Zlatna za trećepozivca

1328
Vesović O. Mijat
Vesović O. Mijat

Već na samom početku rata, 18. avgusta 1914. godine, šest bataljona užičkih trećepozivaca ulaze u teške okršaje sa Austrijancima na položajima Javorja. Pred udarom daleko nadmoćnijih snaga, morali su da se povuku, sutradan i pored uporne borbe, nisu uspeli da odbrane ni kasabu Uvac na istoimenoj reci i odlaze na Crni vrh, gde učvršćuju pozicije. Austrijanci čitavog dana, 21. avgusta, pokušavaju da osvoje ove strateški značajne položaje, ali ih veterani uporno brane.

Već u prvim naletima pada teško raljen kapetan Jovan Karaičić, komandir 3. čete, 2. bataljona, pa komandu preuzima vodnik iste jedinice Mijat Vesović. Sutradan neprijatelj preduzima četiri juriša i svi su bili odbijeni.

Užičani hrabro odolevaju sve ubitačnijoj vatri, ali kada su u popodnevnim časovima Austrijancima sa svih strana stigla sveža pojačanja, doneli su ispravnu odluku, napustili su položaje, prešli Uvac i preko Jablanice stigli na Tornik.

Tokom ovih trodnevnih borbi, zbog brzog preuzimanja komande nad četom u rasulu, uspešnog rukovođenja i pokazane hrabrosti posebno se istakao Mijat Vesović. Za navedene zasluge i slične u narednim borbama oglikovan je Zlatnim ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima (FAO 11.123). Mijat se sa svojom jedinicom borio i naredne godine na drinskom ratištu, ali pošto mu je zbog godina prošla vojna obaveza nije se povukao sa srpskom vojskom preko Albanije.

Mijat Vesović je rođen 1868. godine u Golovu. Otac Obrad, siromašni zemljoradnik, omogućio je sinu da završi osnovnu školu, kako bi se posle sticanja punoletstva zaposlio u Čajetini kao pisar načelstva Sreza zlatiborskog.

Početkom dvadesetog veka pominje se kao društveni radnik i inicijator raznih kulturnih zbivanja. Između ostalog, jedan je od pokretača osnivanja čitaonice u Čajetini, a prilikom osnivanja 1904. godine, postaje njen prvi potpredsednik.

Oženio se Zlatom Smiljanić sa kojom je stvorio veliku porodicu, sinove Borivoja, Milića i Milivoja i kćeri Darinku, Borku, Zorku, Lenu i Staniku. U vreme velike pandemije španske groznice, u jesen 1918. godine, doživeo je strašnu porodičnu tragediju. U toku tri meseca u cvetu mladosti umrli su mu sin i dve kćeri, Borka (18) u oktobru, Borivoje (18) u novembru i Darinka (21) u decembru. Preteški bol uselio se u majčino srce, prevelika tuga poremetla dušu. Svake noći na kolju je odlazila u Vesovića groblje da umesto svoje dece grli hladno busenje, ostajala tamo sve dok glas ne utihne, sve dok oči ne iskapaju i poslednju suzu. I tako bezbrojne noći, mnoge mesece, sve dok zauvek nije otišla svojoj deci.

Rezervni pešadijski kapetan Mijat Vesović, skrhan bolom i preranom sklerozom, umro je 18. novembra 1925. godine u Golovu.