Kako je Ilija Lazić snimio kupatilo u Jazovima

1181

Od vira ispred Fikarovog zida, između dva kraka Đetinje, bila je veća šljunkovita površuna, puna rastinja. Uz Jazove je bilo i drveća, kvalitetnih voćnjaka. Tu u blizini te 1943. za Nemce će biti izgrađeno kupatilo, do tada u Užicu neviđenoj brvnari, koju će Užičani prozvati “Alpska kuća”. Kada je pravljena užička plaža, ova brvnara je prenešena na brdo, pod Grad, iznad plaže, više plivališta. U njemu su se okupljali aktivisti Izviđača, Gorana i sličnih organizacija. Kasnije je služila kao magacinski prostor, sve dok nije izgorela u nenamerno izazvanom požaru desetak godina kasnije.

Podizane rogova na brvnari kupatila za nemačke oficire u Jazovima 1943.
Podizane rogova na brvnari kupatila za nemačke oficire u Jazovima 1943.

Kada su stigli u blizinu mesta gde su dizani rogovi na “Nemačkom kupatilu”, Ilija ustrča uz brdo ispod pruge, izvadi svoju “Lajku”, i napravi fotografiju toga dela Užica iz 1943.

U blizini tkačnice bila je velika strugara sa tri hale. Tu u jednom podrumu od strugotine su se presovali pikete, koji su služili za grejanje tekstilne hale. Onde gde je prodavnica “Gorica”, bile su gomile balvana, odatle je vodila uska pruga kojom su na vagonetima prevođeni balvani do strugare. Tu kod Tkačnice je bila kuća Ilijinog dobrog prijatelja Vlajka Jovića, koji je bio službenik u Štedionici (kuća više ne postoji). Bio je pravi gospodin, a to je u ono vreme značilo da je bio uvek uglađen, lepo odeven, doteran, finih manira, dostojanstven. Njegova supruga se zvala Ljubica. Bili su to imućni ljudi. U dvorištu su imali veliki dud, sladak kao med, u vreme sazrevanja stalna meta generacija devojčica i dečaka iz okoline. Čim bi počeo da “medi”, gotovo da nisu silazili sa njega “narumenjenih” prstiju i usana od crnih dudovih plodova. Vlajko im nikada nije branio da beru dudove, imao je običaj kada prođe pored da pita:
– “Kako ide deco, treba li pomoći?” (iza njega u Užicu danas žive Mićo i Vlajko Jovići, njegovi unuci)

U blizini Vlajkove kuće živeli su Stojka i Radosav Ječmenica, opančar, Milena i Milan Cvijović, žandarmeriski narednik (njihove kuće još postoje), pa Marta i Pero Brezov, šofer, Divna i Marjan Daničić, poslužitelj u nekoj od državnih ustanova, Nada i Stevo, obućar koji je imao radnju na Lipi. Poslednja je bila kuća Rade i Stojana Bućića, koji je bio železničar. To je bilo sve od domaćinstava u lepoj ulici Mihaila Ilijića (heroj iz Javorskog rata sa Turcima), sabirao se Ilija, delu Užica u kojem je svaka kuća imala okućnicu, u kojoj je svako držao ili kokoške ili ćurke, patke, guske, svinje. Ilija se nasmeši kada se seti kako je pred noć, kada se pripremaju za počinak, i kako odjekuje njihovo uzbuđeno čavrljanje, a iz ponekog dvorišta se čula konjska njiska.