Umetničke tajne kuće na Donjoj čaršiji

1213

Bila je donedavno ruglo tog dela Glavne ulice u blizini Prve osnovne škole. Oronula, otpalog maltera sa zidova. Na spratu ove stare užičke kuće se nalazi nekoliko stanova. Još su u stanovima ponegde primetne borove daske od nekadašnje pozornice. Ispod kuće je bilo i stovarište pozorišnog dekora. U jednom od stanova živeo je sa majkom i očuhom mladi, danas poznati, pisac Svetislav Basara. Na njoj je svojevremeno bila postavljena 1938. godine prva užička svetleća neonska reklama, na kojoj je plavkasto zelenkastom bojom povećim slovima svetlelo “Kino”.

Bioskop “Luksor” sa prvom užičkom svetlećom reklamom
Bioskop “Luksor” sa prvom užičkom svetlećom reklamom

Tu staru užičku kuću zanimljive prošlosti svojevremeno je izgradio užički as gazda Veljko Lazić za svoj Hotel „Lazić”. U vremenu između dva svetska rata namena joj je promenjena i u njoj na spratu je počeo sa radom „Ton bioskop Luksor”, prvi u celom užičkom kraju. Posle rata „pokretne slike” zamenile su „daske koje život znače”, tu je iz Sokolane preseljeno gradsko pozorište. Generacije ljubitelja filma i teatra nekoliko decenija uživali su u ovom znamenitom užičkom zdanju.

Retki su oni koji se sećaju danas predratnog kina “Luksor”. Među njima je užički istoričar Dragoslav Rile Bogdanović, koji se približio 90-toj godini života. Kao dete rado je išao u “Luksor”, gde je najviše voleo da gleda “kaubojske” filmove. Zapamtio je da su vlasnici Luksora bili Dragi Aranđelović i njegova žena Filka, poreklom Grkinja. Filka ga je poznavala iz komšiluka u užičkoj Klisuri, pa bi ga koji put poslala da je posluša, a za uzvrat bi ga besplatno pustila u bioskop.

Na sceni užičkog gradskog pozorišta postojala je i “mala scena”, fotografija sa prestave 1954 . godine
Na sceni užičkog gradskog pozorišta postojala je i “mala scena”, fotografija sa prestave 1954 . godine

“Bioskop se nalazio u to vreme na spratu Todorovića kafane. Eh, kakvo je zadovoljstvo za mene, dečaka u maloj užičkoj varoši, koja je tada imala oko 8.000 stanovnika, s kraja tridesetih, bilo da gledam svetske filmove. Sećam se da je u kino sali ispred velikog ekrana bio red klupa, za one sa najjeftinijim kartama, zatim nekoliko redova boljih stolica, pa na kraju jedno uzvišenje sa ložama i posebnim ulazom za dobrostojeće gledaoce. I dok su se na spratu kuće sanjali filmski snovi, dole u prizemlju iza kafane bilo je dvorište sa štalom za smeštaj zaprege, sa dovoljno širokom kapijom do ulice i za prolaz zaprežnih kola.”

Dejan Malenkovića je napisao knjigu “Užički amarkord” gde kaže da su prvi bioskopi u Užicu stigli su s početka dvadesetih, da bi „Luksor” sa zvučnim kino-projektorom proradio tridesetih godina. Piše da se nalazio na Donjoj užičkoj čaršiji (kod Prve osnovne škole), na „gornjem boju” Todorovića kafane, koji je vlasnik bioskopa Dragi Aranđelović preuredio u kino-dvoranu. Da zahvaljujući preduzimljivosti vlasnika ’Luksora’, Užičani su skoro istovremeno kad i Beograđani u bioskopu gledali tadašnje popularne filmove: “San Francisko”, “Poručnik indijske brigade”, “Huarez”, “Poslednja zapovest”, “Marija Valevska”… Era predratnog „Luksora”, piše Malenković, završila se 5. aprila 1941. prikazivanjem Fordovih „Poštanskih kola”. Ubrzo potom je izbio rat.

Zgrada u kojoj je bio bioskop i pozorište 2019. godine
Zgrada u kojoj je bio bioskop i pozorište 2019. godine

Posle Drugog svetskog rata nije više postojalo kino „Luksor”, iako je još stajala ona svetleća reklama na fasadi kuće. Prvih poratnih godina na njenom spratu su se okupljali članovi udruženja interniraca, a održavane su i gradske priredbe. Godine 1948. tu je počelo da radi gradsko pozorište osnovano tri godine ranije: „Narodno pozorište Titovo Užice premešta se 1948. u Filkin bioskop, koji se nalazio na glavnoj gradskoj ulici. Sa rekonstrukcijom glavnog gradskog trga pozorište dobija svoju novu zgradu, otvorenu 1967. godine”, navedeno je na sajtu užičkog pozorišta.

Tada se završila veza veza ove kuće sa umetnošću. Prostor na njenom spratu, koji je bio i sala za filmove, pa za predstave, pretvoren je sedamdesetih u četiri stana. Veza sa pozorištem ipak nije sasvim izgubljena: u tim stanovima svoja stambena pitanja rešile su pojedine porodice pozorišnih radnika. I danas je sačuvana impozantna stara drvena veranda sa severne strane kuće, sa koje se ulazi u stanove. Kuća je zaštićena zakonom i sada lepo izgleda s novom fasadom, rezultat konkursa koji je omogućila užička Opština.