Užički Radnički bataljon

1924

U svojim tumaranjima po sećanjaima koje sam tokom 40 godina snimao i sakupljao našao sam sećanje učesnika Bitke na Kadinjači Dragomira Bujića, mislim da je to vredno svedočenje za buduće hroničare i istraživače pa ga sa minimalnim korkcijama teksta u celini prenosim.

Prvog oktobra 1941. godine dobošar je u Užicu objavljivao da će svi radnici vrate na svoja radna mesta. Istog dana taj poziv upućen je radnicima i putem posebnih plakata. U međuvremenu Štab Užičkog partizanskog odreda povukao je jedan broj radnika iz jedinica u fabrike i radionice. Za desetak dana, od 1. do oko 10. oktobra, gotovo kompletna radnička klasa Užica iz predratnog perioda našla se opet na svojim mestima, po svojim strukama, ali sada su oni bili i radnici i borci revolucije s puškama. Istina, jedan broj radnika i dalje je ostao u Odredu na dužnostima komandira i komesara. Bili smo presrećni što smo se ponovo okupili na svojim radnim mestima, ali sada u našim, partizanskim radionicama za kojima smo odavno žudeli. Sada više nismo gledali na uslove rada i na radno vreme. Svima nam je najveća potreba bila ono što traži front, a taj front bio je iz dana u dan sve širi i zahtevao je sve više hrane i materijala. Od radnika iz partizanskih radionica i fabrika formirane su čete koje su sačinjavale Radnički bataljon.

Radnički bataljon bio je direktno potčinjen Štabu Užičkog partizanskog odreda. U početku je svaka četa imala svog komandira i komesara, koji su primali zadatke direktno od Štaba, a nešto kasnije za komandanta bataljona određen je Andrija Đurović. Radnički bataljon, kako se ja sećam, formiran je od sledećih četa: 1. Četa metalskih radnika imala je oko 120 boraca, a u Puškarskoj fabrici bilo je ukupno oko 180 radnika i radnica, Pretežan deo ove čete činili su puškarski radnici. Ova četa je u početku pošteđivana od odlaska na položaj jer je bilo preče da oni proizvode oružje i municiju. 2. Četa tekstilnih radnika imala je u svom sastavu pod oružjem oko 140 boraca. U njenom sastavu bili su krojači, abadžije i jedan broj tkačkih radnika iz užičke Tkačnice. 3. Četa kožarskih radnika imala je u svom sastavu oko 70 boraca, a sačinjavali su je obućari, opančari, sarači i radnici Fabrike koža. 4. Četa pekarskih i mesarskih radnika imala je oko 50 boraca. Najveći broj pekara radio je u vojnoj pekari, a ostali u gradskim pekarama, koje su onda postojale. Ovoj četi sam i ja pripadao. Komandir čete bio je Sreten Gudurić, a komesar Dušan Andrić. 5. Železnička četa imala je oko 40 boraca. Tu su pretežno bili radnici železničke Kolnice i mašinsko osoblje. Ova četa imala je, osim ličnog oružja, blindirani voz, koji su oni sami napravili.

Najveći broj boraca Radničkog bataljona bio je naoružan novim partizanskim puškama. Dobro se sećam da smo posle borbe gledali ko od nas ima lepše ugraviranu petokraku na kundaku svoje „partizanke”. Čete Radničkog bataljona su radile svaka na svom mestu, a puške su uvek bile u blizini. Tih dana često je padala komanda da se prekine rad i da se spremi za pokret. Svaki je tada brzo skidao radnu bluzu, uzimao pušku i torbicu s municijom i stajao u stroj. Samo stariji radnici ostajali su u radionicama radi obezbeđenja dok se mi ne vratimo. Radnički bataljon imao je više vatrenih okršaja s neprijateljem pre Kadinjače. Istina, nijednom Bataljon nije išao kompletan, uvek su išle po dve ili tri čete. U novembru smo imali žestok okršaj s četnicima kod Kosjerića. Borba je počela na Crnokosi. U toj borbi smo od četnika zarobili teški mitraljez „švarcloze,, i sve čete su pohvaljene, a Pekarska posebno istaknuta za primer. U Kosjeriću su nam četnici zarobili nekoliko drugova i drugarica i strašio ih mrcvarili.

Vitraž Bitka na Kadinjači 1941.
Vitraž Bitka na Kadinjači 1941.

Pri kraju novembra Četa metalaca-puškara je gotovo cela nastradala od eksplozije u trezorima. Bataljon je posle toga, u stvari, imao samo četiri čete. Baš tada situacija na frontu počela je naglo da se pogoršava. Zalihe opreme i sirovina već su bile otpremljene na front, a ono što je ostalo u Užicu počelo je da se priprema za evakuaciju prema Zlatiboru i Šarganu. Naše radionice bile su već 26. novembra gotovo prazne. Inventar nismo uništavali jer smo računali da ćemo se uskoro opet vratiti i da će nam sve to opet trebati. Oko pola dva 27. novembra u pekarsku radionicu došao je komandir Pekarske čete Sreten Gudurić, okupio nas sve i naredio da u 17 časova budemo u kasarni, a do tada da donesemo, ako ko nešto ima, od kuće. Skoro svi smo bili u kasarni pre 17 časova. Neki su uređivali oružje. Doneta je municija i rečeno nam je da uzmemo koliko ko može da ponese jer će nam trebati. Svaki je napunio svoju torbicu. Tada još niko ništa nije govorio o borbi, ali smo predosećali da se priprema nešto odsudno.

Tu poslednju noć pred Kadinjaču zajednički smo prespavali i bili smo još bezbrižni, jer je front bio dosta daleko od grada. Verovali smo da naši borci neće lako pustiti Nemce u grad. U gradu je, među građanima, ipak postojala uznemirenost jer je jedna manja grupa partizana od Krupnja prošla prema Zlatiboru. Niko određeno nije znao o čemu se sve radi. Kad je osvanuo 28. novembar, najpre smo se uredili, još očistili oružje i malo se spakovali pa smo zatim, onako opremljeni otišli u svoju radionicu i sređivali je, više iz dosade, sve do ručka. Posle ručka ponovo smo se spremili i posedali naokolo po radionici, Svak je svoje oružje držao na krilu. Komandir i komesar čete, su verovatno, otišli da prime zadatak. Ne prođe dugo vremena a oni stigoše. Mi skočismo oko njih i nitamo ih šta ima novo i šta će biti s nama. Komandir Gudurić nam najpre reče da posedamo pa zatim ispriča šta ima novo: Nemci nadiru prema Užicu sa svih strana, u 15 časova moramo biti postrojeni na užičkoj žitnoj pijaci sa ostalim četama a odatle ćemo na smotru ispred Štaba kod hotela „Palas”.

Tačno u 15 časova bili smo na žitnoj pijaci. Tu smo već zatekli postrojenu četu tekstilaca. Priključili smo se njihovom levom krilu. Stigli su i kožarci i postrojili se u produžetku. Komandiri poravnaše malo čete i komandant naredi da se krene prema Štabu. U međuvremenu stiže i pridruži nam se i Železnička četa. Svi se zaustavismo kod Malog parka. Ispred Štaba na drvenom bunkeru zatekosmo komandanta Dušana Jerkovića, Imao je kratki kožni kaput. Kraj njega je stajao komesar Odreda Milinko Kušić. Bili su još neki drugovi iz Štaba, Tu smo zatekli i veću grupu okunljenih građana. Kušić je počeo da govori. Govorio je vatreno:
Mi moramo privremeno napustiti grad, ali ćemo se opet vratiti. . . Nećemo dozvoliti da nemačka čizma gazi po našoj zemlji, da nam Nemci cveljaju majke i sestre.., Dok smo živi to nećemo dozvoliti. Samo preko nas mrtvih mogu to činiti… Jerković je tada pozvao Andriju Đurovića, naredio da poravna bataljon i okrene nadesno… Bataljon krenu i zapeva. Kolona je išla pravo preko Terazija. Kod Tkačnice nas je sačekao Kremića momak sa špediterom na kome je bio natovaren teški mitraljez, priključio se našoj koloni i išao s nama sve do Kadinjače. Na čelu kolone bila je četa Tekstilaca. Oni su isturili čelnu patrolu, koja je ispred ostalih išla na oko 250 metara. Imala je zadatak da blagovremeno izvesti ako primeti Nemce ili nešto drugo. Sve do Kadinjače kolona se kretala glavnim drumom, strogo desnom stranom i to u najvećoj tišini. Veza se održavala pomoću znakova i šapatom.

U toku marša cigarete se nisu smele paliti. Kad omo stigli na krivinu Dubokog potoka, kolona Je munjevitom brzinom zalegla u kanal kraj puta, jer se iznenada začuo zvuk motora, a mi smo pomislili da nailaze nemački tenkovi R1. Tu smo se zadržali dvadesetak minuta, a zatim je izvršena zamena čelne patrole i bataljon je krenuo dalje, sada s većom opreznošću i povećanim odstojanjem između boraca. Od ovog zastanka pa sve do pod samu Kadinjaču, gde god bi kolona zastala, obavezno smo morali polegati u kanal s desne strane puta, okrenuti pogledom duž puta ispred nas. Negde oko ponoći stigli smo u kuće s one strane Kadinjače. Ovde su komandiri četa odredili duži odmor. Pušači su mogli da zapale cigarete. Za vreme tog odmora Dušan Jerković i Andrija Đurović su otišli u najbližu kuću do puta. Ubrzo smo u toj kući videli svetlo od zapaljene lampe. Posle nekog vremena u kuću su pozvani svi komandiri i komesari četa, verovatno da se dogovore i prime zadatak. Ostali su tamo oko dva časa, Za to vreme mi smo se šalili na račun pojedinih drugova koji su se ljutili što već jednom ne krenemo. U stvari, bilo je hladno pa je stajanje na jednom mestu dosađivalo. Neki su stalno ponavljali da se dalje neće ni maršovati pošto se ovde ovoliko dugo zadržavamo. Bili smo sigurni samo da Nemci u toku noći neće krenuti u napad.

Dok smo mi o ovome ovako većali i šalili se u noći punoj izmaglice, odjednom se neprimetno oglasiše komandiri i komesari i odmah narediše da stanemo u kolonu. Na brzinu pregledaše svaki ovoju četu a zatim čete krenuše. Komandiri su išli napred, a komesari na začelju. Sada nismo išli glavnim drumom, već grebenom do položaja iznad velike okuke. Tekstilci odneše na rukama teški mitraljez, a mi Pekari ostasmo više njih na svom položaju. Počeo je raspored svakog pojedinca. Svakome je rečeno gde i kako treba da zalegne i odakle Nemci treba da naiđu. Nije prošlo dugo vremena pa je počelo da svanjava. Svi su bili u nekoj napetosti. Iznenada je stigao kurir na motoru da vidi gde smo mi zaposeli položaj i dokle su Nemci stigli. Motociklist se zaustavio ispred položaja naše čete i pitao komesara čete Andrića gde se nalaze Andrija Đurović i Dušan Jerković. Otišao je zatim niz kosu gde su položaj držali Krojači. Posle izveonog vremena videli smo da je motociklista produžio putem prema Bajinoj Bašti, Nepun sat posle toga vratio se na naš položaj i izvestio dokle su stigli Nemci. Ponovo je naređeno da dobro kamenjem obezbedimo zaklone. U isto vreme neko nam je doneo vest da nam je kao pojačanje stigao top i da se nalazi na brdu ggozadi nas. Malo kasnije na položaj naše Pekarske čete došao je komandant Bataljona Andrija Đurović, objasnio nam je tačno dokle su stigli Nemci i rekao da će, kad budu prišli našim položajima, on prvi iz njegovog automata otvoriti vatru i da će to biti komanda i za nas za otvaranje vatre. Pre toga niko ne sme metka opaliti.

Motociklista je ponovo došao iz Užica i doneo 20 flaša benzina. Ovaka flaša od litra bila, je do dve trećine napunjena benzinom, zatvorena običnim zatvaračem od plute, a kroz zatvarač provučen okrugli fitilj od pamuka. Na licu mesta pokazano nam je kako se to pali i kako se baca na tenk. Rečeno je da tenk treba pustiti da priđe dovoljno blizu. Iskreno rečeno, nemačkih pešaka se nismo mnogo bojali, ali tenkovima se nismo radovali. Javljeno je da su Nemci blizu i da idu u tri kolone. Srednja kolona ide glavnim putem i ona je najveća. Desna kolona ide kosom prema Bioski, a leva grebenom ka Jelovoj gori. Posebno je rečeno da ne idu nikakvi tenkovi. Vest je brzo prošla od borca do borca i na položajima je zavladala mrtva tišina, Svi su ležali u svojim zaklonima od kamena. Vreme hladno. Čuo se zvuk pnonekog aviona koji je visoko preletao prema Beloj Zemlji.

Prvi su vatru otvorili krojači po levoj koloni Nemaca. Njihov teški mitraljez je osuo vatru po srednjoj i levoj koloni. Progovorio je i naš top. Posle toga nastala je uraganeka vatra s obe strane. Naš teški mitraljez nekoliko puta je ućutkivan, ali je naš top Nemcima, izgleda, zadavao dosta muka, Na sreću nemačka artiljerija je stalno gađala preko nas tražeći naš top. Međutim, njihova minobacačka i mitraljeska vatra bila je ubitačna i nanosila nam velike gubitke. Nemci su bili daleko brojniji i nadmoćniji, ali su ipak dosta sporo napredovali. . . Na ranjene niko u tom momentu nije mogao da misli. U najboljem slučaju ranjenik je stavljen u zaklon, ali opet na bojištu. Pravac povlačenja uopšte nismo imali, niti je o tome bilo reči. Posavci su nam pritekli u pomoć pri kraju. Povukli su se prema Ćeteništu. U povlačenju sam im se i ja priključio posle borbe na Kadinjači.