Ljuba Simović o zarobljenim nemačkim vojnicima u Užičkoj republici

1556

Jednog tmurnog jesenjeg dana, sa Carine je u Užice iznenada počela da ulazi neobična povorka koju su građani gledali sa zaprepašćenjem i nevericom. Bila je to povorka od preko trista nemačkih vojnika, koje su partizani i četnici zarobili na frontovima kod Krupnja i Gornjeg Milanovca. Iscepani, odrpani, blatnjavi, neobrijani, u cokulama bez pertli, neki čak i u nanulama, bez kapa, sa rukavicama bez prstiju, uz pratnju slabe straže naoružane nekim tankim puščicama, tandžaricama, zarobljenici su u neredu ulazili u grad. Bilo je naprosto nemoguće u ovim bledim, neobrijanim, zapuštenim i prestravljenim jedinicama, pomodrelim od zime, prepoznati one snažne, samouverne, dobro istrenirane, site i nemilosrdne vojnike, koji su sa čeličnim šlemovima pod konac, čizmama pod konac, šmajserima na grudima pod konac, kao pod konac sazidan živi zid marširali ulicom, pevajući vojničke pesme u kojoj su deca povremeno razaznavala neobične reči, “ajlija-ojlala”.

Partizani i četnici sprovode zarobljene Nemce niz Marin breg na Carinu
Partizani i četnici sprovode zarobljene Nemce niz Marin breg na Carinu

U jedan od onih gradova po kojima su koliko do juče patrolirali, hapsili i streljali, zarobljenici ulaze uplašeni, glava uvučenih među podignute kragne šinjela. Iz mase naroda, koji velikom brzinom raste oko njih, mogla bi svakog trenutka pokuljati lavina puna pesnica. Međutim, umesto psovki i povika, koje očekuju, zarobljenici prvo čuju potpunu tišinu. A onda se u toj tišini, u kojoj pucaju bubne opne, začulo jecanje.

Partizani i četnici sprovode zarobljene nemačke vojnike niz Carinu
Partizani i četnici sprovode zarobljene nemačke vojnike niz Carinu

Ovo više nisu čelični vojnici Vermahta, koji osvajaju svet, nego jadnici koji se gladni, promrzli i preplašeni, u svojoj neudobnoj, drvenoj i rasparenoj obući, s mukom vuku po zimi i tuđoj zemlji. Gledajući ih, majke misle na svoje gladne sinove, i žene na svoje zarobljene muževe, a ne i na osvetu. Jedna po jedna, žene počinju da prilaze povorci, ali ne zato da bi nekoga udarile, nego da bi zarobljenicima pružile krušku, jabuku, žutu dunju, komad proje, kocku sira, šta joj je bilo najbliže da dohvati sa stola i iznese na ulicu.