Uz rame Vladimiru i Stevanu

1146

UZ RAME VLADIMIRU I STEVANU

Uspesima srpske vojske u oslobodilačkim ratovima veliki dobrinos dali su ratnici iz čuvene gostiljske familije Tucović. Osim toga što ih je petnaest položilo živote u temelje nove otadžbine, među kojima i najveći srpski socijalista Dimitrije Tucović, trojica su postala vitezovi sa najvećim ratnim odlikovanjima. Sinovima starog prote Jevrema, oficirima Vladimiru i Stevanu, uz rame je stao i podnarednik Jovan Tucović.

Tucović G. Jovan

Ovaj brzo zaboravljeni junak rođen je je 1872. godine u porodici siromašnih zemljoradnika Gligorija i Mirjane, sa kojima je proveo mladost, pomažući im u poljoprivrednim poslovima.

Na odsluženje šestomesečnog vojnog roka otišao je 1893. godine u 4. četu, 2. bataljona IV pešadijskog puka.

Oženio se Milevom Terzić iz Alinog Potoka sa kojom je imao sina Bogoljuba.

U rat sa Turcima krenuo je 1912. godine sa jedinicom u kojoj je služio kadar. U njegovoj personalnoj dokumentacijn stoji da je kao rezervni pešadijski redov u 4. četi, 2. bataljona IV pešadijskog puka drugog poziva, za ličnu i osvedočenu hrabrost u ratovima od 1912-1916. godine, odlikovan Srebrnim vojničkim ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima, a osim toga nosilac je i Ruskog Krsta Svetog Đorđa i Albanske spomenice.

Zahvaljujući zaslugama u dotadašnjem toku ratovanja, hrabrom i junačkom držanju, samopregoru i izvršavanju svih postavljenih zadataka, Jovan Tucović je na solunsko ratište stigao u činu podnarednika i komandira jednog odeljenja. Sa svojim ratnicima prošao je kroz pakao Kajmakčalana, učestvovao u pokolju na Sivoj steni, osvajao Kočobej i Starkov grob i kad je izneo živu glavu iz ovih ljudskih klanica, poginuo je u manjem okršaju 6. oktobra 1916. godine.