“Ko te Užice ne bi voleo”

234

“Nikad se neću vratit u svoj rodni grad

Tamo me ne čeka niko

Već odavno su izblijedila sva lica

I već odavno imena im neznam

(…) I nešto mi šapne u srcu i znam

Da sam na svijetu sam”

Veliki broj savremenih gradova je tokom poslednjih nekoliko decenija svoj razvoj zasnovao na kulturi kao osnovnom pokretaču urbane i društveno-ekonomske regeneracije. Uspešni primeri ovakve prakse ukazuju na značajnu ulogu kolektivnog sećanja u formiranju identiteta grada, očuvanju njegove autentičnosti i izgradnji pozitivne slike kako kod svojih stanovnika tako i kod posetilaca.

Pojedini primeri urbane regeneracije bazirane na eksploataciji resursa kulture pokazuju da se kolektivno sećanje grada, kao jedan od njih, može posmatrati i kao instrument urbanističkog planiranja i rekonstrukcije javnih gradskih prostora i kulturno-istorijskih celina. Nažalost Užice nije išlo tim putem i polako gubi svoj identitet i značaj. Problem je u tome što su o Užicu posle Drugog sv.rata odlučivali pogrešni ljudi koji stručno nisu odlučivali niti rešavali probleme na pravi način Ipak, kod mnogih Užičana postoji osićaj da nikada nisu dovoljno učinili da se oduže svom gradu.

Bilo bi dobro da naše obrazovanje i delovanje budu usmereni mišlju da nam je poverena misija da unapredimo oblast kojom se bavimo i da damo doprinos gradu u kojem živimo, bez ikakve naknade. Užice je bio i ostao grad koji inspiriše. Za neke je dosegnuta svrha stremljenje, za neke utočište i mirna luka. I ma kako vremena pred nama bila teška, u ime svega toga, ne dozvolimo nikome da ugrozi našu zajednicu, ne dajmo svoj grad, branimo ga i ulepšavajmo uprkos svemu što nas čeka u budućnosti.

Ostao sam da živim u svom gradu, i dajem mu svoj doprinos. Napisao sam hiljade članaka o rodnom gradu, i mnogo toga još. Pre ili kasnije zapitamo se s kakvim smo legendama i mitovima odrasli, da li su neki događaji za koje verujemo da su nas formirali bili istiniti ili su izmišljotina. I onda je pitanje da li ćemo se i kako suočiti sa novim saznanjima i naći odgovor ono filozofsko: “Ko smo, gde smo, odakle samo?

A kako da budemo zadovoljni u svom gradu da bolje živimo i stvaramo, a ne da iz njega bežimo u nepoznato? Slobodno recite svojim voljenima da su nezamenljivi. Nemojte to shvatiti kao znak slabosti. To je znak snage. Život je vrlo kratak, Zato ne gubite vreme. Razgovarajte sa svojim najdražima, jer oni zaslužuju da život provedete sa njima u gradu o kome najviše znate.

Sve bi u našem životu bilo drugačije i bolje kada bismo naučili da slušamo druge dok nam govore.