Užičanka, Goran, Ivana, Udruženje Ere, ICFF Licidersko srce

247

“Licidersko srce je Erino čedo. Već 15 godina se trudimo da budemo na visini zadatka, ali i da damo nešto novo i drugačije. Posebno nam je drago što je i Grad Užice prepoznao značaj festivala i daje mu podršku kao suorganizator, kao i brojne institucije naše države. Nije lako, ali se trudimo da festival bude lična karta ne samo Ere, već i čitavog užičkog kraja. Veoma sam ponosna što sam deo njegove organizacije.” Ivana Cvetković

Uz prepoznatljivu melodiju i jednostavnim koracima u bilo koje doba dana, na bilo kom kontinentu, zaigra narod Užičko kolo-Užičanku. Igra ga i staro i mlado, kako ko zna, na svadbama, na slavljima ličnog, porodičnog, profesionalnog ili nacionalnog uspeha na trgu, u hali, u učionici, na ulici, u svlačionici i terenu, bilo gde. Užičko kolo je najpopularnije kolo. Užičko kolo igrali su Srbi u Australiji ispred hotela u kom je Novak Đoković bio zatočen, a u Americi je zaigrao i Nikola Jokić na treningu kada je s razglasa pušteno Užičko kolo. Zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu proslavile su srpske odbojkašice uz Užičanku u Azerbejdžanu. Igra se Užičko kolo u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, a društvene mreže su prepune snimaka kako se Užičanka igra i u Hrvatskoj, Užičanka je “hit” u Hrvatskoj.

Ivana Cvetković i Goran Paunović
Ivana Cvetković i Goran Paunović

Goran Paunović predsednik Udruženja građana i Kud “ERA” u 21. Veku je Užičanin koji se najviše razume u folklore, objasnio je: ”Užičko kolo je prvo nastalo kao komponovana melodija. Moravac i Užičko kolo, su relativno novijeg datuma. Sve su to ista kola, “kolo 3, kolo 6 koraka”, a samo su različiti tipovi. Sva ta kola se igraju tri desno, tri u mestu, tri levo, tri u mestu. Užičko kolo je srednje brzo kolo, dok je Moravac sporo ili retko kolo, dok je recimo Žikino kolo brzo kolo. Dakle, za sva ta kola je isti obrazac igre, samo zavisi od ritma melodije. Izgleda da narodu najviše prija srednji ritam, pa se zbog toga najviše igra Užičko kolo i dodaje da slična melodija postoji u Grčkoj, Bugarskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, ali i u Hrvatskoj gde postoji kolo Kukunjez koje ima isti obrazac igre naših kola.

Iako se igra po istom obrascu u svim krajevima Srbije, postoje nijanse koje se razlikuju na prostorima Srbije. Na različitu melodiju se igra ista igra, s tim što će Šumadinci malo više da prepliću i zakite, dok je u užičkom kraju dinarski tip, vuče na Hercegovinu, pa malo više trupće, tabana dok se igra i malo manje zapliće. To je bogatstvo koje imamo u Srbiji, potpuna ista igra može se videti od Vojvodine do Kosova ta igra, narodno kolo, svrstana na Uneskovu listu nematerijalnog dobra.”

Udruženje “ERE” osnovalo je deset osnivača 2002. godine sa ciljem da se u udruženju čuva i neguje prevenstveno kulturno nasleđe užičkog kraja, ali i da se na repertoaru nalaze i pesme, igre i običaji iz drugih delova Srbije.

Goran Paunović, danas sa Ivanom Cetković vodi udruženje i Kud ”Era”. Prve igračke korake počeo je 1976. godine u KUD-u tadašnje Valjaonice bakra i aluminijuma “Sevojno”, a kasnije je nastupao kao solista prvog izvođačkog ansambla. 1991. godine postao je umetnički rukovodilac ovog ansambla. Već 1993. godine počeo je sa koreografskim radom sa igrama iz užičkog kraja, koje su poznate u celoj zemlji kao izuzetne. Sve do 2002. godine, posle 11 godina, bez radnog uglavnom volonterskog rada, i neprepoznavanja potreba za stalnim radnim mestom od strane rukovodstva preduzeća, Goran je napustio “Sevojno”, i sa kolegama Veljovićem i Đuričićem osnovao „Ere“. Kao i svaki početak, i ovaj nije bio lak. U početku su imali 20 do 30 dece, koja su prešla kod njih. Angažovali su Ivanu Cvetković, pedagoškog radnika, koja je i najviše radila sa mlađom decom.

Paunović je naglasio: “Ivana je najviše potegla na početku rada sa decom, dok sam ja radio više sa srednjoškolcima, studentima i radnicima. Sledeće godine broj dece se duplirao, a za prostor u gradu, kog je izuzetno teško naći, dovijali smo se na razne načine. KUD “Prvi partizan”, koji je imao ugovor sa tadašnjom Kulturno-prosvetnom zajednicom, ustupio nam je dva termina u Šarenoj sali. Kasnije smo radili u hotelu “Zlatibor”, na železničkoj stanici, u nekadašnjoj štampariji “Dimitrije Tucović”, pa onda u salonu nameštaja “Napredak”, koji je bio prazan, i, konačno smo rešili problem prostora u bivšoj zgradi GP Zlatibora,, gde je nekada bila TV 5 Užice, preko puta Prve osnovne škole. Tu smo pod zakupom, ali imamo izuzetne uslove za rad – imamo salu sa ogledalima koju smo preradili za naše potrebe, imamo ekonomat, gde držimo kostime i nošnju, kancelariju, učionicu za muzičare, odnosno za orkestar i pevačke grupe, i klub gde roditelji mogu da sačekaju svoju decu uz kafu i čaj.

Prve dve do tri godine punom parom radili smo na razvijanju društva, da imamo što više dece, da bi od kvantiteta izdvojili kvalitet, kako bi mogli da se penjemo stepenicu po stepenicu.

Osnovni zadatak, kao i da nabavimo nošnje, da možemo da izvedemo neki nastup, da ne bismo pozajmljivali. Već 2005. godine stvorili smo tu osnovu igračkog i muzičarskog dela, nabavili smo po dva kostima, koji su mogli da zadovolje osnovne potrebe. I te godine došla je prva turneja u inostranstvo. To su bila mala deca (četvrti, peti i šesti razred), koja su išla na vrlo ozbiljan festival u Slovačkoj, koji je trajao pet dana. To nam je dalo nadu. U tih prvih pet godina nam je služilo da vidimo da li možemo da budemo samostalni, jer većina ansambala je radilo pod pokroviteljstvom gradova ili opština, ili neke firme. Veoma je malo ansambala u to vreme radilo kao samostalno udruženje i izdržavalo od članarine. A mi smo uspeli i, evo, i danas se samostalno finansiramo. Posle tih pet godina imali smo skupštinu, na kojoj smo analizirali naš rad za sve to proteklo vreme, da vidimo gde smo, šta smo i da li možemo dalje da funkcionišemo samostalno. Povećavali su nam se prohtevi, kako su deca rasla. Bilo je potrebno osmisliti nove koreografije, nove nošnje, nova putovanja, što izuskuje novac. I na toj skupštini smo shvatili da smo uspostavili osnov i da udruženje može da dalje živi, ali smo rešili da krenemo i sa novinama u radu. Sledećih pet godina smo radili na stvaranju starijeg ansambla, odnosno od 8. razreda do četvrte godine srednje škole. Sa tim igračima može da se ozbiljnije radi i uđe u neke ozbiljnije stvari.”

Na sajtu TV 5 Užice o Ivana Cvetković piše da je ona dobro poznato lice grada na Đetinji. Da je stariji sugrađani znaju, a deca – obožavaju. Da za nju ne postoje nerešivi problemi i neuspesi, jer da su ikada postojali, ona sada ne bi bila to što jeste i tu gde jeste. Ivana je pre svega majka, prijatelj, učiteljica, pedagog, potpredsednica Udruženja građana “Era”, organizator Međunarodnog dečjeg festivala folklora “Licidersko srce”, a od nedavno i na čelu Osnovne škole “Nada Matić” u Užicu. Njena najveća ljubav nakon porodice je folklor.

Ivana je potvrgila: “Ljubav prema folkloru je krenula još iz mlađih razreda osnovne škole. Naime, moj divni učitelj Matović Momir Mošo, nas je naučio prvim koracima narodnih igara. Igrali smo ersko kolo, kačerac, kolubarac, Divna, divna, makazice… još se sećam priredbi iz osnovne škole. Nakon toga sam počela sa igram u KUD-u Sevojno, prvo u trećoj postavi, pa ubrzo u drugoj i prvoj. Od 1994. do 2002.godine sam bila aktivan igrač, pevač i solista u KUDu Sevojno. Godine 2002. smo pošli drugim putem, ali opet folklornim i zajedno sa još 9 poznavalaca folklora i narodne umetnosti, osnovali smo Udruženje ERA. I evo me tu i danas, da sa mlađim naraštajima čuvamo i negujemo kulturnu baštinu Srba”.

Pod tim ozbiljnije, Gorana i Ivana su mislili da se preduzmu neki koraci ka osnivanju neke vrste festivala.

Smotra učesnika festivala Licicidersko srce
Smotra učesnika festivala Licicidersko srce

“To je fenomenalna stvar. Vodilo smo decu na te festivale i oni su se vraćali sa puno utisaka i sreće. Ti festivali su skup raznih kultura na jednom mestu. Za igre i pesme ne postoje granice. To je univerzalni jezik kojim pričaju svi narodi na svetu. Jedan takav festival smo hteli da dovedemo u naš grad. Kada smo se malo stabilizovali, odlučili smo da u Užicu to i napravimo, pa šta bude. Tako je nastao festival “Licidersko srce”. Konkurisali smo 2009. godine u gradu za tu manifestaciju i dobili smo 200.000 dinara i nešto smo našli od sponzora, tako da je budžet bio skroman, oko 450.000 dinara. Došle su nam grupe iz Slovačke, Bugarske, Rumunije, ansambli iz Republike Srpske i naši, iz Srbije, a više grupa nismo smeli da zovemo, zbog budžeta. Taj prvi festival za nas, koji smo organizovali, bio je nekako najlepši, jer smo imali vremena da se družimo sa svim tim ansamblima, za razliku od sada, kada ima mnogo više zemalja.

To je bila velika prekretnica u našem radu, koja iziskuje dosta ulaganja. Ja sam postao umetnički direktor festivala, a podpredsednica Udruženja je zadužena za kontakte sa firmama, odnosno obezbeđivanju novca, Ivana Cvetković je i zadužena za medije i informisanje, a Veljović je koordinator i bavi se svim sporednim aktivnostima u toku festivala. To je četvorka koja funkcioniše i danas. Naravno, tu je i šef orkestra Darko Ćitić i imamo tri asistenta sa Učiteljskog fakulteta, tako da imamo podlogu za stručni rad sa decom”

U 2010. godini „Ere“ su imali više turneja, a 2012. Godine imali su prekretnicu, kako u udruženju, tako i u festivalu. Ta druga godina festivala bila je kritična. Imali smo nekoliko odustajanja ansambala, jer, nisu imali nikakvu sigurnost. Grupa iz Izraela nije došla, iako su im dali garanciju, oni nisu znali kakvo je stanje u zemlji u koju dolaze, šta ih čeka. Tada su saznali smo da u svetu postoji organizacija CIOF, koja je glavni partner UNESKO i bavi se organizacijom festivala. To je bukvalno udruženje koje okuplja sve kvalitetne festivale u svetu. Svaka zemlja ima svoju nacionalnu sekciju i oni su stavili kriterijume po kojima moraju da se rade ti festivali. Festivali koji dobiju njihov znak i zastavu, koji moraju da promovišu, oni su sigurni da imaju kvalitet koji je potreban. Uslovi su da festival mora da traje pet dana, da mora najmanje pet zemalja da učestvuje i ima još nekih uslova što se tiče smeštaja, hrane itd.

Ali, u to vreme Srbija nije imala svoju nacionalnu sekciju. Osnovali su nacionalu sekciju i Goran bio jedan od osnivača, i sada je u Upravnom odboru te Nacionalne sekcije Srbije, koja, radi vrlo dobro i održava šest festivala u našoj zemlji. Samo je užičko „Licidersko srce“ dečiji festival, a ostali su za odrasle. Tako su “Ere” postali i članovi CIOF-a.

Udruženje „Era“ danas broji oko 400 članova. Grupe su svih uzrasta, od predškolskog, za koji postoji program koji mogu da savladaju i koji je usklađen sa njihovim psiho-fizičkim razvojem. Postoji i grupa za rekreativce, odnosno za sve one koji nikada nisu igrali i oni uče od osnovnih narodnih igara, valcer do grčkih igara. Imaju izvođački ansambl, pripremni ansambl, stariji dečiji i mlađi dečiji ansambl i imaju šest škola folklora od 1. do 6. razreda, gde uče osnovne stvari. Od tog kvantiteta nalaze decu koja su posvećena tome i upućuju ih u ansamble. Rade i folklorne kampove i u inostranstvu.

Video https://www.facebook.com/watch/?v=2956159131289738