Igrice i spravice koje bude i užičanstvenu nostalgiju(četvrti deo)

517
Trotinet ručni podrumski; Raškov rad 1966. god
Trotinet ručni podrumski; Raškov rad 1966. god

Uroš se nije sećao kada su brat i on počeli da izvoljevaju šta će im roditelji kupiti. U to vreme užički klinci su već počeli da voze velike Poni bicikle. Bilo je lepih primeraka da se nabave u “Sportu” ali Uroš je poželeo nešto drugo… „Hoću trotinet!“, objavio je svečano.

Odakle mu trotinet pao na pamet, nije umeo da objasni. Nije mogao da vidi pravi fabrički trotinet gde da ga vidi uživo, jer ga u Užicu, a verovatno ni mnogo šire, jednostavno nije bilo. Doduš bilo je nekih drvnih skalamerija koj su ličili na vozilo zvano trotinet koje su kreativni klinci pravili od daske i kuglagera kad im dosade trumbelaji. Najverovatnije mlađani Uroš je taj pravi trotinet zapazio u nekom od američkih stripova ili filmova, i naprečac se zaljubio. „Ma, bolje da ti kupimo bicikl!“, trezveno mu je predlagano otac. „Hoću trotinet!“, terao je Uroš po svome. Sva deca voze bicikle!“ „Trotinet!“ „Pa to ovde nema da se kupi!“ „Trotinet!“

Urošev brat je u međuvremenu dobio sasvim pristojan Poni bicikl boje trule višnje i njime uveliko jezdio okolnim ulicama. Uroš nije se pokolebao. Prošlo je dosta vremena do dana kada je Urošv otac koji je bio rukovodilac u Valjaonici bakra sledeći put otišao u Nemačku. Odande se vratio noseći veliki crveni trotinet! Uroš je jedva dočekao jutro! Izgurao je svoje vozilo iz ulaza i već prve reakcije začuđenih Užičana na Trgu su govorile da je napravio pravi izbor. Na njegovu nepojmljivu radost i ushićenje, mnogi su se raspitivali o nazivu tog bicikla bez pedala. „Trotinet!“, odgovario bi, s nemalim naporom se trudeći da zvučim hladnokrvno, k’o Šejn.

Nije prošlo mnogo vremena Uroš je shvatio da je na trotinetu mnogo sporiji od drugara na biciklima, što je bila jedna od brojnih manjkavosti njegovog trotint izbora koje je gutao polako, kao žabe. Ushićenost Užičana povodom pojave prvog pravog trotineta u Užicu brzo je splasnula. Ipak, uporno se držao svog crvnog trotineta, te je vremenom naučio da s njim izvodi pojedine vratolomije. Tako ga je jednom prilikom i prepolovio, lepo i lako, na ivičnjak od kocke. Posle mu ga je neki pijani majstor s Dovarja zavario al’ sa onim umetnutim šipkama i crnim varovima nikada više nije bio lep kao pre. Ličio je na iščupanu šinu s točkovima. Ipak ga je terao još neko vreme, dok se nisu zauvek rastali, nije se sećao više ni kako.

Uroš na trotinetu
Uroš na trotinetu

Posle su mu kupili neki bugarski bicikl, jer nedovoljno ambiciozni šef u prodavnici “Sport” u Kuli na Trgu, u tom trenutku nije imao drugih na lageru. A Uroš je bio tako nestrpljiv, što je takođe platio lagano i mučno. Za nestandardni model koji su Bugari slavno sklepali nije bilo moguće nabaviti ni gume, ni rezervne delove, a i jedno i drugo tom kršu ubrzo beše neophodno. Kasnije, konačno je uzjahao kvalitetnog slovenačkog Ponija, potom je odrastao, pa prešlo na Renoa.

Na pitanje šta je tada naučio? odgovorio je: “Ako me je vreme provedeno na crvenom trotinetu ičemu naučilo, to je bila činjenica koja se tokom zahuktalih godina koje su usledile nebrojeno puta potvrdila. Ako hoćeš da se razlikuješ, to ume i da zaboli. Ako želiš da budeš drugačiji, to lako otežava stvari. Ako si namerio da budeš samo svoj, to poslovično izaziva razna iskušenja i brojna nelagodna preispitivanja. Al’ je dobar osećaj, nek’ ide život! Crveni trotinet bio je i ostao pravi izbor!”

Danas živimo u eri lktričnih trotineta i bicikli koji osvmu sudeći nisu za decu… Inače, Električni trotinet pojavio se prvi put na ulicama Londona 1916. godine i odmah je izazvao opšte ludilo. Pre toga se koristio trotinet koji je imao benzinski motor. Ovaj model pod nazivom Autoped 150cc dostizao je maksimalnu brzinu od 30 km/h. Proizveden je 1915.

Foto kolaž koji prati deo priče iz istorije električnog trotineta
Foto kolaž koji prati deo priče iz istorije električnog trotineta

Prvi šok za ljude na ulicama bio je kada su videli lejdi Florens Norman, borca za ženska prava i bolničarku u Prvom svjetskom ratu, kako vozi ovaj trotinet (prva slika na kolažu). Dobila ga je na poklon od svog supruga Henrija Normana, bogatog industrijalca.

Ovo čudo tehnike u to vrijeme, zapravo prvi električni trotinet na svetu, rezultat je saradnje Njemačke i SAD. Američka pošta koristila ga je kao prevozno sredstvo za svoje radnike, ali je postao i gotovo obavezan među bogatim ženama Amerike i Evrope. Bio je posebno omiljen u Njujorku, a obožavali su ga gangsteri koji su njime mogli da uskim uličicama pobegnu od potere policijskih automobila. Pa su onda i policajci počeli da ga koriste.