Užičke kafane, od nastanka do Žestivala (drugi deo)

1879
Jedna od predratnih muzičkih kapela u starom Hotelu „Zlatibor“
Jedna od predratnih muzičkih kapela u starom Hotelu „Zlatibor“

Svaka kafana je imala svoju posebnost, ali ipak to što je nekim kafanama davalo posebnu dušu, to je bila muzika. Prizvala je goste da uz nju zaborave brige, da se raduju, tuguju, dožive sevdah, dert manifestacije ljubavi i lepote života i naravno ostave novac. U predratno vreme najcenjenija užička kapela je bila kapela „Nikolići“ sa Carine“, sa violinistom virtouzom Jazom. Posebno su bili cenjeni harmonikaši, koji su tokom dana u kafanama kod gostiju izazivali sevdah i dert.

Posle Drugog svetskog rata jedino je kafana Hotela „Zlatibor“ imala stalnu muziku. Tu se uveče porodično izlazilo na večeru i provod. Najpre su gradski muzičari sa Carine sa Vlajkom Nikolićem, ocem Milana Ciganina i Anke (Ane), poznatih užičkih zabavljača sa gimnazijskih igranki, sastavili kapelu. Ta prva posleratna kapela je u večernjim satima pružala uživanje onima koji su voleli dobru pesmu i kafansku muziku.

Najpopularnija predratna užička kapela "Nikolići" zabavlja goste
Najpopularnija predratna užička kapela “Nikolići” zabavlja goste

Ubrzo su pevačice počele da dolaze i sa strane, najpre pronađene u beogradskim kafanama “Orač”, “Astorija”, gde su se okupljali muzičari koji nisu bili u angažmanu… Vlajko nije završio muzičke škole, ali je odrastao u kući gde se violina prenosila sa oca na sina, a deca uspavljivala i budila uz omiljene zvuke tog čarobnog istrumenta, pa je i on veoma rano savladao sve njene tajne. Violina u njegovim rukama veselo pričala ili tužno plakala odražavajući njegova istinska osećanja. Sa godinama on je postao malo nagluv, ali je kao Betoven bez greške svirao najteže melodije i pesme koje su gosti naručivali da bi ih pamtili i sačuvali od zaborava.

Sa Carine su u to vreme u Užice stizali najbolji kafanski muzičari, mada je bilo i onih školovanijih, pa čak i profesora muzike. Naročito su se isticale porodice Nikolić i Jovanović. Čika Vladeta sa Starog Zlatiborskog puta se sećao: “Značajno mesto među užičkim kafanskim muzičarima imao je harmonikaš Vojo Jovanović, koji je u duetu sa Sokanom ili Žikom stvarao nezamenljiv štimung. Njegovi sinovi Gagan i Nine više su voleli golubove nego muziku, pa je harmonika ostala bez naslednika. Cela porodica se iselila u Ameriku radeći tamo neke druge poslove, a muziku su zadržali samo u sećanjima”

Mišo Drobnjaković u sali starog Hotela Zlatibor sa harmonikašem
Mišo Drobnjaković u sali starog Hotela Zlatibor sa harmonikašem

U sećanjima je ostalo i da su u Hotel “Zlatibor” dolazile kapele sa strane. Obično bi šef sale Neđo Čokara, a kasnije Branko, Božo Starac ili Mišo Nenadić saznavši da negde u okolini ima dobra muzika otišao da proveri, sasluša i ugovori angažman. U to vreme najvažni član sastava ili kako bi danas rekli “benda” bila je pevačica. Ipak “bend” bi imao veću cenu ako u njemu peva njih više, jer je to zadovoljavalo više ukusa i želja gostiju. Orkestri nisu bili brojni, njih troje, četvoro sa obaveznom violinom, harmonikom, bubnjem, po kome bi lupali svi iz orkestra, a ponekad i neki od duvačkih istrumenata. Zapamtio sam kao dete kad smo jednom prilikom na samom početku šezdesetih godina porodično izašli na večeru u “Zlatiboru”, meni tada ogroman crni klavir koji je dominirao na podijumu. Taj klavir je pružao mogućnost onim muzički obrazovanim da se iskažu, a mikrofon je bio namenjen isključivo za pevačicu. Naručivale su se pesme po želji, a muzičari su se svojski trudili da zadovolje želje gostiju, jer im je od toga zavisila zarada.

“Pare za naručene pesme su stavljali su u futrolu od violine, jer je violinista najčešće bio i kapelnik, a delio na kraju na ‘ravne časti’. Gosti su odlazili ubeđeni da ih je pevačici zapazila, da im se osmehnula, krišom namignula ili čak diskretno poslala poljubac, što je značilo da se sutra mora doći, zauzeti sto blizu muzike i širom otvorenih očiju, ali i usta, fiksirati pevačicu na podijumu osmehujući joj se i naručujući pesme pa i piće, kad naprave pauzu i sednu za svoj muzički sto.

U orkestru užičke muzičke legende: Vojo Ciganin, Vlajko Nikolić, Miodrag Stefanović “Crni”, Ljušo Trifunović Sokan, Žiko Polić
U orkestru užičke muzičke legende: Vojo Ciganin, Vlajko Nikolić, Miodrag Stefanović “Crni”, Ljušo Trifunović Sokan, Žiko Polić

Tako iz noći u noć do svitanja, dok muzičari ne pođu na zasluženi odmor prebrojavajući Pazar i dobijeni bakšiš. Stari Užičani u svojim pričama koje su mi pričali su se sećali prelepe Fatme, koja je došla Užice iz Bosne, čije oko zeleno kao smarad nije ostavljalo nikog ravnodušnim, pa je kafana uvek bila dupke puna. Neki su imali sreće da joj se približe, iako ju je kapela ljubomorno čuvala. Nisu mogli da je sačuvaju od Zorana Kaličanina. Sedeo je svako veče nasprem nje pogledima se dogovarjući, a kad dođe farjont ostajao je sa njom. Užička lepotica, žena Buga Vulovića, bivšeg fudbalera “Slobode”, podsećajući na filmske lepotice, predivnim glasom kao i stasom sa biranim repertoarom pesama privlačila je ljubitelje kafanske muzike i dobre pesme.

Šezdesetih godina u “Zlatiboru” je pevala zavodljiva, seksipilna Milesa. Pesmom i ponašanjem oduševljavala je i staro i mlado puneći kafanu iz večeri u veče. Srdačna sa svima, ostavljala je utisak da svako ima svoju šansu da joj se približi, ali to je uspelo samo Bolu Bulju (kasnije don Boško Radonjić), kome su mnogi zavideli znajući da će posle fajronta samo njemu pevati onako iz duše, bez narudžbine.

Prvi sastav Brolovih "Era" sa pevačem Vladom Meševićem
Prvi sastav Brolovih “Era” sa pevačem Vladom Meševićem

U nedeljna prepodneva u bašti hotela muzika je svirala za svoju dušu, da pokaže šta zna, a šetače pozove na večernji provod. Popodne su uvežbavali nove pesme, pa se iz njihovih soba često čula muzika sa mnogobrojnim ponavljanjima onih teških taktova. Često im je društvo pravio Dragan Šmakić, inače čovek koji je dao ime “Rajskim otocima”, virtouz na havajskoj gitari, koji je predstavio Užičanima tada na zapadu popularnu havajsku muziku, za koju je nagrađivan aplauzom na otvorenoj sceni.

Užice je imalo i posebne kafanske muzičare, zvane “ponoćni”, koji su sa violinom pod miškom menjaju kafane, najčešće se zadržavajući u “Port Saidu” i “Džakarti” ili u restoracijama železničke i autobuske stanice. Poslednji od njih Drago, takođe sa Carine, kad padne veče uredno obrijan, sa štucovanim brčićima uparađen sa svojom violinom kreće u noćni život. U Užicu je uvek bilo onih noćobdija koji bi da čuju na uvce “Svilen konac”, “Ja sam majko delija”, “Od svega me sačuvala majka” za sitan bakšiš ili naručenu šljivovicu, retko kada i meze. A Drago to radi za svoju dušu, srećan što je i on bar za tren usrećio nekoga, i sa nešto zarađenog novca vrađao se kući u zoru nazivajući “Dobro jutro” peračima ulica i budeći komšijske pevce da oglase novi dan.

I dok drugi leče mamurluk ili se odmaraju ili se odmaraju za drugu smenu, užički muzičari snivaju san pravednika, pijući jutarnju kafu posle podne pripermajući se za novi dan. Od mnogobrojnih užičkih muzičkih kafanskih sastava u sećanjima generacija Užičana su ostali najviše Brolove Ere i to sa pevačem Vladom Mrševićem, Orkestar Aca Modela, Plavi ansabl Ilije Taša i mnogi drugi.

Najuspešnija postava "Bambusa" Aca Modela
Najuspešnija postava “Bambusa” Aca Modela

Kafane su sve do polovine prve decenije 21 veka preživele sve promene. Neke su zadržale i stara imena, ali su izgubile obeležja jednoga vremena. Najpre su se pojavili automati zvani “Džu boks”, zatim kafići, u njima muzički stubovi sa jakim ozvučenjem, opasnim po bubne opne. Tu su bili i disko klubovi sa disko džokejima na jednoj strani, a na drugoj pevaljke u nadmetanju dokle će se pojačane jakim ozvučenjem čuti sa “Turista” ili restorana “Plaža”. Na drugoj strani kafane sa tamburašima za dušu i rokerima pre bluzerima, kakav su tandem Ljupće i Mita, i svakojakih izvođača koji pevaju veoma loše uz matrice. A bilo bi tako lepo veče provesti kao nekad uz kafansku muziku bez ozvučenja, boemski uživajući u ambijentu kafane, čarima pevačice, umeću tih muzičkih zanesenjaka, naručenoj i osviranoj pesmi “na uvce” i iluziji koja traje do sledećeg dana.

Godine 2006. u Užicu je organizovan festival prirodnih rakija nazvan “Žestival”. Desetak godina kasnije manifestacija je obnovljena sa ciljem da ona bude i posvećena očuvanju užičke tradicije. Branislav Mitrović daje ideju da se u okviru festivala organizuje i Boemsko veče, gde se užički boemi i ostali poznati Užičani sećaju uz setnu tamburašku muziku lepih kafanskih dana, dok se publici služe dobre užičke rakije. Branislav u saradnji sa tamburačkim sastavom “Severac” piše i novu užičku pesmu. To je početak očuvanja te posebne kafanske duše staroga Užica… A evo i moj mali doprinos tome.