Zanatstvo u starom Užicu

1799

Posle odlaska muslimanskog stanovništva 1862. godine, varoš Užice postaje srpsko zanatsko središte užičkoga kraja. Do završetka Prvog svetskog rata, razvoj zanatstva u starom Užicu se formirao sporo i neravnomerno. Na porast jednih i opadanje drugih zanatskih delatnosti uticale su razne okolmosti.

Zanatsko Užice, glavna ulica na „Lipi“ pred Drugi svetski rat, na ulici Pavle Bjelaković
Zanatsko Užice, glavna ulica na „Lipi“ pred Drugi svetski rat, na ulici Pavle Bjelaković

U periodu između dva svetska rata užičke zanatlije su imale dve strukovne organizacije, zanatliska udruženja i esnafe. Prvih godina posle Prvog svetskog rata u Užicu je bilo stotinak privatnih zanatskih radnji. Najviše njih se bavilo proizvodnjom prehrabenih potrebština, najviše je bilo pekara i mesara. Posle njih najbrojniji su oni koji su se bavili preradom kože i tekstila opančara, obućara, sarača, krojača i abadžija. U to vreme najviše zanatskih radnji je bilo onih u kojima je radio samo vlasnik, ređe su bile one sa više zaposlenih. Svaki majstor zanatlija je imao u proseku po jednog šegrta, a na dva majstora dolazili su dvojica kalfi. Ovde naravno nisu oni koji svoje radnje nisu protokolisali i plaćali porez. U periodu od 1923. do 1930. godine naglo se povećao broj pekarskih i opančarskih radnji, takođe nešto manje obućarskih i potkivačkih. Smanjen je bio broj krojačkih, kovačkih i abadžijskih radnji.

U ovom periodu Zanatska komora u Užicu, koja je bila nadležna za varoš i okolna sela, upisala je u svoje registre 361 zanatsku radnju. Prema kazivanju moga dede pekara Vitomira Kovačevića, uoči Drugog svetskog rata Užicu je postojala 41 pekarska radnja. Velikih državnih preduzeća nije bilo, osim što je u Artiljerijskom klubu radila vojna pekara i snadbevala hlebom vojni sastav 4. pešadijskog puka, tj. tadašnji vojni garnizon u Užicu.

Od onih koji su imali privatne radnje u međuratnom periodu i danas postoje pekarske radnje poznatih vlasnika, kao što je Šuljagina pekara na Megdanu. Po završetku Drugog svetskog rata prihvatilo se dužnosti u raznim preduzećima i ustanovama, što su uradili moj deda Vitomir i baba Marija.

Ispred berberke radnje Brana Jermića na Slanuši. Brane prvi s leva, Anđelković drugi
Ispred berberke radnje Brana Jermića na Slanuši. Brane prvi s leva, Anđelković drugi

Bilo je i nekoliko slučajeva da su privatne pekarske radnje otvarane i u toku ratnih godina, ali su ubrzo prestale sa radom, pa ih nema u poratnim spisima. U Užicu pred Drugi svetski rat postojala 21 krojačka i abadžijska radnja. Oni su krojili i šili odeću od materijala koji donese mušterija, ali su imali svoje manje ili veće zalihe štofova, sukna, šajka, čohe, postave i drugog materijala, nabavljenog po nešto nižim cenama od fabričkih. Po završetku Drugog svetskog rata, Privrednom odeljenju Okružnog narodnog odbora krojačke abadžijske radnje prijavilo se svega 12 vlasnika, s tim da ni jedan abadžija nije prijavio zalihe materijala, niti gotovih proizvoda. Spisak privatnih opančarskih radnji u Užicu između dva svetska rata sastavljen je po kazivanju opančara Rada Subotića.

Skoro svi tadašnji opančari imali su male jednostavne radionice za štavljenje kože, obično u dvorištu iza dućana, a one su često služile kao radionice za izdradu opanaka i kao prodavnice gotovih proizvoda. Svaki opančar je morao imati određene zalihe koža, đona, opute i prepleta. Osim toga, radionice za štavljenje su morale da imaju kreča, šišarki i ruja. Osnovni način štavljenja kože je u to vreme je izgledao ovako:

Užički posleratni mesari
Užički posleratni mesari

“Kreč, pepeo i voda se pomešaju. Koža se stavi u jedan sud i sa ovom smešom se prelije, da se kiseli dok ne spadne dlaka. Zatim se koža prevrne, i nožem oštrim se svuče (sastruže) mešina, masnoća sa kože (unutrašnji deo). A spolja je prethodno skinuta sva dlaka. Hrastova šišarka se se osuši, pa se melje ili stuče na sitno stavi se u vodu i prokuva (oko 10 kg. šišarke za jednu goveđu kožu). Obrađena koža na prethodno rečen način se sada stavlja u šišarkinu vodu i meša se sve dok štavljenje ne prodre sa obe strane (dok se štavljenje ne sastavi sa obe strane – uđe u kožu do kraja). Izvadi se koža iz te vode, razapne i suši u hladu na promaji. Zatim se predvostruči sa unutrašnje strane i seče se po potrebi.“

U spisku opančarskih radnji iz jula 1945. godine nalazilo se 25 vlasnika. U kasnijim godinama opančarske radnje su se mnogo brže gasile, tako da ih danas u Užicu nema. U registrima prve posleratne godine u Užicu je zabeleženo 15 obućara, s tim da su zalihe u obućarskim radnjama prijavilo samo trojica i ovaj zanat je brzo izumirao. Sarački i sedlarski zanat su smatrani kao jedistvena delatnost. U Užicu je bilo takvih 5 radnji. Do jula 1945. u Užicu je postojalo 7 mesarskih radnji. Ne zna se tačno da li je tada već počela da radi neka društvena mesarska radnja, ali se zna da su se Užičani snadbevali mesom pomoću potrošačkih bonova. Kasnije je u Užicu počela da radi mesarska zadruga u koju su se uključili gotovo svi užički mesari. Godine 1954. osnovano je preduzeće za proizvodnju, preradu i promet mesa „Mesar“. Klanica iz Međaja preseljena je u Krčagovo, gde je nastala i priložena fotografija.

Najpoznatije užičke zanatlije šezdesetih i sedamdesetih godina (1967.)
Najpoznatije užičke zanatlije šezdesetih i sedamdesetih godina (1967.)

Između dva rata postojalo je 17 privatnih berbersko-frizerskih radnji u Užicu, s tim da je samo jedan berberin prijavio da ima zalihe. To je bio Jovan Anđelković, koji je imao nekoliko paketića sapuna za brijanje. Kasnije su se berberi i frizeri udružili i osnovali berbersko-frizersku zadrugu, ali je jedan broj njih i dalje održavao privatne radnje.

Bravarski zanat u Užicu spada među mlađe zanate. Obično su to radnje bile limarske ili su bravari radili na instalacijijama vodovoda i kanalizacije. Po spisku u Užicu ih je bilo 6. Voskara je bilo 5, a fotografa svega 3. U julu 1945, godine postojale su samo dve časovničarske radnje, dok je kovača i potkivača bilo 16. Stolari, kolari i bojadžije, tkači i poslastičari su takođe bili zastupljeni, ali u malom broju.

Privatno zanatstvo u Užicu, kao što se vidi iz priloženog, razvijalo se neravnomerno. Čas je raslo čas opadalo.

Na fotografiji užičkih posleratnih mesara su: stoje Ilija Martinović (1), Krsman Krsmanović (2), Miško Milovanović (3), Lujo Ršumović (4), Milutin Majstorović (6), Ratomir Bogojević “Pile” (9), Miloš Popović “Čengija” (10), Luka Marilič (12), Brane Katanac (13), Uroš Bajčetić (14), Pero Prahin “Rus”(17).

Na fotografiji najpoznatijih užičkih zanatlija šezdesetih i sedamdesetih su: Pavlović Mlađo kazandžija (1), Mijušković Miloje autoelektričar (2), Milan Bukarica obućar (3), Mile Majdov staklorezac (4), Tomo Nikolić berberin (5), Dragoljub Đurović Ćure tašner (6), Slobo Cicvarić pekar (7), Đerić – pekar Đera (8), Branko Todorić, pekar (9). Sede s leva: Spasoje Rajković Car moler (10), Stojanovski Stojan poslastičar (Opatija) (11), Subotić Rade opančar (12), Rako Toskić kazandžija (13), Obrad Šojić stolar (14), Branko Kovačević pekar (15), Ratko Starčević Moler (16), Mile Radivojević električar (17).