Čika milicajci, “cajci” naše mladosti

896
Milicajac sa vaspitno-popravnom palicom
Milicajac sa vaspitno-popravnom palicom

Milicija ima dobrih strana

Što je mlada, lijepa i okretna

Dobroćudna i naoružana

Pa su djeca sigurna i sretna

Jer milicija trenira strogoću

Da ne bude sve kako ja hoću…

Na ove reči iz pesmice Bjelog dugmeta dodaću još reči Ilije Čvorovića iz Kovačevićevog “Balkanskog špijuna” i rečenicu: “Ako me se sete, sete…” I to bi bio šturi ops kako je Milicija u Titovo vreme funkcionisala.

Za one radoznale koji vole da čitaju nastaviću, Korpus narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ), koji je predstavljao operativne jedinice OZN-e. 13. maj je do raspada SFR Jugoslavije bio proslavljan kao Dan bezbednosti. Danas policija i Ministarstvo unutrašnjih poslova obeležavaju kao dan bezbednosti Svetu Trojicu, praznik u narodu poznat i kao Duhovi.

Taj 13. maj ustanovljen je u Drvaru 1944. godine. OZNA-Odeljenje za zaštitu naroda, je bila prilično ozloglašeno u posleratnom periodu. Postojale su “narodske” parole tipa “OZNA sve dozna” i slične uzrečice koje su opominjale one koji nisu skloni socijalističkom sistemu da je tu uvek neko ko ih nadgleda. Milicija je bila “narodna”, pa je naziv “policija” ostavljen kapitalističkim državama, dok je uz onu našu, tada socijalističku, bio bliži ovakav naziv. Milicija je imala ljude u plavom, pozornike koji su bili zaduženi svako za svoj deo grada.

. Drveni šlem na demonstracijama 1968.
. Drveni šlem na demonstracijama 1968.

Milicija šezdesetih jeste trenirala strogoću, ali, rešavala je stvari u roku od odmah, za razliku od policije koja neke stvari rešava u roku od nikad. Milicija nije preterano morila da brine oko ljudskih prava, nezavisne kontrole, i slično. Pendrek su zvali “vaspitna palica”. Mnogi crni pendrek deo opreme svakog milicajca pamte, a mnogi su ga i osetili. Mnogi koji su učestvovali na drmonstracijama 1968. je u sećanju ostala surovost milicije sa drvenim šlemovima. Šlem je izrađivan u Sloveniji, a deo iznad čela je imao zaštitnik nalik na one britanske. Na vrhu je omanja “kresta” pokrivala deo za ventilaciju, po uzoru na francuske “adrijan” šlemove.

Saobraćajna milicija je u to doba imala bele značke, ali i velike, bele, drvene pendreke. Uloga tog pendreka nije bila da pomoću njih milicajci fizički intervenišu protiv eventualnih izgrednika, već da im budu neka vrsta “produžene ruke”, kako bi ih vozači videli izdaleka i stali ukoliko im ovi tako signaliziraju.To su unekoliko bile preteče današnjih, modernih sredstava signalizacije.

Kada pripovedam o saobraćajnim milicionerima red je da pomenem najpopularnijeg saobraćajnog milicionera u istoriji Srbije koji je bio prepoznatljiv po svojim gracioznim pokretima pri regulisanju saobraćaja. Mnogim užičkim klincima je pomogao da se odluče za posao saobraćajnog milicionera. Zvao se Jovan Bulj, početkom 70-ih godina 20. veka bio je zaštitni znak jugoslovenske prestonice. Saobraćaj je regulisao na izlasku iz Terazijskog tunela, kod Doma omladine ali i na Terazijama. U to vreme postojala je u Titovom Užicu velika saradnja između osnovnih škola i Saobraćajne milicije klinci su zajedno sa milicionerima regulisali saobraćaj na užičkim ulicama a obično u nedelju jednom godišnje im je prepuštena regulisanje saobraćaja u Užicu.

U staroj Jugoslaviji, odnosno SFRJ, Crvena zastava iz Kragujevca je bila glavni dobavljač vozila svim policijskim agencijama, jednoj saveznoj i osam republičko-pokrajinskih od sredine 1960-ih. Do tada se policija obračunala sa onim što su znali: neuništiv stari Mercedes, vojni džipovi svih vrsta (posebno standardni „Villis Jeep“ i njegova indijska verzija „Mahindre “) i „Villis Overlandi“. Od 1965. pa nadalje, policija širom zemlje prešla je na fiće, tristaće i kampanjole i kombije IMV iz Novog Mesta u Sloveniji. Terenska vozila, međutim, iz nekog razloga policija nije želela da kupuje od Zastave, pa je Landrover postao standard širom Jugoslavije. Milicajci vozači, koji su bili dobro utrenirani na “Zastavinim” vozilima, nisu bili dorasli trkačkim mašinama kao što je npr. Porše koje su se pojavile na jugoslovenskim putevima sedamdestih godina. Dušan Gruden je rođen u Užicu, bio je stručnjak visokog profila koji je ceo radni vek proveo u Poršeu uglednoj fabrici, uglavnom se baveći konstrukcijama motora. Tako da bez Užičana ništa ne može da prođe.

Dva Poršea MODEL “911” su stigla u Beograd kako bi služila za presretanje vozila i druge ozbiljne bezbednosne akcije. Ali, vožnja “poršea” tražila je ozbiljnu vozačku obuku, koju nisu priuštili saobraćajnim milicajcima pa su vozila nedugo zatim ozbiljno postradala u saobraćajnim nezgodama. Tadašnja narodna milicija nije bila dorasla za ovakve drumske ale, naši milicajci još uvek su vozili fiće i u njima hvatali male lopove.

Saobraćajac Jovan
Saobraćajac Jovan

Narod je u većini verovao i poštovao milicajce. Na primer, u Užicu na skupovima, pa i na fodbalskim utakmicama, bilo je dovoljno da se pojavi jedan ili dva milicionera, pa da se navijačke strasti usmere na pravu stranu. Godine 1964. užički milicajci su podneli prijave protiv 2572 lica. Sledeće godine je objavljeno da je služba milicije stekla puno poverenje građana. Pukovnik Jovan Dragojlović je tada bio načelnik milicije u Užicu. Tada je iznešen podatak da od 190 oženjenih službenika milicije, 111 nema stan i da žive kao podstanari.

Milicija je tada imala drugačiji pristup, predstavljena je kao naoružani narod, kao izraz zajedništva građanske bezbednosti. Za razliku od milicije danas, policija je organ vlasti i izraz plaćene odbrane i zaštite…

Inače, posle reorganizacije službe 1956. godine, donošenjem prvog Zakona o organima unutrašnjih poslova, veliki deo poslova prenet je u nadležnost republika i administrativno-teritorijalnih jedinica. Ustavnim promenama 1963. godine i Osnovnim zakonom o službi unutrašnjih poslova iz 1964. godine, nastavljena je decentralizacija, a osnovni organi unutrašnjih poslova formirani su na nivou opština. Posle Brionskog plenuma 1966. godine (na kom je smijenjen Aleksandar Ranković, dotadašnji savezni ministar unutrašnjih poslova i potpredsednik SFRJ koji je rukovodio svim policijskim i tajnim službama države) došlo je do velikih promena, ozvaničenih Osnovnim zakonom o unutrašnjim poslovima iz 1966. godine. Razbijen je do tada uspostavljeni jedinstveni sistem državne bezbednosti SFRJ. Unutrašnji poslovi su skoncentrisani u dve službe: Službi javne bezbednosti i Službi državne bezbednosti.

“Cajac”
“Cajac”
Omiljeni “cajac”
Omiljeni “cajac”

U sastavu SJB-a su bili Milicija, služba Suzbijanja kriminaliteta, Bezbednost saobraćaja i Pogranični poslovi. Narodna milicija je promenila naziv u Milicija, izvršene su brojne kadrovske i organizacione promene, Milicija je ušla u sastav SJB-a, ukinuti su činovi, uvedene oznake funkcija koje su se nosile slično kao činovi, ali su označavale funkciju koju obavlja pripadnik unutrašnjih poslova.

Da podsetim na karju, da je Milicija 1948. godine dobila od Britanaca štofove za uniforme, nalik na one koje su nosili njihovi policajci. Početkom pedesetih godina, njihovi pozornici imali su brojeve na okovratniku, pa su i naši dobili svoje, ali je taj običaj bio kratkog veka, bili su neprijatni za nošenje, pa su ih uskoro stavili uz kopču od opasača koji su nosili uz uniformu. Tako je potrajalo do sedamdesetih godina, a posle je Azra sa Džoni Štulićem pevala:

 

Nemoj po glavi druže plavi

Priča mi prijatelj sve iz prve ruke

neki dan u gomili cugali na eks

napunili stolove pelinom gorkim

skužili ih frajeri i raščistili stvar