Vitez od Užica – Cula

2586

“Vreme nam je ograničeno, glupi protraće život živeći u tuđim životima, znači žive onako kako drugi misle da treba da žive. Nemoj dozvoliti da tuđa mišljenja ugase tvoj unutrašnji glas.” Radiša Kovalević Cula

Radiša Kovačević Cula je obeležio užičku kulturu u periodu od 20 godina
Radiša Kovačević Cula je obeležio užičku kulturu u periodu od 20 godina

Za mene je moj rođak Radiša Kovačević Cula prvenstveno bio mudrac, maštoviti i strategijski mislioc, koji ima plan za sve. Bio je to čovek od poverenja, ljubazan, obazriv, pronicljiv i realan. Cula je uglavnom bio optimist i veliki slušaoc, cenio je svoj prostor i autonomiju, poštovao je druge, ali je cenio i njihovo poštovanje. Uglavnom nije davao sebi dovoljno zasluga za stvari koje je radio izuzetno dobro. Nije bio u riskantnim poduhvatima, uvek je sve radio smišljeno, čak i kad je igrao poker. To je radio na neki svoj način matematičara, zato je bio jedan od najboljih užičkih pokeraša. Težio je perfekcionizmu, dosta energije je ulagao u indentifikovanje najboljeg načina kako “završiti posao“. Pridobijao je posebno mesto u srcima ljudi koji su ga poznavali, zbog njegove izražene brige i nežnosti prema drugima smatrao sam ga za ljubitelja ljudi.

Voleo je boemska druženja, bio je izuzetno duhovit Era, poštovan i omiljen u kafanskom društvu. Mogao je biti građanin sveta u kome je akcija na prvom mestu, ali je bio “sada i ovde”. Voleo je svoju Borovu Glavu, Užice i Užičane, kao većini onih „pravih Užičana“ i za njega su to bila najlepša mesta na svetu. O njemu su se u Užicu za života pričale legende.

Gimnazijalac Radiša Kovačević postiže koš na terenu OŠ "Andrija Đurović“
Gimnazijalac Radiša Kovačević postiže koš na terenu OŠ “Andrija Đurović“

Jedan od njegovih najboljih prijatelja bio je Ilija Misajlović, koji je pišući o Culi istakao: „Rođeni Zlatiborac po stasu i dobroti, širok kao zlatiborska livada, krčio je svoj životni put takvom energijom i snagom kao da je imao tri srca i života. Od oca Mića, dobro poznatog užičkog advokata, nasledio je upornost, radinost i odgovornost, a od majke Raše neizmernu brigu o porodici. Ta očinska brižnost prema bližnjim često se prelivala na prijatelje, komšije i slučajne namernike. Verovao je da je veća sreća kad može da daje nego da prima, kao u onoj narodnoj – kad daješ od srca, baci niz vodu, vratiće se uz vodu i Culi se vraćalo.“

Politikom se nije bavio, tek toliko da se politika ne bi njime bavila. Radiša Kovačević Cula je bio previše etičan da bi se bavio politikom, zato su tadašnji užički političari na neki način zazirali od njegovog mišljenja.

Cula u kafani sa prijateljima, do njega Vidoje Poznanović, Dragiša Milosavljević Nik i drugi
Cula u kafani sa prijateljima, do njega Vidoje Poznanović, Dragiša Milosavljević Nik i drugi

Vratiću se prvim sećanjima. Bio sam dete kada je Cula bio popularni košarkaš u ekipi užičke gimnazije. Kasnije u ekipi „Slobode“ užičkog košarkaškog tima. Njegov život, kasnije i njegove porodice, biće neraskidivo vezan za košarku. Tu u gimnaziji Radiša je dobio taj nadimak „Cula“, na času istorije po junaku iz starog Rima Suli Luciju, gimnazijalac Radiša je pričao više nego što treba o tom rimskom vitezu velikašu i postao „vitez od Užica Cula“. Što se tiće užičke košarke, Cula je prihvatio neke odlike Lucija Sule i bio u rukovostvu „Slobode“pravi kapiten. Nije žalio ni truda ni novca za razvoj košarke u Užicu. Ljubav prema košarci je prešla na njegovu decu, sina Dragomira i kći Draganu, koja je za muža izabrala poznatog košarkaša.

Cula predaje
Cula predaje

Cula mi je bio profesor, poseban je to Užičanin. Bio je uvek veći „mangup“od svih koji su u Užicu to bili, ili želeli da budu. Sećam ga se kao dobrog pedagoga, koji je težio da nas nauči onome po programu predviđenom, ali i onim važnim što je potrebno za život, a ne predaje se u školi. Oni koji su bili dovolno itelegentni da shvate šta profesor Cula pripoveda u tom neobaveznom školskom programu su ostvarili karijere i uspeh u svojim životima. Neki od nas njegovih đaka su postali istraživači, posebni kao Cula, virtouzi, neustrašivi i praktični eksperimentatori, majstori svih životnih alata. I kasnije je profesor sačuvao vezu sa školom, pripremajući svoju zbirku zadataka iz matematike, to je za njega bila neka vreta odmora.

U Klubu samoupravljača postigao je onu znatiželju da polaznici prođu delom otadžbine i na pozitivnim primerima brane ideju o ljudskoj ravnopravnosti.

Siz kulture je vodio sa znanjem dobrog menadžera. U Culino vreme Užičani su bili najkulturniji, a užički kulturne ustanove su dobili najviše stanova za svoje radnike. U njegovo vreme je promenjen krov na pozorištu, doveo je veći broj dobrih glumaca i poznatih reditelja i dao im slobodu da svaraju moderne predstave. Veoma je zaslužan za legat Sretena Marića. Zahtevni profesor poreklom iz Sjubela, samo Radiši Kovačeviću Culi nije moga da nađe zamerku kad je bila reč o našem gostoprimstvu. Cula je zaslužan što je Užice dobilo i prvi mural, još uvek najlepši među sada brojnim muralima, dajući šansu tada mladim umetnicima Dragoljubu Kaplanoviću, Nataši Žilić, Ljubiši Dimitrijeviću. Muzičkoj školi, kao znak pažnje porodici Stefanović, kupio je koncertni klavir, na kome se i danas koncentrira u sali Opštine. Tako je Radiša Kovačević Cula potvrdio titulu „viteza od Užica“.

Cula nazdravlja
Cula nazdravlja

Kad je naše društvo krenulo u kapitalizam Radiša Kovačević Cula je sagledao zahteve novog privređivanja i krenuo u posao sa velikom energijom i preciznošću, da je stekao veliki broj poslovnih partnera i kupaca. Iz stambene zadruge „Dragaš“ stvorio je modernu fabriku umetnički kovanog gvožđa „Basket“ i veliko stovarište građevinskog materijala na Beloj zemlji. Taman kad je njegovo preduzeće bilo spremno za veće izvozne poslove, srce je stalo, poslove su nastavili naslednici.

Pre neki dan sam napisao upitnicu (moja izmišljotina vreste aforizma): – Zašto Užičanstveno? Posebni Užičani ne umiru kada im srce zastane, kao i delovi grada kada ih ruše. Umiru kada ih zaboravimo.

Zato je Radiša Kovačević Cula zaslužio da pripovedanje o njemu bude na portalu užičanstvenog nezaborava, kao i da evociramo uspomene o njemu na Bomskoj večeri 2019. godine sa drugim užičkim gradskim velikanima, posebnim ljudima. Nenad Ristanović Staparski, možda i najbolji Culin prijatelj, užički pisac, kada je Cula preminuo pre 14 godina napisao je umesto nekrologa:

„Umro je naš sponzor.
Umro je naš čovek koji je svaku kulturnu manifestaciju, bilo koju oblast da je u pitanju, finansijski pomogao. Čovek koji je stvarao ideje i zajedno sa nama realizovao.
Umro je sin skromnih roditelja, koji su ga imali i sa kojim su se ponosili, jer je bio čovek za priče i prepričavanje o dobroti koja se ne ponavlja.
Umro je brat sestre koji je sestru smatrao neprocenljivim blagom koje se ne može ničim nadoknaditi. Otac dece, sina i kćerke, koji ne veruju u nestajanje, već ga očekuju da se pojavi iz niotkuda. Suprug žene koja je bila deo njega i sa njim trajala i sad nema u svojoj samoći očekuje makar njegov glas, kojim je mnoge vraćao u stvarnost.
Umro je Radiša Kovačević Cula. Ipak prijatelji ne umiru oni žive u našim dušama. Koliko mi trajemo, koliko mi svojoj deci i poznanicima pričamo o njima, toliko su oni u našoj svesti. Kad mi nestanemo, kad nestanu naša deca i poznanici, ako su kojim slučajem bili zaboravni, pa našu priču nisu ostavili u nasledstvo svojoj deci, onda nestaju naši prijatelji ali ne i zaboravu, jer trag su ostavili za vreme buduće. Zato, stvarno, prijatelji ne umiru. Sa nama su gde god se okrenemo, jer nije mala stvar sve ono što su uradili za nas, ne očekujući bilo kakvu nagradu za svoja dobročinstva. Takav je bio Radiša Kovačević Cula i zato sebi uzimam slobodu da kažem: Umro je moj najbolji prijatelj, koji i pored te neizbežne smrti i dalje živi u mojoj duši.“