Ko je prvi u Užicu okitio jelku? (O novogodišnjim običajima)

516

Pitam komšiju jutros: – Đeki, stari vraže šta se radi? – „Eto kitio Jelku svu noć“ i produži prema pijacu… Ostadoh zbunjen, kitio jelku noću? Deca i unuci mu žive u BG i znam da neće zbog Kovida dolaziti za praznik. A on kao da je napukao, kiti jelku svu noć… I tako, prođe više od sat Đeki mi ne izlazi iz glave a onda se setih da mu se žena zove Jelka. Zacenuh se od smeha, Mačka me čudno pogleda…

Ilustracija koja prati priču o jelki koja je poklonila zvezdu malom Isusu
Ilustracija koja prati priču o jelki koja je poklonila zvezdu malom Isusu

Počeh da da razmišljam šta ja znam o kićenju jelke, naravno nikako Đekijeve, uopšte o novogodišnjim praznicima koji se i u Užicu proslavljaju od 31. decembra pa sve do 15. januara. Prvo Nova godina po julijanskom kalendaru, pa Božić 7. januara sve do dočeka Srpske nove godine. Sem toga januar je pun krsnih slava. Šta uopšte znam o Božiću, Božič Bati, Deda Mrazu reših da napišem, smatram da je korisno naročito za mlađe generacije Užičana.

O kićenju Jelka

Većina Užičana Kićenje jelke smatra da je taj običaj stigao sa Zapada, nisu u pravu. Odgovor za pitanje zašto jelku kitimo za vreme novogodišnjih praznika odgovor sam našao u staroj hrišćanskoj legendi, koja pripoveda: – Ispred pećine, gde je rođen Isus Hrist, bila su tri zimzelena drveta – kedrovo drvo, bor i jela. Nakon Isusovog rođenja u znak pozdrava zatresla su se sva tri drveta i darivali su ga. Kedar je kao dar za novorođenče imao mirišljave iglice, bor šišarke, a jela nije imala nikakve plodove koje bi poklonila, pa je zaplakala. Na nju se tada anđeo smilovao i poklonio joj zvezdu sa neba, koju je ona onda poklonila Isusu. Upravo se zbog ovoga na vrh jelke stavlja zvezda – kao znak ljubavi prema Isusu Hristu.

Znamo da su stari običaji i hrišćanska religija usko povezani, pa tako i tradicionalno kićenje jelke potiče iz perioda mnogo pre hrišćanstva. Antičke civilizacije su verovale da unošenjem biljaka u svoje domove odaju počast Bogu Sunca i raduju se zelenilu koje će bujati kada se on pojavi u svoj svojoj slavi na proleće. Rimljani su ukrašavali svoje domove i hramove zimzelenim vrstama u čast Saturna, Boga poljoprivrede. Keltski sveštenici su ukrašavali hramove zimzelenim biljkama koje su predstavljale simbol večnog života. Tako zimzelena novogodišnja jelka, stari symbol večnog života, u hrišćanskoj veri predstavlja rajsko drvo sa darovima i svetlima koja predstavljaju mesec i zvezde.

Proslava Nove godine nekada
Proslava Nove godine nekada

U Zapadnoj Nemačkoj običaj kićenja jelke narod je uveo još u jedanestom veku.”Rajsko drvce” ukrašeno crvenim jabukama 24. decembra, na dan Adama i Eve, se s vremenom počelo unositi u kuću i kititi kolačićima različitog oblika. Sveće, kao simbol Hrista, bile su obavezni pratilac toga običaja.

U Srbiju kićenja jelke je stiglo početkom 19. veka. Do tog perioda Srbi su unosili i kitili badnjak za Božić. Ovaj običaj prisutan je samo kod nas Srba, ipak korene vuče iz paganskih rituala, i ne treba ga zaboravljati, podjednako ga treba negovati kao i kićenje jelke.

U Užicu posle smrti industrijalca Mališe Atanackovića naslednici su 1926. započeli pregovore o prodaji mlina i hidrocentrale u Grotu. Mlin je prodat braći Šojt industrijalcima mlinarima iz Vinkovaca, odnosno Beograda. Šojtovi su u Užicu bili poznati i po tome što su doneli u Užice običaj kićenja novogodišnje jelke.

Božić Bata, Deda Mraz, Sveti Nikola

Lik dobrog dedice koji deci donosi poklone prisutan je u pričama i legendama naroda širom sveta. Ime i izgled ovog darodavca variraju od kulture do kulture, pa tako u srpskoj tradiciji srećemo – Božić Batu. Rašireno je mišljenje da je Sveti Nikola daleki predak Deda Mraza. Bar onog “na Zapadu”. Za razliku od zapadnog sveta koji je Svetog Nikolu zamenio Deda Mrazom, pravoslavni narodi, a naročito Srbi, nastavili su da ovog svetca proslavljaju kao jednog od najvećih svetaca i potpuno odvojeno od novogodišnjih praznika. Veruje se da je srpski Božić Bata nastao u 19. veku. On je, prema predanju, dobroj deci na Božićno jutro donosio poklone, a iz tog perioda je sve do danas ostala sačuvana božićna pesmica: “Ide Božić bata, nosi kitu zlata, da pozlati vrata, i oboja poboja, i svu kuću do krova”.

Retka ilustracija srpskoga Božić Bate
Retka ilustracija srpskoga Božić Bate

U kasnijim godinama, Božić Bata, u Srbiji bio je obučen u kožni gunj i šubaru. Krajem II Svetskog rata Božić Bata je prognan i zamenjen sovjetsko-komunističkom verzijom istog junaka koji je, vremenom, takođe, evoluirao poprimajući lik, odelo i karakter globalne verzije „Novogodišnjeg dugobradog starca “Deduška Moroz”, onakav kakav je kreiran u SSSR-u nakon drugog svetskog rata. Oslanjao se na lik Ded’ Moroz-a, lika iz ruskih narodnih legendi. Ded Moroz je, prema narodnom verovanju, starac koji živi u šumama severa i koji donosi zimu. Imao je običaj da kažnjava ili nagrađuje decu u zavisnosti od toga da li su bila dobra ili nevaljala…

S druge strane, zapadnjački „Santa Claus“ je izvorno, prilagođeni lik svetog Nikole (Saint Nicolas – Saint Nicolaus – Santa Claus) što je u krajnjoj suprotnosti sa SSSR-ovskim Deduškom Morozom koji je, „ateista“. Evoluciji svetog Nikole u Santa Claus-a kakvog ga danas poznajemo uveliko je doprinela i komercijalizacija ovog lika, naročito od strane američke kompanije „Coca Cola“ koja ga i danas koristi kao svoju maskotu i koja mu je kreirala odelo u boji svog logotipa… U novije vreme u Srbiji se gaji kult sekularne ličnosti koju zovemo Deda Mraz ali od negdašnje prilagođene verzije Deduške Moroza je ostalo samo ime. Gotovo sve atribute, počev od lika i karaktera kao i običaja vezanih uz njega poprimio je od Santa Claus-a.

A šta se desilo sa našim Božićem Batom? Ostao je „zabranjen“ i zaboravljen. Zatrt mu je svaki trag. Retko gde se uopšte, osim u narodnim dečjim pesmama, može pronaći po nešto o njemu. Na savremenom mediju kakav je internet gotovo da o njemu ništa ni ne piše. Njegovu sliku ili ilustraciju je gotovo nemoguće pronaći. Naravno, Deda Mraz ne treba da doživi sudbinu kakvu je svojevremeno doživeo Božić Bata. Možda je naše bogatstvo upravo u tome što ih imamo „dvojicu“, kao što, kao retko koja nacija, možemo da pišemo i ćirilicom i latinicom. Tako su Srbi upoznali lik Deda Mraza. Vremenom, tako su negde počeli da se pojavljuju i Božić Bata i Deda Mraz, jedan za Božić, drugi za Novu godinu.

Božići i Nove godine

Pre jednog veka Srbija je potpuno drugačija zemlja od one koju danas poznajemo – živelo se skromnije, pričalo se o sada davno zaboravljenim temama i ljudima, poštovali su se neki drugi običaji… Ipak, pravoslavni Božić je za vernike uvek bio centralni događaj sezone. Jedina razlika je bila u tome što se on nije proslavljao 7. januara već 25. decembra.

Pre Drugog svetskog rata Srbi nisu mnogo marili za Novu godinu. Istina, ona je bila poznata, ponegde se i obeležavala, ali je bila u senci mnogo važnijeg, centralnog događaja sezone – Božića. Postojala je još jedna razlika u odnosu na današnje vreme – pre Prvog svetskog rata, Srbija je vreme računala po julijanskom kalendaru, pa je Božić proslavljan isključivo 25. decembra. Uvođenje novog, gregorijanskog kalendara dogodilo se odmah posle Prvog svetskog rata, 1919. godine. Kako Srpska pravoslavna crkva nikada nije priznala ovaj kalendar ona je nastavila da obeležava praznike na dotadašnji način, pa je ova godina postala prva kada se dogodilo da se Nova godina u Srbiji slavila pre Božića. Ovo se zadržalo sve do današnjih dana.

Ovako je umetnik video Božić Batu i Deda Mraza, ilustracija na koricama slikovnice iz 1996. godine.
Ovako je umetnik video Božić Batu i Deda Mraza, ilustracija na koricama slikovnice iz 1996. godine.

Sudeći po novinskim naslovima i oglasima iz onog doba, ovo je izazvalo priličnu zabunu. Negde u to doba i proslave Novih godina postaju sve češće, dok se Božić i dalje pominje, ali stidljivije. Međutim, 13 dana razlike nastale zamenom kalendara ostale su „problem“ sve do današnjih dana. Iako su od tada praznična izdanja štampana isključivo za 6. 7. i 8. januar, među oglasima je moguće pronaći reklame za doček „nove“ nove godine, „srpske“ nove godine, kao i za oba Božića.

Vremenom se proslava Božića potpuno pomerila na 7. januar dok je doček Nove godine do današnjih dana ostao „dupli“. Srpska Nova godina proslavlja se 13. januara i po svemu je – srpska. Rođena iz inata, opozicionarskog duha, slavljena je i javno i krišom. Zovu je Stara, Julijanska, Pravoslavna Nova godina, ali najčešće jednostavno – Srpska.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka, Srpska Nova godina pretvorila se u opštenarodno veselje koje je dobijalo i ton oštrog nacionalizma. Bilo je to vreme “u znaku vezivanja vere i nacije”, ali se “nacionalistički kredit vremenom istrošio”, a bunt protiv zabrana iz socijalističkog vremena “opustio”. “Sad kad možemo, to nije interesantno”… Krajem prve decenije 21. veka, organizovani dočeci Srpske Nove godine na trgovima postajali su sve ređi, a cene u restoranima za ovaj doček daleko povoljnije. Mnogi to objašnjavaju i krizom, siromaštvom, istrošenošću posle zvaničnog dočeka.

Biljana Ivanović: -Sećam se ujnine jelke jer svoju nikada nisam imala… okicena sa ukrasima na štipaljke, pa svećicama, vatom da izgleda kao sneg, prskalicama, bombonama sa sjajnim papirom. Doček Nove godine je bio doživljaj 70-tih godina. Ko je bio imućan kupovao je televizor za novogodisnju noć jer je TV program bio veoma zanimljiv. Prvo, popodne počinje program za decu, sve do dnevnika, u kome se obavezno navede lokacija gde je drug Tito na doceku. Tada je bila SFRJ, uvek je bio na drugom mestu u Republici, da bi svi bili zadovoljni. Po zavrsetku dnevnika počinje humoristicki program sa Čkaljom, Mijom i plejadom vrhunskih glumaca iz cele SFRJ. U ponoc je prikazan ples Tita i Jovanke, vatrometi… A mi deca pokupimo bombone sa jelke i sa upaljenim prskalicama mašemo i veselimo se…Kada dobih svoju decu tada i ja okitih jelku. Jedna se može videti pored naše kuće koja izraste baš, baš visoko.