Juriš Era na Kajmakčalanu

1601

Posle Prvog svetskog rata, na Kajmakčalanu je podignuta kapela – kosturnica, tj. spomen crkva. Na njoj je bila posveta kralja Aleksandra Karađorđevića: “Mojim div-junacima neustrašivim i vernim, koji grudima svojim otvoriše vrata slobodi i ostaše ovde kao večni stražari na pragu otadžbine.” Danas se na vrhu Kajmakčalana nalazi mala spomen kapela sveti Petar. Južno od vrha i kapele nalazi se kosturnica, gde leže kosti vojnika nađenih po brdima nakon bitke. Planinski masiv Kajmakčalana prestavljao je jaku barijeru za sprečavanju srpske vojske da nastupaju prema severu. Napad na ovaj greben prestavljao je veoma tešku i rizičnu operaciju, pogotovu što su Bugari imali nameru da lanac masiva drže po svaku cenu. Po naređenju srpske Vrhovne komande Kajmakčalan je napadala Drinska divizija pod komandom generala Krste Smiljanića koji je rodom iz Ljubiša. Njen Četvrti puk zvani “Gvozdeni” dobio je najodgovorniji zadatak da zauzme planinski greben ovog vrha.

Poštanska marka povodom stogodišnjice
Poštanska marka povodom stogodišnjice

Napad je počeo 16 septembra 1916. godine. Okupator se žestoko branio. Probijajući se uz vrletnu planinsku kosu, izloženi snažnom unakrsnom vatrom ariljerije, napredujući jedva koju stotinu metara dnevno, junaci iz užičkoga kraja su u noćnom jurišu 18. septembra zauzeli najveći vrh Kajmakčalana. U toku noći Bugari su izvršili četiri protivnapada na Četvrti pešadijski puk i uspeli su da povrate neke položaje. Najveće gubitke tokom ovih borbi Užičani su imali baš te noći o čemu Sima Popović piše: “Noću između 12. i 13. Septembra (stari kalendar) desno od nas, ukrstiše se na Kajmakčalanu rakete raznih boja. Topovi zagrmeče, mitraljezi zaštekaše… Sa zebnjom u srcu ocenili smo da se odigrava strašan čin. Zaista to je bila ona strašna Vartolomejska-Kajmakčalanska noć, najkrvavija noć u sedam godina ratovanja”.

Četvrtom puku je odmah upućeno pojačanje, pa je do 30. septembra, uz snažnu podršku artiljerije, ponovo zauzeo Kajmakčalan i energično krenuo da napreduje prema Floki i Crnoj Reci.

Vrh Kajmakčalana danas
Vrh Kajmakčalana danas

Prizor na Kajmakčalanu posle ovog napada je bio stravičan. Vojvoda Mišić je o ovom napadu napisao: “Gledao sam na Kosmaju skupljene naše i austrijske leševe radi sahrane. Posmatrao sam kumanovsko razbojište odmah posle svršetka bitke. Ali sve to nije ni približno onome što sam video na platou Kajmakčalana. Polje formalno pokriveno leševima”. Bugari su pretrpeli poraz i na polju ih je ostalo daleko više. Moćan prodor Četvrtog puka , podržavan strahovitom artiljeriskom vatrom, slikovito je opisao bugarski general Nadev: “Obasuti masovnom vatrom, branioci Kajmakčalana su počeli masovno da izluđuju usled te vatre, postali su ravnodušni na smrt, nisu prepoznavali svoje komandante i drugove, čak su počeli nesvesno da beže natrag.”

Uz velike žrtve Užičana, ponajviše iz užičkih i zlatiborskih sela, zauzeti su grebeni Korčobej i Starkov zub, a u novembru najveću borbu Četvrti puk vodio je na Gruništu.

Ulazak naših oslobodilačkih trupa u Užice
Ulazak naših oslobodilačkih trupa u Užice

Po rasporedu savezničkih trupa za proboj Solunskog fronta, koji je uradio komandant Istočne vojske Franc Depere, Druga srpska Armija se nalazila na levom krilu sa pravcem dejstva prema Kosovu. Posle teških borbi u Makedoniji, druga armija je izbila na Kosovo i u Mitrovicu ostavila Jugoslovensku diviziju za operacije prema Crnoj Gori. Ostale snage nastavile su prodiranje prema Raškoj i Kraljevu, gde su stigle 10. Septembra 1918. godine. Timočka divizija, krenula je na zapad. preko Čačka i Požege stigla je u Užice, ali se tu nije zadržavala, već je nastavila prodor prema Bosni i 16. oktobra izbila na granicu kod Varišta.

Na Zlatiboru je podignuto nekoliko spomenika u slavu izginulih junaka – u Jablanici, Šljivovici, Stublu i Kremnima. Podignute su i lepe spomen česme u Čajetini i na Oku, na kojima su upisana imena 202 poginula ratnika iz Semegnjeva, Branežaca i jednog dela Šljivovice. Uspomenu na oslobodioce čuva i nekoliko spomen ploča, takođe sa imenima izginulih ratnika, kao u crkvama u Sirogojnu i Ljubišu kao i u rožnjačkoj i jasenovačkoj školi.

Na Beloj zemlji je podignuta spomen česma na Popovoj vodi. U Užicu je samo na Sabornoj crkvi urađena spomen ploča sa imenima i ništa više, slična onoj na Beloj crkvi karanskoj, a obe je, kao i mnoge druge, izradio naš akademik Mihailo Milovanović. Sve do 2018. godine, kada je na Kružnom toku u Omladinskoj ulici, na ulasku u centar grada, postavljen impozantni spomenik “Pobednica”, povodom 100 godina od Prvog svetskog rata i oslobođenja Užica, da podseća generacije na pretke junake.