O našem odnosu prema arhitekturi u gradu

1146

Tekst dr Duška Kuzovića, dipl. inž. arh
u Užicu, 03.12.2013.god.

Kada kupimo nov automobil, jevtin ili skup svejedno, svim silama se trudimo da ga sačuvamo što duže u njegovom izvornom obliku. Umesto vetrobrana ne stavljamo trokomorni PVC prozor, mada je nemerljivo bolji zvučni i termički izolator od originalnog stakla. Umesto poda, koji je neprimereno tanak i hladan, ne stavljamo parket pa ga hoblujemo i lakiramo troslojnim lakom. Umesto plafona, zbog koga se tokom žarkih dana znojimo, ne stavljamo termoizolaciju pa onda lamperiju ili gips-karton ploče. Umesto sedišta, koja su prilično neudobna, ne stavljamo najnoviji „Simpo“ nameštaj mada je nemerljivo udobniji za duga putovanja. Po karoseriji ne pišemo sprejom grafite i poruke ljubavi dečku, devojčici ili fudbalskom klubu već se posebno trudimo da sprečimo i najmanju ogrebotinu a za svaku tačkicu hitno odlazimo kod autolimara.

Blok "Zlatibor" nakon završetka
Blok “Zlatibor” nakon završetka

Jednostavno ne radimo ništa i ne menjamo ništa jer bi svaka izmena značila da ta stvar više nije bliska svom izvornom stanju i da sa svakom neskladnom izmenom strmoglavo gubi vrednost, ekonomsku i socijalnu. Pa kada smo tako pažljivi prema svojim kolima zašto smo tako nemarni prema zgradama u kojima živimo iako vrede 50 do 100 puta više?

Zašto je svaka zgrada ispisana grafitima dokle dopire pogled a ne samo ljudska ruka? Zašto na svakoj fasadi zgrade možemo videti od pet prozora – pet različitih boja, pet raziličitih materijala i pet različitih modela? Zašto je svaka zastakljena terasa na nekoj vertikali zatvorena na različite načine, različitim bojama i različitim materijalima? Zašto je svaka lođa na vertikali obojena drugom bojom?

I konačno: zašto se prema autorskom pravu arhitekte (iz naše zemlje ili grada) koji je projektovao neku zgradu odnosimo sa malim, nemerljivo malim, poštovanjem – manjim nego prema delu nekog projektanta automobila ili mobilnog telefona iz Nemačke, Japana ili Koreje? Zašto, sa zadovoljstvom, skupo plaćamo strane proizvode koji su veoma često oblikovali i proizveli naši ljudi proterani – odavde?

Znam da smo siromašni i iscrpljeni ali zašto se naša iscrpljenost manifestuje samo na onome što su načinili naši ljudi, a ne stranci? Onome što formira mesto u kome živimo, onome što stvara predeo koji gledamo i – po kome se prepoznajemo. Po kome se prepoznajemo međusobno i u svetu.

Posledice u svetu, takvog našeg odnosa prema zgradama i gradovima, su višestruke i plaćamo ih svi: u ekonomiji, nauci, književnosti, filmu. Prisetimo se kakav osećaj u nama bude ljudi koji dolaze iz prašnjavih, blatnjavih, neuređenih, zapuštenih i haotičnih gradova. Isti takav odnos i osećaj, ali prema nama, imaju stanovnici onih država do čijeg mišljenja nam je veoma stalo.

Narodna biblioteka na Trgu nakon završetka
Narodna biblioteka na Trgu nakon završetka

Kada naši gradovi i naši predeli zrače takvom porukom kako da se ozbiljno u svetu shvati neki naš materijalni ili duhovni proizvod. Ili da pravilnije postavimo pitanje – kakve li su muke preživeli naši ljudi koji su uspeli da u svetu prodaju svoju malinu, jabuku, šporet, majice, knjigu ili film? Koliko su nepotrebne energije morali da potroše kako bi savladali nepoverenje stranog sveta zbog ovakvog izgleda naših zgrada i gradova? A bar na to nisu morali da rasipaju dragocenu eneriju. Pored svih nama karakterističnih mržnji, spletkarenja, podmetanja, pored toga što su praktično proterani odavde, morao je da im se i taj teret okači o vrat. Kakva bahatost, zar ne!

Nemarnost prema građenoj sredini u kojoj živimo nas mnogo košta. Direktno i indirektno: zbog toga stan manje vredi kada se prodaje, manja je osnovica pa i porez na imovinu, turisti nam manje dolaze, putnici nas više zaobilaze a zapuštenost naših zgrada i gradova na tržište stiže pre – od naše robe. Ali tu cenu izgleda rado plaćamo.
I na kraju, da se ponovo vratimo sonatnoj formi. Neodržavana kola manje vrede od održavanih. Izgrebana i ispisana kola manje od onih sa očuvanom karoserijom. Kola sa prljavim i sa nalepnicama izlepljenim enterijerom vrede mnogo manje nego ona sa očuvanom unutrašnjošću. Isto je tako i sa zgradama i gradovima.

Doduše, za kola se zna ko je odgovoran.