Poseban Rakinjaš, trubadur, boem, tašner Ćure

1266
Mladi Ćure
Mladi Ćure

Dragoljub Đurović Ćure je bio naočit mladić “Rakinjaš“ čije lice odaje dobroga čoveka. Lepo je pevao, svirao gitaru. Imao je i svoje kompozicije. Užičani su najviše voleli njegovu kompoziciju:

Užička Nostalgija

Kad te gledam sa staroga grada,

i Đetinju kako te preseca,

Njenim tokom odlaze mi misli

i sećaju kad smo bili deca.

Sećaju me na te srećne dane,

Na ulice snegom zavejane,

Sećaju me na zvezdane noći,

Mesečinom žutom obasjane.

Sećaju me na proleća rana,

Kad sve cveta a behar miriše,

Sećaju me na parkove tvoje

obasjane suncem posle kiše.

Sećaju me na prekrasne noći,

Kad drozd pesmom note piše,

Sećaj me na divno drugarstvo,

Prijatelja kojih više nema.

Nema više ni starih boema,

Ne čuje se gradom serenade,

Al u srcu ostaćeš zauvek,

Oj Užice, moj prelepi sade!

Carinjaši i Rakinjaši na banderi, Čure drugi odozgo
Carinjaši i Rakinjaši na banderi, Čure drugi odozgo
Poznata Ćuretova tašnerska radnja na Lipi
Poznata Ćuretova tašnerska radnja na Lipi

Ćure je uživao veliki ugled u gradu kao tašner. Pošao je u Učiteljsku školu, ali je prešao kasnije na saračko sedlarski zanat. Prvog radnog dana kad se zaposlio, došla mu je majka, donela čokoladu i poziv za vojsku, tad se govorilo: ‘”Čim dobijem tajin (“tain” vojnički hleb), nisam više majin”.

Kada se Ćure vraio iz vojske, neko vreme je bio bez posla pa se zaposlio u Prvom partizanu. U međuvremenu je završio za tašnera u školi “Radoje Marić”. Zatim je radio u sara~ko – tašnerskoj radnji, koja se nalazila preko puta nekadašnje knjižare “Pobede”. Tu se dobro zarađivalo, a i dosta radilo. Uspevali su da prime i po 14 plata godišnje, čega se Dragan Đurović Ćure sećao:“Imalo je se za trošak, pa da i ostane”. U toj radnji je knjigovođa bio Miloje Karaja, koji je, vraćajući se iz banke, sa obračunom ~esto donosio radosnu vest: “Ima viška”. Njihovi proizvodi su bili izuzetnog kvaliteta. Jednom smo nekom Milovi}u iz Karana napravili konjske amove, pa nas je dobro častio i doneo deset litara dobre rakije za piće. Tu u radnji smo se hranili i uvek imali u ogromnoj šerpi salate…

Grupna fotografija sa Ćuretove svadbe 1961. godine
Grupna fotografija sa Ćuretove svadbe 1961. godine

Uz rad smo se šalilli i izvodili razne dogodovštine. Posebno sam se radovao Prvom maju, kada smo išli na uranak, i novoj godini koju smo dočekivali u radionici. Kod nas u radnju su često svraćali poznati Užičani Vaso Vasović i Živko Vilotijević, sa kojima smo se uvek šalili. jednom kaže Vaso za svog sina Miška: ‘Onaj moj mi javlja da je položio veliki ispit, al mu je ostao još mali, pa traži da mu pošaljem para”.

Od 1964. otvorio sam svoju samostalnu radnju na glavnoj ulici tu blizu nekadašnje stare Orlovića kuće. Tu sam radio petnes godina i dobro zarađivao.Iznad svake radnje pislo je ‘radnja’, a to znači da smo se radili sa poreznicima, pa ko koga preradi”. Kasnije sam prešao u čajetinsku “Mladost” koja je imala prodavnicu kod kafane “Era”.

Moj otac Mirko, zvani Gavez zbog tamnog tena, doselio se iz Pljevalja 1929. godine i imao mesaru u Polića kući, u ulici koja je vodila pored Gimnazije prema Sabornoj crkvi. Tu smo ja i moje sestre sa roditelima lepo i vedro živeli”, kasnije smo se preselili na Rakijski pijac.

Dragan Djurovic Cure kod esnafske česme na Rakijskom pijacu, 1961.
Dragan Djurovic Cure kod esnafske česme na Rakijskom pijacu, 1961.

Pre neku godinu, gore na Zabučju, sreo sam se sa Acom Dejovićem i Dragoljubom Đurovićem Ćuretom. Popili kafu u dvorištu vikendice i pričali priče o starom Užicu… Kakav je to užički duh, dede ne da su me nasmejale, nego sam se kasnije u kolima, dok su me vozili Starim Zlatiborskim putem, povremeno glasno nasmejao, onako “ko lud na brašno” kada bih se setio, a vozač me čudno gledao… Dragan Đurović Ćure je otac Miša Đurovića Ćureta, klavijaturiste i geometra, koji je nasledio sve njegove talente.