Užičke kafane, od nastanka do Žestivala (prvi deo)

2148

Zazvoni mobolni i prenu me iz mog mudrovanja i užičanstvenog kuckanja na laptopu, uz jutarnju kaficu, Navede me da prospem kafu na tek ispeglani stoljnjak, mačka me prekorno pogleda… Kad jedan pijani ali poznati glas reče:
– “Kovačino šta radiš? Eve nas u kafani slavimo, Gude se razveo”…
– Šta tu ima da se slavi? Pitam…
– “Dosta je tugovao opijao se od tuge, baš ga maltretirala”…
– Možda ga ne bi maltretirala da nije toliko tugovao u kafanama?
–”Zezaš, izađi jednom iz te tvoje učmalosti, dođi do kafane…”
– Sutra, ovih dana, samo vi slavite…

Užičani u vreme kad se družilo uz kafu
Užičani u vreme kad se družilo uz kafu

Znam, sutra se neće ni sećati da me zvao… Neki piju od radosti, neki od tuge, a neki od jutra. Piju da je zaborave uz Tominu pesmu ili dobar Mitin i Ljupčetov bluz, ali nikada ne zaborave da piju. Zatim govore o stvarima koje ih ostavljaju bez reči. Samo im se može pomoći tako da im se uopšte ne pomaže, imaju to što su zaslužili dangubu, bolesti koje izazivaju alkohol i cigare i kratak životni vek. Usput većina ostane bez žene. Žena i alkohol ne idu zajedno, ukoliko i ona ne pije. Uglavnom se sve svodi na jednu mudrost, to je umerenost u svemu, i u ženama i u alkoholu, kao i u vremenu koje se provodi u kafani.

Mnogo sam se razočarao kada sam shvatio pre neku godinu da je većina vremena koje sam proveo u kafani bilo najpre gubljenje vremena i sopstveno zaglupljivanje. Sit sam kafana kao i gluposti. Na žalost, u kafanu mogu da prestanem da idem, naročito zbog toga što su nestale one u koje sam voleo da idem, a glupost me svakodnevno proganja, preživljava u svim mogućim uslovima, naročito u ovom vremenu u kome živimo. Niko nije toliko mudar da može da likvidira ljudsku glupost, razlika između mene i većine je što to znam, oni to ne znaju. Setio sam se kako da iskoristim to vreme koje sam u životu gubio po užičkim kafanama, mogu veoma zanimljivo pisati o tome. Mogu da krenem od samog kafanskog početka, onog o kojem sam slušao od najstarijih Užičana, da bi se polako približavao vremenu u kome sam i ja boemisao u kafanama i doživeo da polako nestaju.

Vreme je da priča o kafanama u par nastavaka uđe u portal užičkog nezaborava Užičanstveno. To kafansko doba pred našim očima izumire i zar tu prošlost, koja se pred našim očima briše, nije dužan hroničar kao što sam ja da zabeleži na jedan zabavan način, protkan fotografijama. Možda mi poznija pokolenja, za taj deo istorije našega užičkog javnoga života, budu zahvalna? Znam da će biti među vama, čitaocima, i pakosnika koji će se zlurado osmehnuti i iskomentarisati: – Vidi ti Kovača, teško ga zabolela prošlost kafana u kojima je mladost proveo…

Kafanski život u doba Kraljevine Jugoslavije u Šmakića kafani
Kafanski život u doba Kraljevine Jugoslavije u Šmakića kafani

Možda u mojoj nameri da napišem o prošlosti užičkih kafana, koje su izumirle zajedno sa životom koji se razvijao u njima, ima nečega i od toga sentimentalnoga osećanja ali, ima i nečega jačega od toga što može opredeliti jednoga hroničara da trgne iz zaborava kafane. U stvari te naše kafane pre rata, a i posle tokom decenija, bile su jedini izraz našega javnoga života, zabave, boemštine, užičkog šeretluka. Setiti se tih kafana znači dati dragocen prilog toga života u prošlosti Užica. „Oj, Užice, mali Carigrade, kroz tebe se proći ne mogaše“ – od sokaka punih cveća i kafana.

Prve kafane u Užicu nastale su iz turskih dućančića, u kojima se pekla kafa i raznosila po čaršiji. Među tim dućančićima bilo je, prostranijih sa razastrtim klupama okolo celog dućana, gde su se zbirale balije. U takvoj kafani obično je u jednom ćošku bio i berberin te bi tu, uz kahvu, balije brijale glavu dok bi ostali vodili veliku i krupnu politiku. U te kafane u prvo doba nisu smeli niti su hteli zalaziti hrišćani, niti se tu moglo dobiti ništa drugo sem kafa, ratluka i izvorske vode.

U početku nastajanja srpskog društva, nove države, kneževine Srbije, kuće u kojima su živeli naši preci nisu bile tako pristupačne. To je trajalo do pred kraj prošloga veka i kasnije u nekim sredinama. One su, pod uticajem turskoga haremskog života, a možda i iz potrebe da budu pošteđene poseta turskih gospodara, postale jedna vrsta porodičnoga skrovišta. Visoki zidovi, i tarabe koji su kuću odvajali od sokaka, skrivali su za sobom tih, miran i patrijarhalan život, obezbeđen od spoljnih uticaja. Samo o slavi, Vaskrsu i Božiću su se spoljna vrata širom otvarala. Sav se život u avlijama kretao između rodbine i komšiluka, spojenoga naročitim kapidžicima, tako da se kult “komšiluka” bio popeo na stepen najbližega srodstva. Sav ostali život, van porodičnoga, kretao se kroz čaršiju i kroz kafane.

Još u doba prvih dana života Miloševe kneževine, u kojoj je Užicem vladao njegova udarna pesnica serdar Jovan Mićić, dok su još i Turci stanovali u varoši, sitniji su se poslovi svršavali na ćepenku. Komšija trgovac prešao bi na ćepenak kod košije zanatlije, tutnuli bi džezvu sa kafom u žar raspaljen u mangalu, kraj kojega bi čučao šegrt koga su tada zvali „čirače“, mešao kafu komadićem za to naročito obrezanog štapića, a čorbadžije bi, podvijenih nogu pod sobom na ćepenku, šaptale povijenih leđa i oslonjenih ruku na kolena. To bi bili manji, sitniji poslovi. Veći i krupniji obavljali su se još tada u hanovima, koji su predstavljali tada vrstu berze, gde je bila usresređena sva i uvozna i izvozna trgovina, gde se regulisao i kurs one čudne mešavine moneta koja je tada cirkulisala kroz užičku čaršiju.

Radnici ispred kafane "Dva bagrema", sa gornje strane Malog parčića
Radnici ispred kafane “Dva bagrema”, sa gornje strane Malog parčića

Maja meseca 1862. godine počele su one poznate zađevice između Srba i Turaka koje će izazvati veliki požar i odlazak Turaka, tj muslimanskog stanovništva iz Užica. Tada su hanove, gde se sedelo na asurama povijenih nogu pod sobom, počele da zamenjuju kafane sa stolovima i stolicama. U isto vreme je prešao i poslovni život u kafane. Tu su se nalazili trgovci, zanatlije, činovnici, tu se kupovalo i prodavalo, pogađalo. Zaključivali su se i otplaćivali zajmovi. Menjao novac, kupovali i prodavala imanja, tu se ortačilo i razortačavalo, dogovaralali brakovi, kumstva, prijateljstva. Tu se vodila politika, pisala pisma, tužbe, žalbe i molbe vlastima, tu su se sretali ljudi i upoznavali se. Uz svaki takav čin, bilo trgovački ili lični, zaključivala se kakva pogodba ili se sklopilo kakvo prijateljstvo, sledovao bi obligatni “alvaluk”… običaj koji je još više vezao taj svet za kafanu. Nije čudo što se baš tu pojavio prvi i najslavniji užički boem advokat Simo Terzić. U doba kralja Aleksandra gost se kafedžiji najčešće obraćao rečima: „Gazda brzo satluk rakije“ ili „Gazda ponesi suvi škembić“.

Što se više razvijalo po „jevropski“, kafane su sve više i više postajale centri života varoši. Ljudi su se sastajali radi dogovora, advokati sa klijentima, tu se zakazivao sastanak između provodadžije i devojačkog oca, dužnik je u kafani potpisivao menicu, ortak ugovor, tužilac punomoćje i, gotovo svi javni akti, izuzimajući testamenta, obavljali su se u kafani. Tu su društva držala sastanke, političari sklapali zavere, bolesnik potražio doktora da ga pripita za savet.

Naišao je zatim partijski život koji je još više vezao ljude za kafane, i to do toga stepena da su kafane već bile i politički obeležene. Bilo je kafana liberalnih, naprednjačkih i radikalnih i nikad, ili vrlo retko bi privrženik jedne partije zalazio u kafani druge partije. Partije su u tim kafanama imale i svoje klubove, pa često i kancelarije. Tu su se držale konferencije, zborovi, u kafanama su se i dan i noć okupljali članovi stranaka i raspravljali svoju partijsku politiku. A za vreme opštinskih ili skupštinskih izbora, te kafane su postajale štabovi, odakle su izletali politički agitatori, gde su se zbirali glasači pre glasanja radi instrukcija, a posle glasanja radi očekivanja izveštaja o rezultatu. Često, prilikom izbora, te su kafane služile i kao ambulante, gde se donosio pokoji svesni glasač razbijene glave da mu se isperu rane i da se okrerepi.

I ne samo politički, već i sav užički duhovni život kretao se u kafanama. Ako je trebalo provesti kakvu inicijativu umetničku, književnu ili ma koju drugu javnog značaja, prvi sastanci, na kojima bi se izmenile misli, bili su za kafanskim stolovima. Kasnije kad je te sastanke trebalo pretvoriti u konferencije, povlačilo se u one “zasebne” sobe gde se većalo do duboko u noć. Mnogo inicijativa, koja danas imaju veliki istorijski značaj, nikle su u tim kafanskim zasebnim sobama.

Za užičkim kafanskim stolovima osnivali su se užički listovi i politički, zabavno-književni, organizovale su se redakcije. Tu je mnogo talentovanih Užičana napisalo uvodni članak, priču, pesmu. Esnafi i udruženja su svoje slave slave slavili u kafanama.

U kafanama ili i spred njih skupljali su se radnici, nezaposleni zidari, tesari, moleri i ostali, svako u svojoj kafani. Onaj kome trebaju radnici je tu zalazio, pogađao se, odabirao i vodio radnike na posao.

Dunjac sa pištaljkom, sudi utakmicu užičke šege između mršavih i debelih, sve poznate užičke face
Dunjac sa pištaljkom, sudi utakmicu užičke šege između mršavih i debelih, sve poznate užičke face

U prošlosti, sav javni život Užica manifestovao u kafani. Kad su ih rušili brisali su po jednu tradiciju staroga Užuca. U tim kafanama i kafanicama, i onima u centru i onima u zabitim na kraju varoši ili na drumovima koji vode u grad, nije se razvijao samo javni život, već uporedo sa njim i poroci, koji su nagrizali život. Mnoge tragedije su počele i završile u kafanama. Mnogo mladih su razorili svoje zdravlje u kafanama, mnogi posebni umovi u kafanama su se zamračili. Mnoge polne boleštine su se prenosile u kafanama sa „crvenom lampom“. Ogroman broj teško stečenih imanja popijeno i prokockano i srećnih porodica uništeno. Mnogi zločini su se događali najčešće u zabitim kafanama, odtle je polazila hajdučija i kriminal. Retko ko je pisao o užičkim kafanama je to pomenuo. Moje je mišljenje da i to treba pomenuti. Naravno svi volimo lepa sećanja i ona većini ostaju.

Užičke kafane su prvo dobijale imena po imenima u vezi njihovih vlasnika ili na mestu na kome su, bez namera da to bude ime kafane. Tako, na primer, kafana “Top” koja je bila u blizini Artiljeriske kasarne pune topova, pa su je tako i prozvali “Top”. ili kafana „Tabana“ koja je nekad baš to i bila. Drugi način na koji su prve kafane dobijale naziv bila je kakva oznaka ili predmet koji se u bizini njihovoj nalazio i uočljivo izdvajao. Takav je, na primer, naslov “Dva bagrema”, „Kod oraja“. Tu u blizini dugo su se držala dva usamljena bagrema i dugo se vremena taj kraj označavao time: “Tamo kod dva bagrema”. Prirodno je, ta okolnost nametala i ime kafani. Posle Prvog svetskog rata nastala je manija za stranim imenima, naročito u centru Užica. Tako su se pojavili nazivi: Luksor, Palas, Pariz, Orjent, Inperijal, Hofman itd. Posle Drugog svetskog rata neka svetska politička događanja uticala su na nazive kafana kao: Kongo, Port Said, Džakarta i sl.

Tokom mog života iz užičkih kafana iščeznuli su satluci, čokanji, malina sa sodom, pečenje s panja, mnoga jela. Još se nešto može pojesti gore na Dovarju u kafani „Bod“ – „Kod Dunjca“, koju posle njegove smrti vodi njegova žena nekadašnja kuvarica iz legendarne kafane „Breze“. To je i poslednja kafana gde se može osetiti ona nekadašnja duša užičkih starih kafana. Suvi škebić? Može se pronaći u Narodnom kuvaru i kod Dunjca, u kafani Bod. Ugao do zavoda za zapošljavanje… Podsetimo se na Dunjca, gazde kafane i vođa navijača užičke Slobode, držao se proverenog fudbalskog pravila: dva boda na domaćem terenu (suvi škembić i domaća džigerica na sto načina) i jedan bod u gostima. Sećam se, gladovali smo da bi posle dobro klopali kod Dunjca…

Od svih legendarnih užičkih kafana najduže se obdržao "Truman" (zvanično kafana "Šumadija")
Od svih legendarnih užičkih kafana najduže se obdržao “Truman” (zvanično kafana “Šumadija”)

U mom vremenu kad sam zalazio u „Bod“, Dunjac je važio za gradskog šmekera. Njegovi gosti su bili navijači, fudbaleri i fudbalske sudije, novinari i umetnici. Tako je jednom prilikom operska diva pevala „Na sred sela čađava mehana“. Uz suvi škebić brkove je omastio tada popularni novinar Radovan Brankov. Sećam se da je Dunjčev najdraži gost bio Fiola. U društvu svojih prijatelja maše novčanikom i po pet sati… Dunca pozdravlja rečima: „Burazeru, ostao sam švorc. Daj mi koju kintu. Ovi su moji gosti i na Zlatiboru“. – „Nema problema. Sve je korektno.“ Na opšte zadovoljstvo, gazda Dunjac bodove prepušta gostu.

Nestali su i oni mali sladostrasni ćevapi. Zavladale su pice, ceđeni sokovi, skupi kokteli i razna pića koja se cede na slamčicu… Tradicionalne kafane nestaju, konak se još drži, a kad njega ne bude, tada će se izbrisati i poslednji trag atmosfere staroga Užica i iščeznuće iz pamćenja naših onaj vedri, onaj patrijarhalni život predratnog i posleratnog grada, koji je, doduše, imao mnogo primitivnoga u sebi, ali je imao i nečega srdačnoga, toplog, nečega što generacije vaspitava ljubavlju prema rodnm gradu i rodnoj grudi.

Do 21. Veka užičke kafane su preživele sve promene, neke su zadržale stara imena ali su izgubile obeležja prohujalog vremena. Ostale su mesta za druženje, sklapanje poslova, za uživanje i provod bez obzira na njihovu veličinu i mesto gde su radile.