Užički Mister gol, Raškin Rašković, legenda malog fudbala

1497

Raškin je bio užička legenda maloga fudbala, omiljena ličnost u Užicu više od 30 godina, posebno na terenima maloga fudbala i užičkim kafanama. Živeo je po pravilu žene, sport i altruizam (ljubav prema bližnjima, nesebičnost)“, rekao je:
„Voleo sam i volim žene, sport i ljude – dozvoljavam sebi da povremeno promenim povremeni raspored“.

Važio je za jednog od najduhovitiji Užičana, znao na hiljade viceva koje je mogao pričati satima, pa je bio i počasni cenjeni gost u užičkim kafanama. Nikada nikoga u svom životu nije povredio, ni rečju ni gestom i ako su ga protivnici na sporskom terenu, inače prijatelji u životu, tukli u igri. Ipak, on kao pravi džentlmen, nije dozvolio protivniku da ga isprovocira. Tako za vreme svog tridesetogodišnjeg amaterskog fudbalskog staža nijednom nije isključen iz igre.

Raškin na svojoj poslednjoj jubilarnoj utakmici prima pehar za doprinos u razvitka sporta
Raškin na svojoj poslednjoj jubilarnoj utakmici prima pehar za doprinos u razvitka sporta

Uvek je izgledao elegantno, uredno u svakodnevnom životu, pa i na fudbalskom trerenu. Užičani su ga zapamtili kao posebnog fudbalera, sa izuzetno urednom sporskom opremom i toj svojstvenoj eleganciji i na terenu. Užički mangaši su ga „opominjali“ na utakmicama da je zaboravio da stavi kravatu, pa ga za to prati maler. Ali, to ih nije sprečavalo da ga, posle velikog broja postignutih golova, na rukama iznesu sa terena. Kada znaju da će na sporskim terenu kod Sokolane, a kasnije na Plaži i Velikom parku, igrati Raškin, utakmice je pratilo i 4-5 hiljada Užičana uz gromoglasno navijanje „Rale – majstore!“. Za tih blizu 40 godina bavljenja fudbalom, Raškin je u direktnim dvobojima sa stotinama golmana dao 15.000 golova, koji su bezuspešno pokušavali da zaustave užičkog „Mister gola“.

Nama, koji smo gledali Raškina na malim terenima, gde se uvek igrao najlepši fudbal – onaj iz ljubavi, za svoju dušu, pamtimo da je Rale bio nezaustavljiv, vezivao je po dvojicu čuvara, što je omogućavalo igračima njegove ekipe da postižu golove. Na vrhuncu Ralove malofudbalske karijere, brojnih trofeja iz daleke Amerike stigla je i klupska zastavica Baltamor balasta, kluba u kome je igrao tada najveća zvezda fidbala iz Užica, Srbo Stamenković, sa posvetom: „Najvećem igraču malog fudbala, Ralu Raškoviću. Numero 10 – Srbo Stamenković“.

Pehari, plakete, medalje, zlatna kopačka i na kraju na Raškinovoj oproštajnoj utakmici u malom fudbalu i pehar za doprinos u razvoju sporta, nisu ostavili ravnodušnim ni sporske novinare van Užica… Tako se u Užicu pojavila ekipa „Indirekta“ i napravila reportažu o Ralu, pod naslovom „Veliko ime u malom gradu“. Tom prilikom je pomenuta i navijačka pesma koju su Užičani ispevali svom Ralu Raškinu. Red je da i ona uđe u Užičanstveni nezaborav:

Uvek kad gol postigne,
On visoko ruku digne…
A kad sudac kraj odsvira,
Publika mu ne da mira.
Od terena njega nose
i sa njime se ponose.