Uz prisećanja Aca Dejovića o užičkim bobovima i trkama

1680

Bobovi se u Užicu ne voze od sedamdesetih godina 20.veka, kad je zbog saobraćaja započeto redovno čišćenje ulica od snega. Tada je sa strmih užičkih ulica nestalo i ligura, potkovanica i sličuga…

Užičani na startu trke bobova na Zlatiborskom putu 1940. godine
Užičani na startu trke bobova na Zlatiborskom putu 1940. godine

Užički Gradski odbor Narodne omladine organizovao je 1956. godine prvo takmičenje u užičkom bobu. Učestvovalo je 40 bobova sa 300 takmičara. Kasnija takmičenje organizovalo je DTV „Partizan“, najčešće na stazi od puta na Jelovu Goru do bioskopa „Zlatibor“, koji je bio tu gde je danas dečije igralište na Trgu, stazi dugoj 4 kilometra. Takmičenja su bila masovna i gotovo svaki kraj grada je imao svoju bob ekipu. Jedna od najuspešnijih bila je ekipa sa Dovarja. Kada sam 2008. godine rešio da popunim svoju užičanstvenu arhivu o bobovima, potražio sam Aca Dejovića, u mladosti istinskog šmekera sa Dovarja. Kada kažem „šmeker“, mislim na jedan od pozitivnih fenomena užičkog gradskog života. Danas je to sve ređa pojava… Užički šmeker odlikovao se dobrim fizičkim izgledom, inteligencijom, elokvencijom, pristojnim ponašanjem, lepim oblačenjem, manirima, duhovitošću, poštovanjem žena… Iz tog razloga je kod žena bio omiljen i rado viđen u društvu, dok kod muškaraca izazivao netrpeljivost, što je izazivalo česte tuče na viteški način. Takav Užičanin bio je često predmet šireg ogovaranja, kako pozitivnog, tako i negativnog.

Aca sam našao na Zabučju u vikendici, njega i poznatog užičkog tašnera Ćure, nekadašnji mangaš, ali i užički trubadur, Carinjaš, uživali su u penziji i mirnoj starosti u tom lepo uređenom dvorištu pred vikedicom. Pozdraviše me sa nadimkom kako su me zvali kada sam se tek bio zamomčio – „Vlajkovac“, rekavši da redovno prate tada moju Televiziju 5. Uz kafu i najbolju rakiju kada je doneo nekoliko fotografija isečenih iz novina, Aco započe pripovedanje, a ja uključih diktafon. Iz tog razgovora i uz tih nekoliko novinskih fotografija i još dve, jedne na kojoj su bili pobednici sa pomenutog prvo organizovanog takmičenja bobu i drugu, koju sam dobio od Srba Nikitovića, na kojoj je on kao plot boba sa dečacima fotografisao pred zakmičenje na Rakijskom pijacu. Ispričaću vam detaljnu priču o užičkom bobu i najpoznatijm ljubiteljima tog užičkog ekstremnog sporta.

Pobednici prve organizovane trke bobova 1956.
Pobednici prve organizovane trke bobova 1956.

„Eee moj Vlajkovac današnja deca se za zimu ne pripremaju. Prepustili su to roditeljima koji čitaju oglase i turističke ponude kako bi se odlučili da svoje mezimce pošalju na Zlatibor, Taru ili kopaonik a neki ih šalju i u nekadašnju bratsku republiku na Kranjsku goru čak i u Zakopane, Tatre ili glečere Austrije i ko zna već gde. A generacije danas staraca kao što smo ja i Ćure, a i tvoja generacija srednovečnih ljudi, zime svog detinjstva, pa i momkovanja, provodile su Užicu, svom gradu, a već sa prvim snegom su počinjali pripreme da se sneg spremno dočeka. Sa tavana i iz podruma izvlačene su sanke i potkovanice, šličuge i bobovi. Popravljalo se ono što se predhodne zime oštetilo i željno očekivani prvi sneg, kad će svi delovi grada oživeti zahvaljujuči mnogobrojnim učesnicima u zimskim čarolijama. Od svih zimskih uživanja, vožnje bobovima su bile najuzbudljivije. Bobovi su dugo bili obeležje Užica. Gajili smo veliku ljubav prema tom sportu, i tim posebnim, samo užičkim, proizvodima za zimske dane šlicugama, potkovanicama i bobovima… Na žalost više nisu u upotrebi. Oni najbrži i najbolji imali su čak i „slavna“ imena, po kojima su bili prepoznatljivi, kad ih isteramo na snežne staze.“

Bobovi su se prema broju članova posade razvrstavali u kategorije: dvojac, trosed, šetverac, petosed, šestosed, osmerac, a bilo je i znatno većih, kao čuveni bob koji su napravili radnici „Kablara“, koji je mogao primiti i do dvadeset ljudi. Posadu su sačinjavali: vozač – pilot, kočničar, balanser i ostali. Vozač je bio najvažniji član posade, jer je od njegove veštine zavisila brzina. Trebalo je izabrati najbolju „vozu“ na stazi, „seći“ krivine na vreme, vešto preticati ostale – da se ne izleti sa staze. Kočničar je na komade vozača doprinosio bezbednoj vožnji, a balanser, koji je sedeo na začelju, uz pomoć ostalih omogućavao je vozaču da sa lakoćom upravlja bobom i izbegava prevrtanje, što ne bi bilo nimalo bezbolno, jer su brzine bile na pojedinim stazama i preko 80 kilometara na sat.

Isečci iz novina fotografija Aca Dejovića
Isečci iz novina fotografija Aca Dejovića

Izgled boba je zavisio od mogućnosti, sastojao se od jedne daske „petice“, širine 40 do 50 santimetara i dužine po želji, dve podvezice potkovane okovima od kojih je prva služila za upravljanje i bila pokretna i zadnje, koja je bila u čvrstoj vezi sa daskom. Na zadnjoj podvezici su se montirale kočnice, koje su najčešće bile ručne, mada su se ugrađivale i nožne. Na komandu vozača kočničar je potezao ručne kočnice koje su omogučavale zaustavljanje boba a prema potrebi vozač je mogao istovremeno aktivirati i nožne kočnice . Na gornjoj površini daske na svih 50 santimetara prikivane su prečage koje su se oslanjale noge pri vožnji i pridržavalo prilikom balansiranja u krivinama. Bobom se najpre upravljalo pomoću kanapa, koji je bio pričvršćen sa obe strane prednje podvezice, pa se povlačenjem kanapa ulevo ili udesno birao željeni pravac. Kasnije se kanap zamenjivao pravim volanom, koji je Cakan iz klisure prodavao, pa je i izgled boba bio na neki način otmeniji. Kad je Crnjak sa zlativorskog puta na bob montirao akumulator i farove za noćnu vožnju, to je izazvalo divljenje kao današnji bolidi formule 1.

Isečci iz novina fotografija Aca Dejovića
Isečci iz novina fotografija Aca Dejovića

Svaki deo grada je imao je imao svoje favorite u hirarhiji najboljih bobova. Na Zlatiborskom putu najbolji bob su imali braća Pantovići sa Kuke, solidan osmerac, ne tako brz, ali je zato „Komarac“ koji je vozio Mikota Todorović bio zapamćen kao jedan od najboljih. Porodica putara Aćimovića, sa dosta dece, imala je takođe veliki osmerac, ali je to bilo porodično vozilo, a ne osmerac za trke. Dovarjaši su negovali pravi kult boba. Gotovo da je svako u dvorištu imao bob. Braća Dejovići Aco i Mijo, Vitići Šone i Lokner, Voja Genjalo, Vojo Papić, Miloš Zec imali su bobove od kojih je svaki u svojojoj kategoriji najčešće pobeđivao u trkama. Na Dovarju je zabeležen i prvi tragičan udes, kada je Božo Glišić na Božić poginuo udarivši u kameni stub kod Ćitove kovačnice. Bilo je još nezgoda sa tragičnim krajem , ali je vožnja bobovima i dalje mamila mlade. Na Pori su se isticali braća Nikolići, Pinpili Marko, Mića Lucko, braća Pisar, čije je otac Jovan bio pravi majstor da napravi drveni deo boba, pre nego će ga kovači pripremiti za vožnju. Pošto su im tereni bili zajednički, pridruživali su im se Rosuljani: braća Pecović, Braća Bošnjaković, Misara i Pacura, Miko Ćiro, Zoran Đokić Ćure, Čedo Seljak. Spuštajući se niz Poru, Lazića brdo ili Kameno korito, nisu priznavali da je neko bolji od njih. Koštica je imala neprevaziđenog Ripidu, koji je bio opasna konkurencija gde god bi se pojavio, na Terzijama Beli Fačeti, a Starom gradu Vlade Grujičić bili su daleko ispred ostalih.

Isečci iz novina fotografija Aca Dejovića
Isečci iz novina fotografija Aca Dejovića

Nabrajajući poznate i nepriznate veličine ovog zimskog sporta Užica ne može se zaobići Carina, koja je imala dosta dobrih posada bobova i legendarnih „pilota“ kao što je Đoko Majmun Drobnjaković. Upamćen je bob „trumbelaj“ kojim je često upravljao Miloš Tomanović, a tu su i Milivoja, Pinki, Dačo, Brane Katanac, Drago Patak, braća Kazaci. Klisura i Slanuša su ih pratili imali su česte trke da dokažu koje bolji. Braća Mazon Dule i Bore, pa Mišo Osipov, Ljubiša Brkić i Miko Radović, Zoran Piščević, Brača Radičević, braća Petrovići Žare i Fis vozili su žestoke trke da dokažu primat na zaleđenim terenima. Velja Mirković, sin nekadašnjeg predsednika opštine, ubijenog u Uremovačkom potoku od komunističkokog egzekutora Andrije Mirkovića, i Brane Lekovac su sa svojim bobom bili zapaženi na svim užičkim trkama bobova. Imali su dobre bobove i posebno se isticali na opasnim terenima.

Za pobedu na trkama bila je potrebna hrabrost, ali i kvalitet boba. Braća Dragan i Miško Zorzić, čiji je otac imao bravarsku radnju, napravili su bob na kome su, zavisno od uslova menjali zadnju podvozicu. Ako je bila prtina, stavljali su šire potkove, a za ledene staze one uže. Braća Kiosi, Svele i Vlade bili su maštovitiji, pa su na bob trosed kad prođe zimska sezona, montirali točkove, pa ga i leti koristili, spuštajući se niz Rosulje, Klisuru i Terazije. Braća Pujdovci, Dule i Ljubiša, iz kovačke porodice, bili u mogućnosti da prave najbolje potkove, sve dok braća Dejovići nisu u „Prvom Partizanu“, koristeći najbolji čelik, napravili za to vreme najbrži bob i kao fabrička posada učestvovali na trkama, jednoobrazno obučeni u crvene trenerke „zastrašujuće“ delujući na ostale učesnike trka.

Isečci iz novina fotografija Aca Dejovića
Isečci iz novina fotografija Aca Dejovića

Kad su negde 1942.godine doneli prvi takmičarski bob sa nešto širim okovima, nisu se nešto proslavili. Bob im se u krivini prevrtao tako da nisu prestavljali konkurenciju lokalnim majstorima i njihovim „bolidima“. Terena i staza u to vreme je bilo na pretek. Putevi se nisu posipali solju i rizlom. Kad se prtina utaba i preko dana odjuži, a uveče stegne, staze su se pretvarale u u prave ledene piste na kojima se do duboko u noć dokazivala hrabrost i veština. Bilo je večeri kad se na stazama nalazilo po 20-30 bobova i preko 100 ljudi koji su se sankali do kasno u noć. Tako formirane staze nisu se otapale do proleća. Tada se moglo spuštati sa obe strane Dovarja. Ako se spušta prema gradu, moralo se stići do Malog parka. Išlo se i do Vrela pa do Ćitićeve bukve, savlađujući viđe krivina spuštalo se u Adu. Zlatiborski put je omogućavao duge i brze vožnje kako starim putem do Zabučja i zaleđenje Kuke, kad se izbije na stari Zlatiborski put, tako i novim čak do Ankine kafane. Na toj relaciji trebalo je savladati posebno opasnu Veliku okuku, pa treći i drugi presek, gde su samo oni najveštiji izbegavali prevrtanje. Ako sve dobro prođe preko pruge i mosta, izbijali bi na Glavnu ulicu.

Pora je nudila uzbudljivu vožnju do Đurđevića groblja, a kad se savlada krivina „kod stene“, lako se stizalo u Užice. Kad se krene od Ostojića kuća sa Terazija, moglo se spustiti Bosanskom do Tkačnice, tada „Cvete Dabić“, uz opasnost koja se zvala bandera, jer se na isteku staze nalazila na nezgodnom mestu i često bila uzrok povreda. Mogli su izabrati „mirnije“ staze kroz Košticu, uz jedni krivinu kod doma.

Mladi Srbo Nikitović za volanom jednog od carinjaških bobova na raskrsnici Rakijskog
Mladi Srbo Nikitović za volanom jednog od carinjaških bobova na raskrsnici Rakijskog

Organizovane trke bobova su se načešće događale na Sarića Osoju. Staza je bila duga, strma i često zaleđena, pa je i omogućavala onim najhrabrijim da, ako su imali odgovarajući bob, trijunfuju i budu junaci do sledeće zime. Posada je omogućavala posebnu vožnju po mesečini kao dan, tako da su često i u svitanje zaticala, a da se hladnoća ili umor nisu osećali, iako nisu ni imali perjane jakne, dukserice, martinke i opremu koja je kasnije bila obavezna u zimske dane.

I danas u nekim podrumima ili tavanima, nekadašnji užički bobovi prekriveni prašinom, zarđali crvotočni, ako već nisu završili u ognjištima, smetaju nekim novim vlasnicima a njihovoj deca se čude i pitaju kakva je to skalamerija i čemu služi. Na žalost, nekadašnja posebnost, karakterističnost grada među brdima u kotlini Đetinje, ne interesuuje ni one koji su zaduženi za čuvanje belega iz prošlosti.