Uspešna užička Rok grupa Tina

4714

Prvo su se sreli Mišo Blagojević, zvani “Mišo Šošana”, i Nikola Pejović, zvani “Šiptar”. Šošana, tada tehničar u GP Zlatibor, tih je godina u T. Užicu bio veoma popularan muzičar. Divno je pevao, naročito pesmu “Šošana”, od Zlatka Manojlovića i njegove grupe “Dah”. Ostala mu je prilepljena za ime do današnjih dana. Svoju popularnost je iskoristio – oženio je Ružicu jednu od boljih užičkih “riba” tih godina, koja mu je rodila ćerkicu Tinu. Onda se “Šošana” našao sa “Šiptarom”, talentovanim muzičarem i toncem Nikolom Pejovićem. Nikola se u Užicu obreo s Kosova, zbog čega mu je čim je došao u užiku Gimnaziju prilepljen nadimak “Šiptar”.

Užičani su čudo što se tiče nadimaka – od onih kao što su pik, herc, lopov, zvrk, krpa, gusan, pa sve do onih najbezobraznijih delova ljudskog tela, kao npr “Mijo Kuronja”, “Žare Mudonja” i sličnim. Najgore što može da se dogodi je kad se zaborave krštena imena. Pred sobom vidite gospostvenog čoveka, cenjenog sudiju, uticajnog urbanog junaka, a zovu ga “Gusan”. Zašto? Jednostavan razlog, kao dete ga je ujeo gusan za guzu, dole pored Đetinje. Tako vidite pred sobom izrazito lepog muškarca, muzičara, karatistu, koga zovu “Šošana”. Momka koji nosi svetačko pravoslavno ime Nikola, a svi ga znaju kao “Šiptara”. Tako da su Mišo i Nikola prošli dobro kako je moglo da bude. Važni su za ovu urbanu priču, zato što su posle dosta raznoraznih avantura tokom nabavke opreme, nosanja “gromade od miksete” po vozovima i ostalim saobraćajnim sredstvima, otvorili u T. Užicu prvi tonski studio “Tina”. Zašto je nazvan tim imenom zaključite sami.

Prvi užički tonski studio je bio na Zabučju u ulici Zlatiborskoj 30, negde na polovini krivine “kod klupica” i treće krivine. Na trasi najstarijeg puta prema Zlatiboru ugraviranog u Zabučje u 19. veku. Lep studio, sa još lepšim pogledom na Užice. Šošana i Šiptar su imali veće ambicije nego da snimaju “krmećake”. Želeli su da u njihovom studiju radi grupa mladih muzičara, koja će vremenom postati bend studija, sa izgledima da ostvari jugoslovensku popularnost. Za mene lično, koji sam po prirodi uporan, to nisu bila maštoviti planovi, znao da će imati problema oko te “jugoslovenske popularnosti”. Već sam bio osetio na svojoj koži i kakvi vuci i “međedi” cede tu srpsku estradnu lovu. Rekao sam: – “Držite se jugozapadne Srbije, dolaze teška vremena”. Mišo me čudno pogledao i rekao: “Muzika ne priznaje oblasti, granice…”- „U pravu si, ali gadni ljudi ih prave…“ Šošana je slegnuo ramenima. Donekle sam bio u prvu i drago mi je zbog toga… “donekle”.

Srđan Milivojević Sikac odrastao je u porodici urbanih užičkih junaka. Deda mu je čuveni užički krojač “Muto”, koji je umeo da sašije sve što vidi na fotografiji: Levis, Superifle, Lider, sve do najpoznatijih brendova visoke mode. Bio je zaslužniji što su Užičani bili moderno obučeni, nego svi butici iz Trsta. Otac Siniša Milivojević, profesor fiskulture kao i moj otac Vlajko, legenda užičkog sporta. Majka Sida, nekada fan Đorđa Marijanovića, zavolela je rokenrol, tako da su Srđan i njegov mlađi brat Vlade nesputani mogli da postanu rokeri. Uslov je bio da pre toga moraju da idu u užičku Muzičku školu. Tako je Srđan postao jedan od najboljih rok gitarista koje je Užice imalo i nikad nije zapustio svoje obrazovanje. Užice je dobilo vrhunskog rokenrol gitaristu, tekstopisca i kompozitora koji je završio književnost. Urbani junak za odličan 5. Užički rok je pružio korak napred.

„Tina“ u studiju
„Tina“ u studiju

U to vreme, dok je Sikac odrastao, pravio sam Rok izloge u Omladinskom klubu. Mladi bendovi su svirali školske igranke, zgodno zarađivali, kupovali kvalitetne istrumente, menjali se između sebe i tako spremali za tu užičku rokenrol smotru. Tada su bile aktivne grupe: “Strah”, “Prva Pomoć”, “Generator”, “King sajz”, “Uvalže iz japatka” (Svakog petka se sviralo u gimnaziji, Domu JNA, svim školama osim u OŠ “Dušan Jerković”. Sikac je svirao u grupi “King Sajz”, u kome su sa njim bili Dragan Selaković, Rista, Saša Milosavljević, Dudi danas lekari, pevao je Dragan Rakić Rakac, nekad poznat kao rođak Kineza, lajt šou majstora u Omladinskom klubu; danas poznat u Užicu kao vlasnik “Globusa”. Koliko pamtim, imali su svoje dve pesme i fanove koji su ih zajedno s njima pevali na nastupu na Rok izlogu. Jednom prilikom Sikac je rekao:

– “Mali problem u to vreme je bila pojava panka, nju vejva i novog romantizma, gde je gitara počela da gubi svoj primat kao bazični istrument. Pank muzičari u svetu su iskazivali neke svoje stavove kroz muziku, a kod nas se svelo na to da ljudi koji su loše ili nikako umeli da sviraju, sve to sprovode kao nekakvu parodiju na pank, prvenstveno Pekinška patka”.

– “Novi romantizam je doneo prednost klavijaturistima, tako da se sve izmešalo. Neki standardi solo gitara na kojima sam ja odrastao – Madi Voters, B. B. King, Klepton, već su bili zapostavljeni, pa sam ja istraživao Meklafina, Pako de Lusiju, Al Di Meolu. Ja sam naporerdo s time otišao u vojsku i tamo postao šef orkestra Komande grada Beograda, znači nekih 12 kasarni. Tu sam izabrao kvalitetne muzičare i pojavio sam se sa njima prvi put na televiziji, u emisiji “Dozvolite da se obratimo”. Nakon pojavljivanja, kada smo izveli moje dve kompozicije, ljudi iz PGP-a su mi skrenuli pažnju da to što radim je dobro i da je trebalo da se ozbiljnije posvetim tome.”

U to vreme, dok je Srđan bio u vojsci, kao muzički urednik Omladinskog kluba tumarao sam po užičkim osnovnim školama, odlazio na igranke da bi iz nekog mračnog ćoška posmatrao klince koje sviraju. Želeo sam da otkrijem poneki talenat za neku novu grupu, jer su se u Kilo i po događali sukobi oko liderstva. Feniksi su bili u dilemi oko fakulteta, zaposlenja, ženidbi. Nisam želeo da Užice ostane bez rokenrol atrakcije. Jednog jutra se nađem u Gradskoj sa Mišom Šošoncem, kaže:

– „Ide Šiptar u vojsku, ima li neko talentovano dete da mi pomaže gore u studiju?“ Kažem da ću razmisliti i da ću mu ga dovesti. To bi trebao sa bude neko ko ima urođen apsolutni sluh, da bude zaljubljenik u tehniku. Razmišljao sam. Setim se tog petnaestogodišnjeg štrkljavog klica, koga sam upoznao na svirci u školi Nadi Matić. Svraćao je na probe Kilo i po i stalno nešto popravljao, lemio, brzo kapirao stvari, pravi urbani klinac. Milomir Milosavljević, od milja zvani Miško.

Sednem u kola sa kumom Vidojem Poznanovićem i pravo gore u Jug Bodana ulicu, u dvorište do kuće mog rođaka Radiše Kovačevića Cule, tada predsednika Kulturno prosvetne zajednice. Pitam Miškovu majku Milju gde je mali? Kaže: – „Mislim da je na košarkaškom igralištu ispred Nade Matić. Tamo on sam, bespomučno titra loptu i ubacuje u koš.“ Kažem Vidoju: – “Ovaj samo što nije postao košarkaš, stigli smo na vreme”. Ubedimo ga, pa u kola, zatim na Zabučje. Upoznam ga sa Šošoncem. Miška nisam video šest meseci. Zovnem Miša da pitam da li je zadovoljan s “malim pomođnikom”. Kaže da nije prošlo ni deset dana, a već ga je prevazišao, studio “Tina” za njega više nije nikava tajna, a svira i veći broj istrumenata: – “Samo ide u školu, ovde u studiju je sve vreme”.

Sikac se vratio iz vojske sa idejom da napravi ozbinjan bend, sreo se sa Miškom tu u studiju “Tina”. Sikac se toga sećao 2001. godine: – “Sa mojim kumom Srđanom Vukovićem, koji je takođe svirao u tom vojničkom orkestru, skupili smo momke u tom prvom “profesionalnom studiju za snimanje i nasnimavanje” Nikole Pejovića i Miša Blagojevića, krenuli smo da realizujemo zamišljeno. U toj prvoj postavi “Tine” svirali su: Miško Milosavljević bas gitaru, Dragan Selaković bubnjeve, Srđan Vuković ritam gitara, ja sam svirao solo gitaru, a pevao je Željko Radovanović Žeks“.

Na fotografiji “Tina” u studiju “Tina”, dok ih Merlin Monro posmatra s postera, čuči pevač Žeks, Sedi Šošana, do njega sagnut šteluje ton Miško. Stoji prvi Aco Milićević Dragan Selaković Gaćo, Sikac, Srđan, Nenad Vuković.