Decembar 1960.

2803
Originalni plahat filma
Originalni plahat filma “Put u visoko društvo”

U Bioskopu “Zlatibor” igrali su filmovi “Crni orfej”, “Put u visoko društvo”, “Deveti krug”, “Crvenokosa Julija”, a u Domu armije “Izgubljeni kontinent”, “Pevač iz Meksika” i “Zelena Vatra”.

Užičanima se najviše svideo film “Put u visoko društvo”, britanska drama iz 1959. godine, temeljena na istoimenoj knjizi autora Johna Brainea. Scenario je napisao Neil Paterson, režirao Jack Clayton. U filmu su glavne uloge ostvarili Simone Signoret, Laurence Harvey, Heather Sears, Donald Wolfit, Donald Houston i Hermione Baddeley. Za svoju je ulogu Signoret osvojila prestižnu filmsku nagradu Oskar za najbolju glumicu, dok je performans glumice Baddeley postao najkraći ikad nominirani za glumački Oscar (ona u filmu glumi svega dve minute i dvadeset sekundi).

U pozorištu je bila premijera “Dom odmora”, komedije od Valentina Katajeva. Dušan Stanojević je bio reditelj i glavni glumac, a ostali glavne uloge su pripale: Liljani Ljubičić, Vladimiru Petroviću, Tomislavu Janjiću i Danici Mitrović.

Glumac Branko Pleša na srpskoj poštanskoj marki iz 2007. godine
Glumac Branko Pleša na srpskoj poštanskoj marki iz 2007. godine

U okviru proslave Dana armije, u Domu JNA je 12. decembra priređeno veče “Reč i melodija”. Učestvovali su članovi Narodnog pozorišta iz Beograda: Mira Stupica, Lubinka Bobić, Divna Đokić, Ljubiša Jovanović, Branko Pleša, Dragomir Bojanić, Rafailo Blam harmonika. Na repertoaru su bili odlomci i monolozi pesme iz Koštane i Romanse.

Odobren je projekat za novi bioskop, a upravnik bioskopa “Zlatibor”, Branko Jeremijić, je objavio da će bioskop biti izgrađen u toku sledeće godine. Prema idejnom projektu arhitekte Pantovića, novi bioskop će imati 800 tapaciranih sedišta i novu aparaturu. U nastojanju da do izgadnje novog bioskopa ublaži nevolje publike, upravnica je obećala da će podići nastrešicu za postojeći bioskop koji je na otvorenom prostoru.

Esma Redžepova i ansabl Teodosijevski na početku šezdesetih
Esma Redžepova i ansabl Teodosijevski na početku šezdesetih

Na inicijativu Sekretarijata unutrašnjih poslova, u Domu armije prikazano je sedam filmova o saobraćaju. U Domu su gostovali solisti Radio Skoplja. Nastupili su Esma Redžepova, Vaska Ilijeva, Nikola Badev, Trio “Zajzi”, a pratio ih je kvintet Teodosijevski. Bili su nagrađeni velikim aplauzom od prisutne užičke publike. Na vrlo efektan i popularan način su upozorili na saobraćajne nesreće.

U gradu je održana izložba umetničke fotografije. Pedeset dva autora iz 20 klubova izložili su 145 fotografija. Prvu nagradu je osvojio Tomislav Peternik iz Beograda.

Sloboda je pobedila “Moravu” iz Svetozareva sa 2:0, golovima Jokića i Mitića.

U “Vestima se pojavi članak “Staro u novom”: “Kao pečurke posle kiše, tako su nicale radnje privatnih zanatlija. I niko ne bi imao ništa protiv da napreduje i cveta jedna delatnost nama tako potrebna, tako nasušna. Postoji jedan broj (doduše ne mali) vlasnika privatnih radnji, koji na socijalističko društvo i njegova kretanja i posle toliko dugo vremena gledaju kros prizmu sitnosopstveničke njihove nekadašnjice i pored toga što naša štampa i sudije za prkršaje često puta žigošu razne, socijalističkom društvu nesvojstvene, pojave od strane privatnih poslodavaca. Ipak postoji jedan broj takvih koji idu toliko daleko u kršenju propisa i narušavanju socijalističkih principa odnosa među ljudima, da često puta na tom polju često postaju nosioci onoga što se može nazvati staro u novom, onoga što je preživelo, onoga što su naše društvene norme prevazišle i daleko daleko iznad sebe ostavile, na kraju onoga protiv čega smo se svi borili”. Pisalo je u “Vestima”. U nastavku teksta, Aleksandar Stojanović proziva poznatog užičkog bojadžiju, Kostu Vraneševića, da ne daje dovoljno prava i para svojim učenicima, radnicima.

U prve tri nedelje decembra zabeleženo je 40 povreda na poslu. Najviše je bilo u GP “Zlatibor” 10, u Valjaonici 9, Sekciji za održavanje pruge 6, u “Cveti Dabić” 4, u “Trešnjici” 4. U Železničkoj stanici, Ložionici, EPSu, Sekciji za puteve i Žitoprometu desile su se po jedna – dve povrede. Zbog povreda na poslu je izgubljeno 405 radnih dana.

“Foto Zvezda” je bila prva državna fotografska radnja u Užicu

Pojavila se reklama “Novo-otvorena stručna radnja za preciznu mehaniku vrši stručno i solidno popravku mašina pisaćih, računskih, šivaćih, registar kasa, ugrađujemo nove deleve”. Radnja se nalazila se u ulici Heroja Jerkovića broj 8 u Titovom Užicu.

Za presednika Opštinskog komiteta omladine ponovo je izabran Mihajlo Rebić, a o omladini su govorili Vitomir Čvorović, koji je tada bio presednik boraca, Petar Antonijević, tada sekretar Opštinskog komiteta Komunističke partije, Jovo Ostoić i Ilija Milivojević. Ovo se događalo u velikoj sali Doma JNA. Na bini je bio presedavajući sto prekriven pirotskim ćilimom, a iza predsedavajućih je bila poznata Titova bista Doma JNAc sve aranžirano ukrasnim biljem.

Tekstilna fabrika “Cveta Dabić” je kupila nove mašine freze, mašine za špulovanje, razne vage, ventilatore. “Varteks” je preko letaka objavio novogodišnju rasprodaju.

U gradu su se, nakon nestašica, pojavili limuni i pomorandže u prodavnicama “Terazija” i “Gradine”, ali delom nezrele, te je inspekcija povukla 100 kg iz prodaje.

Sve Užčke škole su se uključile u akciju pošumljavanja u okolini Užica, najviše na Beloj Zemlji.

Prestao je sa radom servis za turističke usluge Turističkog saveza sreza “Turist”. Njihove poslove je preuzelo preduzeće “Lasta”.

Centar Užica na samom pošetku šezdesetih
Centar Užica na samom pošetku šezdesetih

Plan užičke privrede je za poslednjih 9 meseci u usponu za 3,10%. Za poslednje tri godine je izgrađeno u Užicu 637 stanova, što državnih, što privatnih. Da se prisetimo kako je počela urbanizacija Užica. Istina je da su se o izgledu Užica više pitali političari, nego urbanisti. Koliko se zna, nikad nije organizovan forum za iznošenje njihovih mišljenja i predloga kako je najbolje da se urbanistički menja izgled grada. Postojala je varijanta da se pruga Beograd – Bar skrene uz rečicu Derventu u selu Potočanju, ili bliže gradu, uz Vrela, u pravcu Zlatibora, da se ne bi rušila najlepša užička zgrada “Sokolana”. Ali ni tada nije odlučivala o svemu struka, nego nekad i navika, a najviše politika.

Na menjanje starog patrijahalnog Užica najviše je uticala izgradnja Valjaonice bakra u Sevojnu i njene sve veće potrebe za izgradnjom stanova. U monografiji Valjaonice bakra i aluminijuma, objavljenoj 1975. godine, povodom dvadeset pet godina od početka izgradnje, zabeleženo je da se svima koji se sećaju kako je užičko i sevojničko naselje izgledalo 1950. godine, na početku izgradnje, čini kao da su od tada prošli vekovi.
Zanimljivo je da je švedski ambasador, koji je posetio Sevojno 26. maja 1955. godine, izjavio „da je imao čvrstu nameru da poseti Titovo Užice“, pošto ga je neobično interesovalo, kako stari grad „čije ime je ušlo u istoriju NOB-a, ali, „zbog lošeg puta“, njegova želja je ostala neispunjena. Moguće je da je odustao zbog toga što je put Sevojno – Užice bio u izgradnji i stavljana kocka. Oni koji se sećaju tih dana, pamte da je predsednik opštine Vitomir Čvorović na zborovima govorio da je svaka kocka koštala hiljadu ondašnjih dinara, pa je gotovo popločan sve samim hiljadarkama u celoj svojoj dužini i širini!

Vitomir Čvorović, predsednik opštine
Vitomir Čvorović, predsednik opštine

„Veliki zadatak stoji pred svim građanima Titovog Užica“ pisale su užičke Vesti 7. avgusta 1952. godine. „Valjaonica bakra je zahtevala da joj se za početak iduće godine u gradu da teren gde će graditi stambene zgrade. Zahtev je bio veliki: 900 dužnih metara sa minimalnom širinom od 15 metara. Narodni odbor je ovaj zahtev smelo rešio: jednoglasno je prihvaćen predlog da se sva novogradnja skoncentriše u glavnoj ulici. Bilo je potrebno da se izvrše sledeća rušenja: „Stambena zgrada do Doma učenika u privredi i gvožđarska prodavnica „Gradine“ preko puta nje. Sve zgrade od pekare Obrada Jovanetića do Berbersko- frizerske zadruge, izuzimajući zgradu Davida Novakovića. Dalje, sve zgrade od Hotela „Zlatibor“, zaključno sa kućom Dragog Vukosavljevića, obe zgrade između Gradskog i Sreskog odbora i Apoteke, sve zgrade od Apoteke do Unutrašnjih poslova na Slanuši, sve zgrade iznad kuće Miodraga Kovačevića, Žitne pijace i kuće Koste Vraneševića, sve zgrade između kuće koja se gradi u ulici Serdara Mićića i velike Pekovića kuće, sve zgrade između četiri ulice na prostoru „Trumanove“ kafane i Zanatske radionice, sve zgrade između Žitnog trga i ulice u kojoj je bioskop „Zlatibor“. Rušiće se samo zgrade koje se nalaze na licu ulice do dubine od 15 metara u unutrašnjost. Pored ovoga, valjaonici se stavljaju na raspolaganje svi prazni placevi u glavnoj ulici“.

Ispred kuće Koste Vraneševića je parkiran automobil
Ispred kuće Koste Vraneševića je parkiran automobil

Pre početka gradnje stanova, u tom teškom trenutku, kad se gotovo od usta odvajalo za ciglu, crep, dasku, nametnulo se i pitanje gde graditi porodične zgrade. Mišljenja su bila podeljena. Odlučujuća diskusija između pristalica različitih mišljenja vodila se na sednici Radničkog saveta, 11. i 12. februara 1953. godine. Od 19 prisutnih članova, za gradnju u Titovom Užicu glasalo je 16, a za Sevojno svega 3 člana. „Težnja za izgradnjom stambenih objekata u Sevojnu je kulturna zaostalost pojednih ličnosti. Mi moramo ići tim putem da se naš industrijski radnik sa sitnosopstveničkim posedom makar i administrativnim putem preseli, da se poseda odrekne i da bude zbilja industrijski radnik, inače pod ovim uslovima on je za industriju štetan. Dalje, mi ne smemo zanemarivati ni pitanje razvoja grada Titovog Užica“, naglašeno je u diskusiji. Pre konačnog odmeravanja mišljenja, potegnuti su i ovih ovi argumenti kao: teškoće u prevozu đaka, domaćica, podizanje škola, izgradnja puteva, zadovoljavanje kulturnih potreba i drugo. Koliko je to pitanje bilo važno, doneta je odluka da se kolektivu objasni zbog čega je data prednost izgradnji u Titovom Užicu. Ali ova tema je bila aktuelna i dalje, dok je novi događaji nisu potisnuli i, kako je navedeno u monografiji, praksa potvrdila pravilnost izbora osnovne stambene lokacije.

Gradilo se na sve strane uz povremene nesreće na gradilištima
Gradilo se na sve strane uz povremene nesreće na gradilištima

Podaci govore da su stanovi građeni naporedo sa bitkom za ostvarivanje radnih planova. Nisu bili retki slučajevi da se na gradnji stanova radilo dobrovoljno, da su uštede sa fabričkog gradilišta prebacivane na poboljšavanje stambenih prilika, što se postizalo preko mnogih lišavanja i raznih oblika žrtvovanja.

Ipak se na sednici Radničkog saveta 14. marta 1953. ponovo rasplamsala diskusija oko toga gde graditi stanove. Rezulat je bio da se u Titovom Užicu gradi blok „C“i da se ne grade razdvojene zgrade, kako je to bilo predviđeno.

Gradnja Bloka
Gradnja Bloka “C”

Godine 1954. učinjen je novi korak: izvršena je eksproprijacija novih parcela za izgradnju stanova u Užicu, i to: Blok „B“ na prostoru od Hotela „Zlatibor“ do zgrade Vukosavljevića u ulici Serdara Mićića. Blok „B1“ u ulici Maršala Tita, na prostoru gde se nalaze Knjižara „Pobeda“ i kancelarija preduzeća „Gradina“. Parcela do zgrade Vojnog odseka, gde su se tada nalazile kovačke i kujundžijske radonice na Slanuši. Parcela na uglu Serdara Mićića i Maršala Tita na prostoru od sajdžije Petrovića do kuće Pekovića. Slobodan plac u ulici Maršala Tita, na prostoru od kuće Pekovića do kuće Aleksića. Plac u ulici Serdara Mićića, na prostoru od Apoteke „Zdravlje“ do zgrade Komande milicije.

Do 1960. godine podignuto je oko 400 stanova. A aprila 1961, na prostoru kod fudbalskog stadiona, počela je izgradnja dva solitera od po 28 stanova, a zatim i trećeg kod Aleksića Mosta i 8 stanova u soliteru na Trgu partizana. Od 1961. do 1964. započeta su i dovršena dva soltera u Železničkoj ulici i soliter u ulici Mihaila Ilića. U izgradnji su bili stanovi u ulici Dušana Višića, Vojvode Maslaća i dva montažna solitera u Sarajevskoj ulici u Titovom Užicu.
Od osnivanja Valjaonice bakra do 1973. izgrađeno je 1.178 stanova. Mada je valjaonica pripremala teren za izgradnju stanova u bloku „Lipa“, zbog nedostatka sredstava bila je prinuđena da ulogu investitora prepusti izvođaču radova GP „Zlatibor“. Prvi stanovi u ovom bloku završeni su tek 1974. godine.

Soliteri kod fudbalskog stadiona u
Soliteri kod fudbalskog stadiona u “Begluku”

Do kraja te godine preduzeće je izgradilo ukupno 1.240 stanova. Tako se iz dana u dan menjao igled stare užičke varoši. Pritom su se Užičani privikavali na stanje da im je sve na dohvat ruke, jer su sve škole, nadleštva, sve ustanove od javnog interesa locirane što bliže centru, pa možda i zato sada nekima izgleda prebukiran.

Vratimo se u 1960. Prijava je podneta i protiv građevinskog preduzeća “Zlatibor” i njegovog šefa komercijalnog sektora Ljuba Ćosića “zbog zaključenja pismenih ugovara sa licima kojima je, preko GP “Zlatibor”, omogućeno da na špekulatski način steknu protivpravnu imovinsku korist i oštete društvenu zajednicu”. Zlatibor se širio i otvarao nova gradilišta, ovoga puta u Beogradu.

Krivično veće okružnog suda osudilo je na dve i po godine službenika Jovana Spasojevića. On je radio u prodavnici “Duvan 7” na Železničkoj stanici (danas kafana Ćira) i svakoga dana od pazara uzimao sumu novca i na taj način prisvojio 282.677 dinara. Priznao je da je novac dao na kocku, piće i pevačice, često lumpujući po užičkim kafanama.

U “Vestima” se pojavio oglas: Izgubljena su jedna krmača bez dlake, “puljkasta” oko 50 kg i prase rase berkšir, noge “putaste” oko 25 kg. Nestali su 15 ovog meseca. Javiti se uz nagradu Miloradu Čoliću Sevojno.