Četni ćata sa Karađorđevom zvezdom

1467

Stojan bi hteo da ne priča, jer oseća da će ga nešto zaboleti, osetiće udarac noža u grudi, osetiće da će mu oči zasuziti, kad počne da se seća kako su mladi životi ostajali na proplancima i u čestaru planine, na koju je padala kiša šrapnela i kuršuma. Strašno je bilo ono kada je na rukama držao ranjenog Miloja, koji je dozivao majku u pomoć…

Hteo bi da zaboravi sve, ali…

Došli smo u pomoć Dunavskoj diviziji i vodili borbe čitav mesec dana. Za to vreme nisam nikada ni obuću skinuo. Spavali smo na mahove, kako ko stigne, Mi smo bili u prvim redovima i naš bataljon, sa ostalima, trebalo je da probije front. Njihova utvrđenja jaka, sve nekakve prepone, žice, zemunice i trista čuda. Komandant naređuje juriš. Ne možeš im ništa. Ginu ljudi. Tada sam bio narednik.

Erić Stojan
Erić Stojan

Jedne noći, mislim meseca septembra, navalismo na njih. Svaka četa imala je one koji su sekli žicu, i ti nesrećnici svi su bili izginuli, Šta da se radi? Neprijatelj napravio neka čuda sa strujom, pa osetiš čim dotakneš njihovu žicu. A onda ospu iz mitraljeza i ljudi ginu kao mušice. Tu pogibe i poručnik Ilija. A beše silan oficir. Mi navaljujemo… Ništa. Prevalila ponoć, a stiglo naređenje da probijemo front, da se provučemo kroz žicu i da je iskidamo. Skupili se oficiri pa lupaju glavu, dogovaraju se, ne znaju ni oni šta će ni kako će. Kapetan Milivoje predloži da ceo bataljon odjednom jurne i pokuša da se probije. Govorio da se napravi nekakva kapija na žici, jedan da kresne vatru, a mi svi da zaurlamo i navalimo na neprijatelja.
Tako smo i uradili. Isekosmo žicu, zaurlasmo i pojurismo. Kao gladni vukovi. Od one vike u noći da te jeza podiđe. Zaustavili smo se u rovovima. Neprijatelj se zbunio kao niko njegov. Izbezumljeni ljudi gledaju nas i ne umeju da se brane. Klali smo se i ubijali kako smo stigli. Bombe nismo ni morali da bacamo, i tu smo im zarobili celu jednu četu. Nismo se dugo zadržali u njihovim rovovima nego smo jurili dalje. Kad je svanulo, hvatao je zaklon kako je ko stigao. A bije artiljerija i naša i njihova, pa ne znaš s koje će te strane pogoditi. Šrapnel sipa, granate fijuču, strava Božja. Mi legli po zemlji pa čekamo kad će da nas pobiju. Neprijatelj je tukao sa boka, pa jedan metak ubija po dvojicu i trojicu. Ginu naši i padaju kao snoplje. Pogibe komandant. Malo zatim poginu i moj komandir, i ja odmah javim da pošalju zamenu. Nemci vrše kontranapad. Naši oficiri ginu. Tada ih je, mislim, osamnaest izbačeno iz stroja. Nema više ko da komanduje, te ja preuzeh komandu.

– Tu je bilo baš strašno. Od onoliko ljudi koliko nas je ušlo u borbu, uveče sam izveo svega dvadeset i sedam vojnika. Sve izginulo i izranjavljeno.

Stojan je opet zaćutao. Gleda po seljacima koji ga slušaju bez predaha i seća se onih, koje nikada više neće videti, seća se kako su ostajali na ivicama rovova, sa iskomadanim udovima, sa nogama koje su bile otsečene od tela, sa rukama koje su visile kao mlade skršene grane…

– Nema telefonske veze. Kud ćeš i šta ćeš. Uveče, nekako, dođe jedan bataljon, ne sećam se više koji, pa pokupi ono malo ljudi koji su ostali u životu. Beše mnogo teških ranjenika.

Tu su me predložili za armisku pohvalnicu. Karađorđevu zvezdu dobio sam jednoga dana kada smo sedeli u rezervi. Prikačiše mi je na grudi, a mene obuzela neka tuga i tada sam zaplakao kao dete. Posle sam ostao u puku, unapredili me za potporučnika, ali pravo da vam kažem, do toga mi nije bilo mnogo stalo. Mislio sam da neću ostati u životu… Sa Crne Čuke, jednoga jutra, kad je svanulo, neprijatelj bio otstupio, a mi smo čuli da je to njegova najjača linija, Makenzenova linija, kako su je zvali. Probili bi je, vala, da je bila od trista zidova. Zaustavili smo se kod Bitolja. Tu su nam došli u pomoć Francuzi. Na tome frontu ostali smo cele jeseni, a nekako pred zimu smeniše nas, pa opet u rezervu. Na Dobrom Polju dođoše i dobrovoljci. Posle stiže naređenje da probijemo i te redove. Ali sada je bilo lako, imali smo mnogo artiljerije, koja je zasipala njihove rovove. Išli smo u kolonama, klali smo se. Mene zviznu jedan kuršum u revolver. Mislio sam da sam ranjen, ali se posle pribrah i vidim da me samo malo okrznulo. Za nama je išla neka konjica. Kad smo probili front, hteli smo da idemo sve do Sofije, al’ nam ne dadoše. Tamo su otišli Francuzi, a mi prema Kosovskoj Mitrovici. Eh, hvala Bogu, pustiše nas na otsustvo.

Krenusmo. Sa mnom na kolima jedan Šapčanin, a do mene neki trgovac i jedan đak Crnogorac. Kad smo prelazili Drim, odnekud planu plotun. Konji popadaše, a pogibe i onaj trgovac, đaka nigde. Ja se sručim u jedan jendek, i, taman kad sam hteo da potrčim, pogodi me kuršum u glavu, evo ovde, povrh uva.

Stojan Erić smače s glave svoj visoki šešir od crne slame i pokaza seljacima ranu.
U Peći me previ lekar i kaže da mi je život o dlaci ostao. Mal’ što kuršum nije probio moždanu opnu.

Seća se Stojan, kao da je to juče bilo, kako su u bolnicu, gde je ležao, došli oficiri da ga obiđu. Sam komandant dozvao je lekara i molio da pripazi Stojana, pa onda prišao njegovom krevetu i stegao mu ruku.

– Ništa se ne plaši, Stojane, sve će dobro biti.

I zaista Stojan se nije plašio za sebe ni za svoj život, koji je hiljadama puta bio u opasnosti. Stojan je ratnik. Za njega više nije bilo iznenađenje, ali je samo želeo da vidi onu kuću pod bregom, da vidi smežurano lice stare majke, topli radosni smešak verne žene, da još jednom vidi smiraj dana u selu ispod planine. Zažmurio bi i činilo mu se da čuje kako Raja izgoni blago na pašu, a sa vrha sela cvili dvojnica i neka mlada devojka peva pesmu draganu, koji je daleko negde, tamo u tuđini, ostavio mladost. Sanjareći na bolesničkoj postelji, Stojan je video kako mu neko trči u susret, neko ga grli, pritiska na svoje grudi. To je jedno dete, seljače, koje se previja uz drage grudi oca koga ne poznaje.

Dugo je bio u nesvestici. Najzad, ga je probudio žagor kraj postelje. Pored njega je stojao pukovski blagajnik. Stojan je hteo nešto da mu kaže, hteo da ga nešto upita, ali nije mogao. Rana ga je prikivala za krevet, a bol ga slamao. Glava teška, kao da je od olova.

– Stojane, ajdemo kući. Ja ću da vodim ljude. Ništa se ne brini. Videćeš svoje, ti si još pun snage.

– Ja ću da idem, doktore, – kazao je on dobrom čoveku u belom mantilu.

– Stojane, još si bolestan. Ostani još mesec dana.

– Ne mogu, doktore, umreću ako ostanem.

I čovek u belom mantilu osetio je da Stojana ne može ničim zadržati, pa najzad popustio i pomogao mu da se pridigne.

Krenuli su posle nekoliko dana. Usput su pričali o svemu onome što je bilo tako daleko od njih. Do Raške su se vozili vojnim automobilima, a odatle nastavili put peške. Sa belim zavojem oko glave, Stojan je sa naporom išao, ali želja za selom i rodnom kućom bila je jača od svega.

Kakav to nemir obuzima njegovu dušu, kakav to nejasan bol steže njegovo srce? Stigli su na domak sela. Nešto ga pritiska, nešto ga davi, i vidi kako se selo izmenilo. Kako žalosno danas izgledaju kućice kraj sela. Zar nikoga nema da dočeka ratnike, da ih pozdravi, da ih počasti?

Španska groznica u to vreme satirala je ono malo naroda što je preostalo.
Stojan Erić stigao je u selo i svoje zatekao bolesne. Po kući lom. Sve je ležalo od tifusa. Hteo je da jaukne na kućnom pragu. Osetio je da se nešto ruši u njemu, pa je izišao pred kuću, seo na prag i zagledao se u daljinu. Šume iznad sela više nije bilo. Neprijatelj je posekao i popalio. Stojan se okretao oko sebe. I činilo mu se da neko čupa njegovo srce…