Žitni Pijac, užički glavni Trg (Treći deo)

2270
Stara Drinčića kafana sa tendom i tezgama ispred, 1931. godine
Stara Drinčića kafana sa tendom i tezgama ispred, 1931. godine

Do same kuće prvog užičkog apotekara Ljuba Subotića, na adresi ulica Artiljerijska br 1, bila je veoma stara kafana, braće Drinčić, Dragomira i Čedomira. Kasnije je ta stara kuća srušena, pa je tu bio prazan plac do izgradnje današnjeg Trga. Ovu kafanu je Čedomir uzeo pod zakup 1931. godine od poznatog užičkog trgovca Lazara Jovanovića. Ispred nje su bile pijačne tezge, gde su Trsteničani prodavali grožđe u nekadašnjoj ambalaži od šećera u kocki. Neke užičke kafedžije su tu otkupljivali grožde u povećim količinama i od njega pravili vino. Na sredini kaldrmisanog platoa pijace bila je “kantrdžinica”, a dole prema glavnoj ulici, česma Trgovačke – zanatske omladine, koja je u prvoj deceniji dvadesetog veka bila u hladu jednoga kestena, jedinog drveta na “žitnoj pijaci”.

Niže je bila još jedna kafana Milorada Radenkovića, “Čačanina”, “Lovačka kasina” ili “Kod lovca”, poznata po njegovoj ženi Radi, izuzetnoj kuvarici. Veliki broj Užičana se u ovoj kafani hranio, takozvani “abonenti”, čije svakodnevo dolaženje se zvalo “kostiranje”. U ovoj kafani su se hranili glumci pozorišta “Životić”, kad god su gostovali u Užicu. Mnogo je porodica odavde nosilo ručak kući. Omiljene su bile Radine sarme, “da ne možeš ni jednu da pojedeš kolika je”. Tu je hrana bila tako dobra da su se družili svi, bez obzira na socijalni status. O Preobraženju su se u ovoj kafani obavljale pripreme za koničke trke, izvlačeni brojevi, padale opklade i proglašavani pobednici. Obično su to bili konji Milovića, Cvijovića i Bondžulića iz Dobrodola (Lunovo selo). Najpoznatiji jahači su bili Šopalović iz Mačkata, Vitomir Kukanjac i Čačanin otac Zarije kapelnika u Hotelu “Zlatibor”. Kasnije su Rada i Milorad držali kafanu u svojoj kući u Koštici.

Kada se siđe na raskršće “Prljovog potoka” ili mesta gde je “Brankova pekara”, a preko puta robne kuće “Progres”, na četiri ugla četiri kafane: kafana “Tri seljaka”, Pavla Pejatovića, zatim poznata kafana “Beograd”, Mihaila Pašića. Na četvrtom uglu kafana “Kod zanatlije”, Mihaila i Cvete Jelisavčić, a na uglu, gde je kasnije godinama bila poslastičarnica “Zora”, kafana Veljka Todorovića.

Pavle Pejat sa štapom i žirado šeširom boemiše uz harmonikaša na kolima kuma Vajde Ostojića
Pavle Pejat sa štapom i žirado šeširom boemiše uz harmonikaša na kolima kuma Vajde Ostojića

Na Glavnoj ulici u delu tamo gde je nekad bio klub penzionera, kasnije prodavnica obuće Cipelići, preko puta Pašićeve kafane “Beograd”, nalazila se kafana Pavla Pejatovića, poznatija kao “Pejatova kafana”, ustvari “Kod tri seljaka”, u kući profesorke Milice Stanković. Pavle je preuzeo Sava Zejakovića – Zejaka 1932. i nije joj menjao ime. Pre nego je otvorio svoju kafanu, Pejat je izučio zanat i kelnerisao kod Dragomira Drinčića, Veljka Lazića i Marka Ristića. Kako mi je pričao njegov sin Zlatko, ćerka Keka i unuk Dragoljub, “Pejatova kafana je imala dugačku salu, sobe za prenoćište, i štale za smeštaj stoke, kompletnu uslugu za seljake iz okoline, naročito kada je u Užicu bilo vreme vašara. Jedno vreme u ovoj zgradi na spratu je bila “Buarska škola”. Uz Pejatovu kafanu, tamo gde bio je Mesarov bife, više te zgrade bila je pekara u kojoj su radili dva ponajbolja Užička pekara – Branko Kovačević i Milenko Slović, kasnije samo Slović, veoma poznat po svojoj lepinji, “da sve prste odgrizeš“. Do pekare, kuća u kojoj je živeo pukovnik Stanković. “Lep čovek sa još lepšom suprugom i predivnim kćerkama evropski odevenim, uvek oficirski, paradno nagizdan, sa sabljom sa belom kićankom”. Do nje kuća Anđelića, preozbiljnog čoveka koji je živeo sa majkom i ćerkom.

Do kafane "Tri seljaka" Slovića pekara
Do kafane “Tri seljaka” Slovića pekara

Mihailo Pašić, rođeni Čajtinac, sišao je u Užice 1918. godine i sve do 1931. radio u raznim kafanama kao kelner, kod Rada Grbića, Dragomira Drinčića. Kafanu “Beograd” je otvorio 1931. godine u nekadašnjoj “Naumovića kafani”. Uz “Beograd” je bila pekara u kojoj se smenjivalo više užiških pekara: Tanasije Petaković, Radenko Stanimirović Truman, Raul Vranić. U kafanu Tome Naumovića dolazili su otmeni gosti, narodni poslanici, većinom su se skupljali političari i vodili partiske razgovore, činovnici, trgovci svi su voleli taze pečenje i hladno piće. Iz susedne pekare je bio otvoren šalter kroz koga je proturano taze pečenje. Pašić je sa ovom kafanom poslovao deset godina, sve do 1941, kada je otišao u rat. Bila je to lepa kafana sa bilijarom. Ispred su bili baštanski stolovi sa kariranim stolnjacima, čije je goste štitila od sunca i kiše veća tenda od ranog proleća do kasne jeseni. Uz satluk rakije od dva deci, služena je besplatna salata od pečene paprike i paradajiza. Kafana nije imala kuhinju, zato je se ortačila sa pekarom do nje, na čijim se ćepenku uvek mogla naći sveža lepinja, a na panju pečenje. U kafani se jelo ono što su pekari spremali – kalindžo, paprikaš, lepinja sa sve, razna pečenja. Najbolje su kafana i pekara sarađivale kada je sa pekarom radio Nedeljko Stanimirović – Truman, koji je znao sem pekarskih poslova i kelneraj. Pašić je nastavio tradiciju Naumovića, pa su i kod njega dolazili uticajni političari. Bio je omiljen i kod radnika.

Preko puta kafane Milorada Radenkovića, koja se nalazila gde je danas stara Robna kuća, preko ulice na uglu gde je danas banka, bila je kafana Cvete Jelisavčić. Na “Prljovom raskršću”, dok nije prekriven Uremovački potok, tu gde se i danas posle jakih kiša nataloži mulj, granje i kamenje, nalazio se drvena “platica” (mostić), skoro paralelno sa ulicom kojom se i danas može ići prema mostu u “Međaj”. Bila je to ugledna kafana koju je još pre prvog svetskog rata otvorio Mihailo Jelisavčić, rodom iz Zaovina, inače sarač. Za vreme prvog svetskog rata umro je od posledica epidemije tifusa, pa ga je u poslu veoma uspešno nasledila supruga Cveta.

Od 1938. ovu kafanu drži Ljubiša Burlić, otac poznate užičanke talentovane pevačice Radmile Burlić. Do Burlića kafane je bila kuća Boža Šege, koji je imao nekoliko konjskih zaprega i prevozio poštu za Bajnu Baštu, Kosjerić i Zlatibor. Posle njegove smrti su tu dva Makedonca otvorila poslastičarnicu, koju je kupio neki Duško, a zatim je tu Ivko Novković otvorio berbernicu.

Tu gde je hotel Zlatibor i Koning zgrada, bila je Palata tkačnice sa lokalima, a u susedstvu Burlina kafana sa tendom
Tu gde je hotel Zlatibor i Koning zgrada, bila je Palata tkačnice sa lokalima, a u susedstvu Burlina kafana sa tendom

Do njih je bila palata Tkačke radionice, sa prizemljem i dva sprata. U prizemlju su bila četiri lokala: prvi Tkačničin, drugi, najveća užička manifakturna radnja, uglavnom ženske robe, braće Sekulića, a treći Radosava Pavlovića. Pošto se ovaj odselio iz Užica, tu je brat apotekara Jovana Jovanovića otvorio prodavnicu namešaja. U četvrtom je bila apoteka Nikole Stevanovića, učenika Ljube Stefanovića. Na spartu te jedine užičke “palate”, stanovao je hirurg Bračanac sa ženom Brankom ginekologom, poznati i po tome što su imali automobil. Tu je stanovao i doktor Šunjevarić, zet Josipa Jekličke, koji je bio poznat po tome što je imao dvanaestoro dece. Dalje je bila kuća trgovca Milana Pašića sa dva lokala. U prvom je on prodavao robu, a u drugom je bila fotografska radnja Milana Dulanovića, oca fotografa Vesti “Duse”. Do njih je bila prodavnica suhomesnatih proizvoda Vojina Paunovića Bruha, kojih nije bilo u užičkom kraju: martadela, kranjskih kobasica, salama…

Do nje je bila radnja Božovića i Vlada Savića u kojoj su prodavane šivaće mašine, a do nje pomenuta prodavnica mešovite robe Pera Pržulja. Tu je bila i trgovinska banka, najjača u Užicu. Pored nje je vodila ulica za ondašnju Zelenu pijacu. Sve nabrojano posle Burline kafane bilo je na prostoru gde se danas nalazi stara posleratna vojna stambena zgrada prema Đetinji, na keju, a sa njene leve strane u Palati privredna banka, koju je kupio Drago Aleksić, abadžija, kada je Dragi Aranđelović, koji je tu bio akcionar, otvorio bioskop na spratu zgrade, gde je gvođara “Kadinjača”. Aleksić je tada odlično radio, komplet odelo je šio za 120 dinara.

Kafana Beograd
Kafana Beograd

Do banke su bili šnajderi ortaci Vlade Mitrović, Ostoja Kovačević i Rade Ristović. Kod Vlada su često svraćali ondašnji skojevci Slobodan Penezić Krcun i Željo Đurić. Dalje su bili fotograf Staniša Debeljović, koji je držao radnju zvanu “Foto Holivud” i njegov otac Sveto knjižar, pa Mišo Zekavica Tavanja, kasapin koji je držao i “narodnu kujnu”, gde se jeftino moglo jesti kuvano jelo. Za vreme okupacije u ovoj narodnoj kujni su se hranili nemački vojnici. Do Zekavćića su bili Kuzelj i kompanija: Arsenije Milosavljević, Gojko Tamburić i Mitar Popović opančari. Do njih velika manifakturna radnja Nikolić i Mijušković, otac Milana Mijuškovića fotografa i nekadašnjeg vlasnika Radija 31. Veljkov ortak je bio Desimir Misailović Karanac, oženjen iz čuvene porodice Tika Jokanovića.

Dalje je bila radnja Ljuba Ilijića Kalabe opančara. Nasprem kafane “Obilić”, na mestu gde je danas Lutrija, bila je kafana Milenka Mrakonjića “Zlatno burence” u Petakovića kući.