Užičke slike iz detinjstva pedesetih i šezdesetih godina 20. veka

1795

Pripovedanje ću početi od dve vodenice, jedna pokraj druge, i danas tu stoje, kao građevine, očuvane, ali im je namena drugačija. Iako su tu ipak je sve oko njih bilo drugačije. Umesto asfalta, parkiranih automobila, tu su za stoletne vrbe vezivani tovarni konji i poneki magarac, na čijim su samarima iz okolnih sela su seljaci „dogonili“ džakove žita da ih pretvore u hlebno brašno. I dok gazda Drago, kako su mu se obraćali, obavlja svoj posao, oni kupuju gas, so, zeitin i druge namernice i potrepštine. Neki uzgred odu do Pujda ili Omera, da potkuju svog konjića ili magarca. Tu su se zaustavljale i zlatiborske kirijdžije, koje su u Šumadiju „gonile“ luč i katran, a otuda sa tovarima žita svraćali da žito samelju i prenoće. A sutradan put nastavljali u svoja sela, gde su ih porodice željno čekale.

Do Međaja oko Dragove i Zrnjove vodenice
Do Međaja oko Dragove i Zrnjove vodenice

Za stariju i nešto mlađu užičku decu, s Metevišta i blizine, Međaja ili Zlatiborskog puta, Jazovi su bili mesta gde su najčešće provodili vreme od početka maja, pa do polaska u školu, u septembru. Već 5. maja, uoči Đurđevdana, ispod vodenice, sa vodeničkog točka, uzimala se omaja: voda zakićena sa malo žare i tek zarudelim vrbovim grančicama, kojom se na Đurđevdan ujutru umivalo. To je bio posao dece. Za te usluge od roditelja ili komšija dobijali su po jedan dinar i trčali kod „Pelivana“ – poslastičarnice koja se nalazila preko puta česme na Zelenoj pijaci, zvanoj „Tabana“. Bilo je to vreme kad se mašina za veš nije mogla ni sanjati. Majke su prale veš na reci, deca sakupljala granje i ložila vatru pod ranijom u kojoj se, u ceđi, otkuvavao veš. Dok su one tukle prakljačama, stiskale i cedile veš po stotinu puta, deca su bezbrižno jurcali okolo po plićacima nimalo zagađenje reke, pune raznovrsnih riba.

Svake godine na Veliki petak, puštala se Velika brana, radi čišćenja dna od mulja, pa bi ceo grad „isplovio“ na reku da hvata ribu. Zamućena voda sva se bleskala od riba ošamućenih muljem. Mnogo je odnošeno dalje vodenim brzacima, ali je mnogo „doplivalo“ do plićaka gde su ih grabili korpama, šerpama, rukama, ko je čime stizao. Imalo je za svakoga dosta, ali nikad dovoljno, pa su svi Užičani neumorno hvatali nesrećne ribe dok ih je voda pronosila. To nije bio lov, nego baš hvatanje, deca su dizala veliku graju muvala se svuda, činilo se da vikom nadjačavaju huk Đetinje.

Parking konjića i magarića ispred Tabane i Dragove vodenice
Parking konjića i magarića ispred Tabane i Dragove vodenice

Mnogi su zapamtili leto na Dragovom povelikom jazu, koje je za užičku decu bilo kao letovanje na moru. Većina za more nije ni znala, a i nije im bilo potrebno, jer su sve imali na tadašnjoj Đetinji i Dragovom jazu. Pre rata su tu bile kabine, tokom ratnih godina su ih koristili kao hangare. Dečacima nisu bile potrebne. Oni stariji išli su na tek izgrađenu plažu, a mlađima je jaz bio dovoljan. Blizu je bio pijac, pa bi ponekad i lubenicu „kupili“ i hladili u jazu. Gazda Drago ih nije dirao ako mu nisu dirali ustave i kad nije bio ljut, mada ih je ponekad, ni krive ni dužne najurivao. Ipak su ga voleli, jer im je davao žito za golubove i poneki dinar kad ga poslušaju ili mu donesu puževe posle kiše, koje je obožavao, pa se nisu ni ljutili kad ih je grdio.

Od sokaka koji je uzbrdo vodio prema Kuki do podnožja Zabučja, protezalo se imanje babice Zore, koja je uz babicu Daru Grujičić, porodila sve Užičanke u ondašnjem porodilištu. Na njenom imanju bilo je puno orahovih stabala koja su komšijska deca često mlatila, skrivajući se u kupinjak po potoku, kada se ona sa štapom pojavi obilazeći imanje. Velika Šmakića bašta ispod Kuke je najraznovrsnijim sortama jabuka i ostalog voća navodila najhrabrije na “zijan“, i pored straha od lovačkih pasa koje je poznati užički kafedžija i strastveni lovac uvek imao u dvorištu. Na njihov lavež ponekad bi se oglasio i pucanj u vazduh da uljeza zaplaši i otera. Kad se berba završi, uvek je ostajalo ono što nije moglo da se dohvati, sasvim dovoljno da se deca pentraju i oberu one poslednje ostale voćke na granama kad lišće opadne.

Međaj, Metevište Zabučje
Međaj, Metevište Zabučje

A kada padne sneg, niz zaleđenu Kuku spuštajući se prema Zlatiborskom putu, letele su vratolomnom brzinom sanke, rodle, potkovanice a oni hrabriji izvodili su prave akrobatske veštine na šlicugama napravljenim u nekoj kovačkoj radnji kod majstora Pujda, Ćita, Omera, Cola.

Idući prema Velikom parku Zabučjem, prvo se prolazilo kroz Raškovu baštu odmah iznad Sokolane, u čijem je donjem delu bila njiva zasejana običnim kukuruzom, a gore ispod male šumice, idući ka Rajićevini, predivan jabučnjak. Blizina parka i šume bila je odlična zaštita da se neopaženo uberu pečenjci ili napune nedra jabukama. Pečenjci su završavali na vatri naloženoj na Đavoljoj steni, do koje se dolazilo idući kroz Čikirizovo imanje i šumoviti deo Velikog parka. Čikirizova kuća bila je letnjikovac na koji je gazda dolazio nedeljom ili praznikom, pa se tu bez straha deca mogla vršljati ceo dan.

Na Zlatiborskom putu na Zabučju
Na Zlatiborskom putu na Zabučju

Gore u Raićevini, u šumi punih pavita, klinci su oponašali život u džungli imitirajući Tarzana, sakupljali bube za zbirku ili bilje za herbarijum. Bilo je tu i velikih buba jelenaka, nosorožaca, strižibuba, bogomoljki, kotrljača, a u herbarijum su lepili kalopitnjake, paprat, rastaviće i druge retke biljke.Tokom zime Raićevina je bila stecište svih zaljubljenika skijanja, jer onako japadna zadržavala je sneg do aprilskih dana, pa su se mnogla održavati takmičenja u zimskim sportovima, pa čak i skokovima na inprovizovanoj skakaonici.

Spuštajući se do reke kroz Veliki park, kad se prođe česma koju podigoše supružnici Ružići idući ispod stene, uz samo korito reke, preko puta centrale stizalo se u Adu i veliki dudinjak, pre nego se dođe do Vidića kuća i Mladenovića imanja. Vrela su bila poslednja stanica u toj šetnji sa desne strane Đetinje, kada se prelazilo preko Pirine glavice, putem Ljubanja, idući uzbrdo, sve do Ćitića Bukve, stizalo se do Gajeva koji su nadvisili okolna užička brda nadnoseći se nad Sevojničkim poljem i Krčagovom, koje bi se, da nije Dovarja, spojilo sa Užicem, dajući mu više prostora. Možda se tada sa novogradnjom ne bi Užice pelo nebu pod oblake. A danas u 21. veku ne samo da se Krčagovo spojilo sa Užicem, već se to dogodilo i sa Sevojnom.