Zelena pijaca na “Tabani”

1832
Užički Zeleni pijac
Užički Zeleni pijac

Tu gde je danas betonsko sivo brdo, Hotel “Zlatibor”, popularni “Sivonja”, u delu prema reci, nekadašnjoj “Tabani”, bila je užička “Zelena pijaca”, proširenje Žitne pijace i centralna pijaca kada je izgrađen Trg “Partizana”. Kada je rešeno da se na tom mestu gradi novi hotel, Zelena pijaca je 1967. godine preseljena na “Lipu”, na plac gde je bilo preduzeće “Otpad”, koje je preseljeno pored Đetinje dole u Adu. Pre nego je su preseljen pijac, nekoliko godina na praznom placu budućeg pijaca bio je luna park sa ringišpilima, tu pored uređene kamene obale Carinskog, tj. Lipskog potoka.

Užički Zeleni pijac
Užički Zeleni pijac

Užičanin pisac, pesnik, akademik Ljuba Simović se sećao pomalo pesnički: “Zelena pijaca se nalazila na levoj obali Đetinje… Glavna pijačna mesta pripadala su voću i povrću, koje su Užičani zvali zeleniš. Tu se prodavalo sve, od zelja i spanaća do karfiola; od ljubičastih plavih patlidžana do žutih i belih tikava, i tikava kolačara; od prvih crvenih trešanja, vezanih po pet u kitice, pa do hladnih i promrzlih jabuka zimnjača, na kojima, na tezgi, počinje da se hvata sneg, koji se još ne vidi da pada. Posle trešanja belica i crnica, pijaca se jedno vreme crvenila od ribizli, ili se plavila od borovnica. Šumske jagode, crvene, sitne, mirisne, najslađe su bile kada su se prodavale u korpicama od bele brezove kore, koje su zvali krubuljice. Grožđe, plavo i belo, prodavalo se zajedno sa pčelama. Na rubu pijace, ispod mosta sa ispregnutih volujskih kola, prodavale su se, leti, brda lubenica. Ohlađene u reci, lubenice su se, velikim noževima, sekle u crvene i slatke polumesece, pune gustog šećera i crnih semenki. Na delu pijace na kojim su se prodavale lubenice prodavale su se i dinje, među kojima su najcenjenije bile cerovače.”

Detalj na Zelenom pijacu uz zanatske radnje
Detalj na Zelenom pijacu uz zanatske radnje

Kada je naprvljen Trg, sve sa Žitne pijace je našlo svoje mesto na Zelenoj – žito, beli mrs, suvo meso i svi ti mirisi su se pomešali sa “zelenišom”. Na ivici Zelene pijace pred jesen su tu prema Omladinskoj ulici i keju bile gomile plavkastih, ljubičastih i zelenih glavica kupusa, gomile žutih, zelenih, crvenih paprika, šilja i babura, koje su neki zvali “bobošare”. Blizu drvenog mosta koji preko reke vodi na Međaj, tamo gde je bila do skora velika žalosna vrba prodavali su brezove metle iz Trnave i Gubin-dola, zemljani lonci i pržulje iz Zlakuse i Potpeća, drveni sudovi, sita, lepo išarane svirale, frule, dvojnice iz Skržuti, Ravni i Nikojevića.