Užička „roda“, babica Dara i njeno unuče

2108
Babica Dara Grujičić sa unukom Zoricom
Babica Dara Grujičić sa unukom Zoricom

U našim životima puno je drugih osoba koji zaslužuju da ih se setimo, jer su na sebi svojstven način obeležile svoje vreme, mada su nezapaženo i nenametljivo proživele svoj životni vek, radeći predano i sa neverovatnom ljubavlju posao za koji su se u mladosti opredelili. Ali vreme prolazi i zaborav kao jesenje lišće prekriva vreme, pa i one najbolje iz različitih generacija. A grad nisu samo zgrade već ljudi koji su ga stvarali i u njemu živeli. Da mnoge Užičane, ali i nekadašnje Užice, zaborav ne bi prekrio zato postoje Udruženje Užičanstveno i njegov istoimeni portal.

Daru Grujičić, užičku „rodu“, su rođeni posle rata, kao i generacije iz pedesetih i šezdesetih pa sve do devedesetih godina 20 veka, iz milošte zvali majka Dara. A Dara, svu je užičku decu smatrala svojom .Prepoznavala nas je na ulici, blago milujući po kosi, uz obaveznu rečenicu: „Bože, koliko si ti porastao, da te ne ureknem!”. Iako nas je bilo na hiljade kojima je pomogla da dođemo na svet. Punih 40 godina, još od daleke 1937. godine kada je u Beogradu završila babičku školu, zajedno sa babicom Zorom i pod nazorom dr. Bračinke. Brinula se o porodiljama ne samo u Užicu, već veoma često i u okolnim selima, gde je to bilo potrebno. Sa svojom torbom i potrebnim istrumentima, stizala je često i pešice, u svako doba godine, i u daleke zabiti, da pomogne kako bi što lakše na svet došla još jedna toliko željena beba.

U Užice je došla iz Gornjeg Milanovca, kada se udala za Aranđela Grujičića iz Alinog potoka i sa njim izrodila šestoro dece: Brana Mikoša, Vaska, Oliveru, Pavla i Vlada. Najverovatnije od sve njene dece Užičanima je najpoznatiji Mikoš Grujičić, sportski novinar, koji je imao 4 ćerke od kojih jedna nosi ime po babici Dari…

Mikoš Grujičić sa ćerkom Zoricom na Trgu
Mikoš Grujičić sa ćerkom Zoricom na Trgu

Kao da je želela da se i druge žene ugledaju na nju i uticala je na njih, jer je retko koja užička porodilja imala manje od troje dece. Govorila je da su deca pravo blago, a one koje su se dvoumile, hrabrila je rečima: „Šta drugo da radiš nego da rađaš i podižeš decu“. Kako žene tada nisu bile zaposlene, uglavnom bi je poslušale. Jer, kad može Dara da rodi i podiže toliku decu, zašto to i one ne bi mogle. Tako su sva užička dvorišta bila puna dece, jedni drugima do uva, gde su oni stariji brinuli o onim mlađim.

Ogromno iskustvo i ljubav prema poslu davali su joj samopouzdanje i hrabrost da svaki porođaj uspešno obavi, bez neželjenih posledica i naknadnih intervecija. A u tim vremenima to nije bilo lako. Mali broj žena se porađao u bolnici, tako da je Dara više radila na terenu nego u bolnici. Nije bilo mogućnosti sa infuzijama, trasfuzijama i drugim danas primenjivanim intervencijama. Nije se znalo za inkubator, ginekološka odeljenja nisu imali neonatologa, nije postojao ultrazvuk, a o rezus faktoru i ostalim krvnim anomalijama od kojih zavisi normalan porođaj malo se znalo. Suočena sa porodiljom i tim novim životom koji se rađa, odluku je donosila često sama, jer nije bilo vremena za čekanje i odgađanje. Mnogo puta to nije bilo lako, jer je trebalo savladati i neke predrasude i imati babicu koja će prihvatiti to malo stvorenje, istovremeno vodeći računa o porodilji.

Mikoševe ćerke, sestre Grujičić udate Zorica Pašić, Ceca Mladenović, Dara Kostić i Ana Grujičić
Mikoševe ćerke, sestre Grujičić udate Zorica Pašić, Ceca Mladenović, Dara Kostić i Ana Grujičić

Babica Dara je sa lakoćom umela da stekne poverenje, oslobodi porodilju straha i okonča zebnju koja je trajala 9 meseci… Dvorišta puna dece, čak tamo preko reke na slabije naseljenom Zabučju uz stari Zlatiborki put i dole uz jazove. I bogatiji i oni siromašniji su imali buljuk dece. Imućni trgovac Đuro Tanović imao ih je petoro, a putar Cetko sa ženom Zorom izrodio je osmoro. Zarići su imali 4 sina, Nikolići četvoro, Mijatovići petoro, Radivojevići petoro i tako redom.

Babica Dara prva je čula plač većine nas, okupala nas, pljesnula po guzi i poželela dobrodošlicu rečima: „Kupi loj, pa se goj“, dok nas je popovijala i davala srećnim majkama da nas vide i podoje često je pevala pesmu „Sve ptičice iz gore, spustile se na more“.

Viši fizoterapeut i planinar na visini Ceca Mladenović
Viši fizoterapeut i planinar na visini Ceca Mladenović

Brinula o nama prvih dana kao da smo njena deca, podušavajući naše majke kako da lakše i brže odrastemo, kako da prebolimo dečije bolesti, kako da se spremimo za život i postanemo ljudi. Brinući o nama nije imala vremena za sebe, zato bi jedna užička ulica trebala da se zove „Babice Dare Grujičić“.

Darin sin Mikoš novinar, bio je veliki prijatelj moga oca Vlajka, a ja sam prijatelj sa njegovom ćerkom Svetlanom Cecom Mladenović, koju zovem Cecica, zato što je jedno milo i slatko stvorenje. Ceca je na neki način nasledila svoju babu Daru kao ortopetski terapeut u užičkoj bolnici. Uskoro će pune 4 decenije kako svoje pacijente, posle teških operacija, uči kao decu prvim koracima. Cecica voli svoj posao, još kao dete je znala da šta će biti u životu.

Slobodno vreme vikendom provodi u prirodi, obilazeći sa svojim prijateljima, članovima planinarskog društva „Rujno“, planine oko Užica, ali i širom Srbije. Jednom prilikom je rekla:

Cecica
Cecica

“Nema lepše nagrade nego kada pacijent ustane, prošeta, pozdravi se sa mnom kada pođe kući ili kada ga sretnem u gradu, a on pritrči i poljubi me kao osobu koja ga je podigla. To je moja nagrada u radu i ma koliko bio težak taj posao, ja ga volim. I posle toliko decenija rada, još uvek uživam u njemu. Poslednjih 5 godina još ornije radim, jer od kada sam krenula na planinarenje, osećam se rasterećenije i mnogo bolje. I sada, svakom svom pacijentu preporučujem šetnje, planinarenje, jer je to posebno zdravo za njih. Najviše imam pacijenata koji leti u ranim jutarnjim satima šetaju po plaži. Imaju osteoporozu, pa im je preporučena šetnja. Osteoporoza i osteopenija je počela da se javlja u velikom broju, iz kog razloga ne znam, možda zbog nekretanja i današnjeg načina života. Zabrinjavajuće je što i mlađi ljudi obolevaju. Šetnje i vežbe su potrebne svim pacijentima, kako ortopedskim, tako i onima, koji se oporavljaju od šloga, da bi se što pre vratili u normalan život. I ne samo pacijentima, svima bih preporučila šetnje, ali ne ona po gradu ili po kući. To nije to. Potrebna je šetnja na vazduhu, u prirodi i to malo bržim tempom nego što je razgledanje izloga po gradu. Pogodnosti planinarenja, odnosno šetnji u prirodi su višestruke.“

Babica Dara je Užičanima pomagala da dođu na svet, a njeno unuče Cecica nam pomaže da, ako nam se desi nešto loše u životu, ponova prohodamo. Ona je pravo užičko dete, duhovita i uvek raspoložena za druženje, voli šalu i često je pravi na svoj račun. Kao i njenu babu i nju voli i ceni celo Užice. Kada je Cecica prisutna uvek je veselo, čuje se smeh i oseća se ta danas deficitarna ljubav među ljudima.

Utisci o babici Dari

Slavica Stanojčić: „Babica Dara je mene donela na svet 1969-godine, ali i ratne 1992. godine mog sina Petra. Hvala joj bezgranično na pomoći, jer samo njenim ličnim zalaganjem moj sin je iako prevremeno rođena beba u 7. mesecu, lako stigao na svet i prošao sa naboljom negom. Moje poštovanje i dubok naklon za ženu koja se bolje i spretnije ponela nego tadašnji ginekolog.“

Sonja Gavrilović: „Da, mnogi smo se rodili, zdravi i živi zahvaljujući njoj.“

Mileva Goronjić: „Zahvaljujući babici Dari preživela sam porođaj, spasila mi je život, večno zahvalna, o detaljima mogu ispričati uvek…“
Milena Panović: „I moja babica je bila Dara.“
Obren Kostić: „Ceo dan pevala, sve ptičice iz gore, spustile se na more…“
Ljiljana Berezljev: „Da, i mene“
Goran Matović: „I mene“
Ana Milovanović Eks Maričić: „I mene…“