Užičanin Radomir Andrić, veliki srpski pesnik

2098

Nekada, sedamdesetih godina 20. veka, na vratima Dragove vodenice, kada ju je njegov sin poklonio Užicu, tačnije užičkoj crkvi, pisalo je:
Pekarska
Ili Opančarska
Svejedno
Po nesnosnoj žegi je svaka
CARSKA

Radomir Andrić
Radomir Andrić

Nešo Staparski je tu sakupljao na večerima poezije užičke poete, slikare, poštovaoce poezije i lepe umetnosti. Pitao sam ga: – Jesi ti ovo na vratima napisao? – “Nisam, to je moćna pesma Radomira Andrića posvećena užičkim česmama. To je iz njegove knjige Bunari Radoša Modričanina”. Posle nekoliko dana sedeli smo pred Gradskom kafanom, kad Nešo pokaza: „Eno preko Trga ide Radomir Andrić, krenuo u biblioteku, tako on svaki dan…” Pogledao sam u pravcu u kom je Nešo pokazao i videm omanjeg dugokosog čoveka sa komesarskom torbom preko ramena. Kasnije sam ga često viđao u šetnji ruke prebačene preko ramena jedne devojke, odavao je izgled veoma zaljubljenog čoveka.

Ovih dana, tj. 9 oktobra 2018, kada Užice slavi Dan grada, književnik Radomir Andrić dobio je plaketu, a ja za dugogodišnji užički novinarski, hronološki rad, za kolumne i stvaranje sajta “Užičanstveno” nagradu Grada Užica. Zaista mi je bilo drago što sam bio jedan od dobitnika te večeri, zajedno sa Radomirom Andrićem.

Pozivnica
Pozivnica

Radomir Andrić je prisutan na Srpskoj poetskoj sceni punih 57 godina sa više od 30 pesničkih knjiga, dobitnik najprestižnijih književnih nagrada. Piše i prozu, književne kritike, za decu, a poslednjih šest godina je predsednik Udruženja kniževnika Srbije. Rođen je u užičkim Ljubanjama 1944. godine, išao je užičku Gimnaziju. Jednom prilikom je rekao: “Početkom šezdesetih godina proteklog veka sricao sam prve pesničke reči ili još tačnije preslišavao naglas u sebi samom poetske pritoke, verujući da me neko drugi čuje. U svakom slučaju, poeziju sam otkrivao izvan nečeg već kazanog – više je to bio magnet kojim se otvaralo čulno nebo na drugom nebu. Tu sam lovio začudne pesničke slike i ozarenja iz zavičajnog tajnopisa. Ta je lovina u sećanjima na detinjstvo zadobijala dragoceno lirsko uobličenje. A prvi pravi pesnici koje sam tada upoznao bili su: Momčilo Tešić, Paun Petronijević, Ljubomir Simović, Vladan Mitrović, Ljubivoje Ršumović… U tim đačkim danima imao sam značajnu podršku od profesorke Cvete Grujičić i profesora Stojadina Kostića. Uz to, u Užicu, za šest godina školovanja, video sam prvi put: voz “ćiru”, tenk ispred muzeja, boks meč u Sokolani, sletske poletne vežbe i poduhvat fiskulturnika Jehličku, beli hleb u pekari na “Lipi”, maštare Mifu Šerifa i Stojana Kovačevića zvanog Grande, cirkus i prvomajski uranak u Adi, džuboks u Gradskoj kavani i moje prve stihove u listu ‘Vesti’…”

Posle završene gimnazije u Beogradu je diplomirao jugoslovensku i svetsku književnost na Filološkom fakultetu, Zatim je postao novinar, jedan od urednika u Radio Beogradu. Uređivao je listove “Bagdala” i “Zadruga”. Postao je poznati književnik, njegove pesme su prevođene na više evropskih jezika, zastupljene su u brojnim antologijama. Dobitnik je velikog broja književnih nagrada kao i značajne užičke plakete grada.