Vuk na trgu ‘92

2530
Miting Vuka Draškovića 1992. godine na Trgu partizana u Užicu
Miting Vuka Draškovića 1992. godine na Trgu partizana u Užicu

Te 1992. godine, održao je u Užicu miting tada najpopularniji političar, Vuk Drašković. Pre njega na trgu se, 1961. godine, kada je otvaren, iskupilo 20.000 ljudi kada je tu bio maršal Tito.
Bilo je to vreme kada je Srbija ulazila u demokratiju, a monarhistička SPO imala ogroman broj pobornika.
Iako je većina gledala Vuka kao na velikog vođu, pisac “Noža” se ponašao potpuno prisno i normalno.Nije bilo obezbeđenja sem redara, a Užičani su izkazali tada svoje oduševljenje.
U to vreme Vuk Drašković, lider najjače opozicione partije u Srbiji, tražio je od Slobodana Miloševića da stavove Evropske zajednice prihvati “kao osnovu za mirno rešenje srpsko-hrvatskog ratnog sukoba i agonije svih u Jugoslaviji”, čime bi se stavila tačka “na pogibeljnu politiku koja Srbe gura u rat protiv svih, a Srbiju pretvara u geto bez ijednog saveznika u Evropi i čitavom svetu.“

Miting Vuka Draškovića 1992. godine na Trgu partizana u Užicu
Miting Vuka Draškovića 1992. godine na Trgu partizana u Užicu

Da pogledamo Draškovićevu biografiju:
Vuk Drašković je srpski književnik i političar. Rođen je 29. novembra 1946. godine u Međi, selu koje se nalazi u Vojvodini. Vukovi roditelji su bili Stana i Vidoje. On je bio drugo dete, a prvo je umrlo po rođenju. Majka mu je preminula kada je imao samo šest meseci, pa se otac ponovo oženio i dobio troje dece. Porodica se vratila u Hercegovinu, gde je Vuk završio osnovnu i srednju školu. Trebao je da studira medicinu u Sarajevu, ali se odlučio za Pravni fakultet u Beogradu. Diplomirao je 1968. godine.

Oženjen je Danicom. Upoznali su se na Pravnom fakultetu, ali prvi put su izašli u junu 1968. godine. Tada su bile studentske demonstracije i Vuk je podržao Titov govor studentima, zbog čega su se Danica i on rastali. Ponovo su se sreli početkom 1973. godine, a 10. juna su se venčali. Bračni par nema dece. Mnogi smatraju da Danica ima preveliki uticaj na Vuka.

Miting Vuka Draškovića 1992. godine na Trgu partizana u Užicu
Miting Vuka Draškovića 1992. godine na Trgu partizana u Užicu

Bio je sudija u Okružnom sudu u Beogradu, kada je video da Tanjug traži novinara. Prijavio se na oglas i 1969. godine je počeo da radi u ovoj novinskoj agenciji. Od 1978. do 1980. godine je bio savetnik za štampu u Veću Saveza sindikata Jugoslavije, a od 1980. do 1985. godine je uređivao „Rad“. 1980. godine je napisao književne priče i esej „Ja, malograđanin“. 1981. godine je štampao svoj prvi roman „Sudija“. Sinopsis je napisao 1976. godine u Mozambiku, gde je boravio dok je radio kao dopisnik Tanjuga sa juga Afrike. Roman je doživeo pedeseto izdanje.
Godine 1982. je objavio roman „Nož“, koji je prodat u tiražu od 500.000 primeraka. U početku je bio stavljen na crnu listu, jer su komunističke vlasti smatrale da narušava „bratstvo i jedinstvo“ i da podstiče versku i nacionalnu mržnju. 1992. godine je pušten u prodaju, a sedam godina kasnije je snimljen istoimeni film u kome glume: Ljiljana Blagojević, Aleksandar Berček, Petar Božović, Žarko Laušević.
Ostala Vukova dela su: „Molitva“; „Molitva 2“; „Ruski konzul“ je roman u kome se sudi pojedincu i čitavom narodu; „Noć đenerala“ (1994.) je knjiga u kojoj je opisan život i poslednji dani Draže Mihajlovića; „Odgovori“; „Kojekude Srbijo“ (1989.); „Podsećanja“ (2001.) sadrži govore, intervjue i pisma; „Meta“ (2007.) je autobiografija u kojoj Vuk svedoči o dešavanjima u poslednjoj deceniji XX veka; „Doktor Aron“ (2009.) je roman koji govori o tajnama beogradskog neuropsihijatra Arona Todorića i njegovih pacijenata; „Via Romana“ (2012.) je roman u kome se kroz sudbinu glavnog junaka Damijana Čavka opisuju četiri velika srpska posrtanja; „Isusovi memoari“ (2015.) je knjiga koja govori o memoarima hromog fotoreportera Veljka Vujovića, čiji je nadimak Ćopavi Isus. Vuk govori engleski i ruski jezik, a romani su prevođeni na mnoge svetske jezike.

Miting Vuka Draškovića 1992. godine na Trgu partizana u Užicu
Miting Vuka Draškovića 1992. godine na Trgu partizana u Užicu

Pošto mu je otac bio komunista, Vuk se učlanio u Savez komunista Jugoslavije. Međutim, promenio je mišljenje i postao nacionalista. 1989. godine je sa Mirkom Jovićem formirao stranku Srpska narodna obnova koja se ubrzo rascepila. 1990. godine se zbližio sa Vojislavom Šešeljom i krstio mu je najstarijeg sina Nikolu. Ujedinio se sa njegovim Srpskim slobodarskim pokretom, ali nakon par meseci, svako je krenuo na svoju stranu. Iste godine je osnovao Srpski pokret obnove (SPO) koji je predstavljao opoziciju Miloševićevoj vlasti. Vuk je tada prvi put izabran za poslanika u Skupštini Srbije. 9. marta 1991. godine je uhapšen i proveo je tri dana u zatvoru. Povod za Vukovo hapšenje su bile demonstracije, na kojima se zahtevalo da ostavke podnesu generalni direktor Televizije Beograd, Dušan Mitević, i ministar policije, Radmila Bogdanović. One su se kasnije pretvorile u proteste protiv tadašnjeg predsednika Miloševića. 1993. godine su Vuk i njegova supruga Danica uhapšeni. Pretučeni su i izvrgnuti torturi koja je trajala dva meseca. Oslobođeni su zahvaljujućima pritiscima koje su izvršili domaći i strani političari poput: Bila Klintona, Borisa Jeljcina, Fransoe Miterana, itd. Francuskim avionom su prebačeni u Pariz na lečenje.
Godine 1996. je sa Vesnom Pešić, Vojislavom Koštunicom i Zoranom Đinđićem sastavio koaliciju Zajedno, kojoj su pripadale stranke: Srpski pokret obnove, Demokratska stranka, Demokratska stranka Srbije, Demokratski centar i Građanski savez Srbije. Pobedili su u većini opština u Beogradu i Srbiji, ali Miloševićev režim to nije priznao. Počeli su protesti po Srbiji, koji su trajali od novembra 1996. godine do februara 1997. godine, pa je tadašnja vlast bila primorana da prihvati pobedu opozicije. Koalicija Zajedno se raspala, jer je Vukova stranka istupila. SPO je na republičkim izborima 1997. godine osvojio 19,21% glasova, tj. 45 mandata. 1999. godine SPS i SPO su napravile kaoaliciju i Vuk je postao potpredsednik savezne Vlade. Na toj funkciji je bio 4 meseca. Iste godine je na njega izvršen prvi atentat na Ibarskoj magistrali, u kome su živote izgubila tri njegova saradnika i brat njegove supruge. Drugi se dogodio 2000. godine u Budvi, kada je Drašković lakše povređen.

Miting Vuka Draškovića 1992. godine na Trgu partizana u Užicu
Miting Vuka Draškovića 1992. godine na Trgu partizana u Užicu

U januara 2000. godine Vuk se pridružio Demokratskoj opoziciji Srbije, ali je njegova stranka samostalno nastupila na izborima koji su održani u septembru. SPO nije prešao cenzus, a DOS je pobedio. Vuk je podržao petooktobarske demonstracije i smenu vlasti. 2003. godine je izabran za poslanika u Skupštini, a koalicija koju su činile njegova stranka i Nova Srbija Velimira Ilića je osvojila 13% glasova. 2004. godine Vuk je postao ministar spoljnih poslova Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Na ovoj funkciji je ostao do juna 2006. godine, kada je Državna zajednica prestala da postoji. Još godinu dana je bio ministar spoljnih poslova na nivou Srbije. 2008. godine SPO se pridružio koaliciji Za evropsku Srbiju, koju su još činili: Demokratska stranka, G17+ i Liga socijaldemokrata Vojvodine. Osvojili su 38,42% glasova (102 mandata) i formirali su Vladu sa SPS – PUPS – JS. Vukovoj stranci su pripala 4 mandata i mesto ministra dijaspore. Vuk smatra da Srbija treba da bude monarhija koja će održavati dobre odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, Rusijom, Kinom, itd. Takođe podržava njen ulazak u Evropsku uniju i NATO.
Neki od citata Vuka Draškovića su:
„Ulazim u život, da bih iz njega, uskoro, izašao. Dolazim da se pokažem, kao i ostali: potom, mora se iščeznuti… Priroda, gotovo zavidljiva na dobro koje nam je učinila, često nam objavljuje i stavlja do znanja da ne može dugo da nam ostavi ono malo materije koju nam pozajmi, koja ne smije da ostane u istim rukama i koja, vječito, ima da bude u opticaju: ta joj je materija potrebna za druge oblike, ona je traži natrag za nove tvorevine. O, Bože, još jednom da pitam: šta smo mi? Bacim li pogled preda se – koliki veliki prostor u kome nijesam. Okrenem li ga unazad, kakva stravična širina, u kojoj me više nema. Koliko malo mesta zauzimam u toj, ogromnoj, provaliji vremena! Ja sam, zapravo, ništa: jedan tako kratki period nije dovoljan da bih se izvukao iz ništavila. Poslat sam samo da popunim broj: u stvari, nijesam bio ni najmanje potreban – komad bi, isto tako, bio odigran i da sam ostao iza scene.“

Miting Vuka Draškovića 1992. godine na Trgu partizana u Užicu
Miting Vuka Draškovića 1992. godine na Trgu partizana u Užicu

„Nesaglediva je razdaljina između ljudi i Boga. Bez te razdaljine ne bi bilo zločina, patnje i nepravde. Bog je taj koji čoveku daje i veru u Boga, a čovek je taj koji, i u ime Boga, čini zla.“
„Retko kada sam kažnjavan za svoje mane, ali mi se nikada nije desilo da nisam kažnjavan za svoje vrline. Sada mi se čini da ogromna većina ljudi ne želi ništa osim laži i straha od batine.“
„Voleti čoveka, to je ono što je najopasnije. Mrzeti ljude, biti slep za njihove rane, biti gluv za njihove molbe, biti nitkov koji ljude mami u stradanje i pogibije, to je ono što se nagrađuje.“
„Narodima na čitavom svetu najteže je tamo gde se, najgrlatije, vlada u ime naroda. Najviše je smrti i neslobode tamo gde se ubija u ime slobode, a najviše gladnih i bolesnih tamo gde hrle plemeniti i presiti dobrotvori. Najmanje je apsolutizma i najviše socijalne pravde i blagostanja u evropskim kraljevinama, a najmanje duhovnih autoriteta i nagrađivanih vrlina svuda tamo gde većina odlučuje o tome šta je mudrost i šta je vrlina. I najviše je suza i patnje tamo gde se najviše peva.“
„Bogastvo je, naravno, zdravi poriv, ali samo dotle dok je ono u čovekovoj službi, a teška bolest ako novac i stvari zagospodare ljudima.“
„Svaka nacija kleveće jedna drugu i sve su u pravu.“