas nalazi ispred užičke Gimnazije. Pominjao sam ga više puta u svojim pripovedanjima na užičanstvenom portalu nezaborava.

Sokolski dom, užički hram sporta i kulture, sokolski slet ispred
Sokolski dom, užički hram sporta i kulture, sokolski slet ispred

Najčuveniji užički soko, Josip Jehlička, je rođen 12. septembra 1891. godine u Holetinu, srez Hlinsko, u zemlji Češkoj. Od ranog detinjstva se bavio gimnastikom i drugim oblicima fizičke kulture. Sa sedmnaest godina, iako premlad, bez prava na sokolsku knjižicu, postaje sokolski prednjak. Već 1907. godine, kao najbolji prednjak, učesnik je prvog Sveslovenskog sleta u Pragu. Te rane godine, ispunjene radom i treningom, ostaju kao najlepše u njegovom sećanju. Za dve godine završava tečaj češkog Sokolskog saveza, a već iduće, 1911. godine, na poziv ministarstva stiže u Užice kao nastavnik gimnastike u Gimnaziji. Gostoljubivi Užičani toplo i srdačno su primili mladog češkog instruktora koji je i sam zavoleo novu sredinu, tako da više nikad nije ni pomislio da napusti svoj “drugi zavičaj”. U Užicu je zasnovao porodicu i proveo gotovo čitav život.

Pored redovnog rada u Gimnaziji, 20. Marta 1911. godine, Jehlička osniva prvo užičko sokolsko društvo i vrši dužnost gimnastičkog načelnika velike oblasti, koja se prostirala od Šapca i Valjeva, preko Užica do Priboja. U sećanjima Jehličke to je izgledalo ovako:
“ Na malim brdskim konjićima raznosili smo knjige. Išli smo peške i po selima i po okolnim mestima, održavali i javne priredbe, osnivali društva i propagirali fizičku kulturu. Dobrovoljnim radom i novčanim prilozima podigli smo i svoj dom, stecište napredne omladine Užica.”

Mladi sokolski predvodnik Josip Jehlička
Mladi sokolski predvodnik Josip Jehlička

Ovaka aktivnost Društva je uticala je na to da uskoro mala sala užičke Gimnazije ni izdaleka nije mogla zadovoljiti potrebe Društva, a betonirano gimnazijsko dvorište nije pogodovalo atletici i sporskim igrama. Za užičko sokolsko Društvo prioritet je bio poduhvat izgradnje sopstvenog fiskulturnog doma. Na zahtev Uprave društva, načelnika Jehličke, opština dodeljuju mesto u predelu grada zvanom Međaj. Plan za ovaj dom uradio je inžinjer Goldener. Međutim, opština menja odluku i dodeljuje novu lokaciju za dom u južnom delu grada, pored puta za Zlatibor, gde se “Sokolana” nalazi sve do 7. aprila 1974. godine kada je, na na opšte negodovanje i žalost većine Užičana, nerazumnom odlukom nadležnih, porušen zbog, navodnog rašćišćavanja prostora zbog dolaska pruge Beograd – Bar.

Prva užička košarkaška ekipa u sali Sokolane
Prva užička košarkaška ekipa u sali Sokolane

Ali sa ove sramne epizode, iz istorije Užica vratimo se mnogo prijatnijoj temi: delovanju Jehličke, njegovom autoritetu i znanju. Užice postaje sedište župe zahvaljujući najjačem društvu Sokola u ovom delu Srbije. Istovremeno rad društva se obogaćuje novim sadržajima, čemu doprinosi i osnivanje sopstvenog orkestra, koji je egzistirao sve do dolaska vojne muzike u Užice.

Javnim časom užičkog Sokolskog društva obeležen je i dolazak prvog voza u Užice 1912. godine. A, iz sećanja Jehličke, saznao sam da su svi gosti koji su doputovali ovim vozom prisustovali javnom času, koji su još dugo vremena hvalili. Rast društva osećao se iz dana u dan, a njegova veličina se može najbolje izraziti i njegovim imenom, budući da je tada nastupalo pod zastavom “Dušan Silni”.

Tri najpoznatija užička fiskulturnika marširaju: Jehlička u trenerci, nastavnik Jevđo do njega, iza profesor Vlajko
Tri najpoznatija užička fiskulturnika marširaju: Jehlička u trenerci, nastavnik Jevđo do njega, iza profesor Vlajko

Za sve uspehe u tom vremenu na polju fizičke kulture užičkoga kraja, pa i zapadne Srbije, odlučujuća je bila aktivnost i stručno znanje Josifa Jehkličke. Nepredvidivo brzo stvarao je armiju vežbača koja je, putujući od mesta do mesta, propagirala gimnastiku. Jehlička je prvi obišao Novu Varoš, Pljevlja, Čajniče, Goražde, Prijepolje, Višegrad, mesta u kojima se do tada nije znalo za taj vid organizovanja. I u poznim godinama svog bogatog i stvaralačkog života, Jehlička je isticao da su to bili divni trenutci njegovog života. Po običaju, nije pričao o tome kako je bilo teško raditi pod uslovima kad nije bilo najosnovnijeg i kad se taj rad nije priznavao. Međutim, Jehlička je zavoleo Užice i Užičane. Želeo je da podiže domove u kojima bi se nesmetano posvetio radu na fizičkom vaspitanju mladih. Uložio je veliki trud i rezultati nisu izostali, uglavnom njegovom incijativom i ličnim zalaganjem, podignute su sokolane u Užicu, Novoj Varoši, Priboju, Višegradu, Arilju i Sjenici.

Jehlička sa porodicom
Jehlička sa porodicom

Povremeno odlazeći u svoj zavičaj, jedva je čekao da se vrati među užička brda, gde ga je čekala mladost željna znanja. Stotine mladih ljudi, njegovih učenika, nastavljalo je širom zemlje rad na polju fizičke kulture, i u samom Užicu. Od mog oca Vlajka Kovačeviće, prvog užičkog DIF-ovca, sve do sredine devedestih, je bilo nekoliko desetina profesora, nastavnika fizičkog vaspitanja koji su rasli pod njegovim uticajem i sticali ljubav prema svom pozivu. Punih pedeset godina Jozef Jehlička radio je pod motom: “Ne snaga koja klade valja, već uporedo razvijanje telesnih i umnih sposobnosti”. Kada je 1958. godine krenuo iz Užica sa svojom starom Bašom da ostatak života provede sa unucima u Beogradu, pratile su ga stotine učenika u čijem sećanju ostao Jehlička, sa suzama u očima zbog rastanka sa gradom koji je neobično voleo i u kome je ceo radni vek proveo radeći “ni na korist ni na slavu” , već isključivo iz ljubavi prema svom pozivu i ljudima.

Sokolana je srušena. Bista Jehličkina stoji, tu među Užičanima. Ostala je legenda o prvom sokolu i užičkoj Sokolani, užičkom hramu sporta i kulture. Užičanstveno će sačuvati uspomene, a možda će nekad ovaj grad, ako se steknu uslovi, napraviti i repliku Sokolane za sećanje na brojne ponajbolje generacije Užičana.