Први шнајдераји-Милош Познановић

Veljo Drndarević ,prvi sa leve strane , sa svojim pomoćnicima koji su nosili jednobrazne prsluke i kravate.
Veljo Drndarević ,prvi sa leve strane , sa svojim pomoćnicima koji su nosili jednobrazne prsluke i kravate.

Krajem XIX veka Užice se ponosilo sa dve šnajderske radnje koje su u celoj Srbiji bile prepoznatljive. Prvu je držao Mihailo Mišo Đoković za šire narodne mase sa dosta mušterija i dosta pomoćnih radnika.

Drugu radnju držao je Pero Zotović koji je imao samo jednog pomoćnika i svom poslu je prilazio sa umetničke strane zapostavljajući kvantitet. Pričalo se da je birao mušterije samo po stasu i liku među naočitim građanima, koji su ta odela umeli da nose. U Zotovićevom salonu završavale se postdiplomske studije ili super specijalizacija za vrhunske šnajdere. Prvi “magistri” ovog posla bili su Velimir Veljo Drndarević i Dragiša Mitrović.

Po završetku zanata kod majstor Pera, Velimir Drndarević otvorio je je svoju radnju , u porodičnoj kući koja se nalazila u ulici Petra Ćelovića (danas je tu Komercijalna banka). Iznad same kuće nalazila se uska i kratka ulica koja je vodila za Žitni pijac. Ulica se zvala Drndarevo sokače. Važio je kao njgov mentor Pero Zotović za majstora za vrhunske krojeve i nabavljao je sve evropejske modne žurnale . Negov sin Mladen Mlađo Drndarević nastavio je očev zanat . Posle rušenja Žitne pijace, Drndarevići su se preselili u Zaharića kuću na Rosulje gde je Mlađo držao krojačku radnju.

Na fotografiji se vidi i tabla sa natpisom “Jula Zdravković” sreska diplomirana babica, koja je držala ordinaciju u Drndarevića kući.

Fotos: Veljo Drndarević ,prvi sa leve strane , sa svojim pomoćnicima koji su nosili jednobrazne prsluke i kravate

“Даје се на знање!”

Добошар је био запослен у општини, био је писмен, имао је јак глас, знао је лепо да говори, а вести је, по правилу, завршавао некаквом досетком. Касније, ишао би од ћошка до ћошка, залупао у добош, сачекао да се народ сакупи, а онда извикивао чувено: „Даје се на знање!“

Прочитај више »

Женска градска ношња

Део старе српске градске ношње који се најдуже задржао чак до година пред Други светски рат је либада. Зими је то био обавезан део одеће сваке Ужичанке која га није скидала ни у пролеће, рано и позно лето!

Прочитај више »