Od Doma JNA do GKC

2382

Dom JNA posle rata je bio neko vreme u zgradi današnje škole „Dušan Jerković“. Zgrada za Dom JNA je napravljena i otvorena 21. decembra 1949. godine, u čast osmogodišnjice osnivanja Jugoslovenske armije. Građena je prema tipskom projektu „paviljonske gradnje“, sa ravnim krovom, zastakljenom prednjom fasadom, velikim predvorjem. Dom je građen dobrovoljnom radnom akcijom naroda i vojske, kao i većina posleratnih javnih i stambenih zgrada.

U cvetnoj bašti Doma JNA
U cvetnoj bašti Doma JNA

U vreme moje mladosti, kada sam počeo da zalazim u u Dom JNA, tu je bio gradski bioskop od samog otvaranja doma. Imao je dve kino apareture, u kome su se prikazivali filmovi tri puta nedeljno. Od 1960. imao je sinemaskop tehniku. Dopunjavao je repertoar prvo bioskopa „Zlatibor“, a zatim i novog savremenog bioskopa „Partizan“. Sala sa balkonom je imala 650 mesta sa klasičnim nekadašnjim drvenim stolicama crne boje, od 4 do 6 u jednom segmentu od kojih su bili sastavljeni redovi. Gornja bioskopska sala je služila za razne predstave kulturne, političke, kao i za omladinske igranke. Jedno vreme je tu u popodnevnim matineima 1972. godine bila diskoteka „Faraon“, u kojoj sam birao muziku, uz komentare par glumaca iz pozorišta.

Tokom leta, filmovi su prikazivani u lepoj, punoj cveća bašti Doma JNA, sa kafanskim stolovima, gde je tokom prestava moglo da se večera i popije piće. Cene ulaznica su bile iste u oba užička bioskopa, a za organizovane prestave za preduzeća i institucije je davan popust. Bioskop Doma JNA prestaje sa radom s kraja osamdesetih, kada je bilo zlatno doba Video klubova.

O bašti su brinuli i oficiri
O bašti su brinuli i oficiri

Užički Dom vojske imao je veliku i manju kafansku salu sa muzikom, bilijar salu, kuglanu u koju se izlazilo iz bašte, koja ima pozornicu. Dom je održavala vojska i bio je primer čistoće, reda i organizacije, programa koji su se u njemu održavali. Do osnivanja Kluba omladine 1972, u Domu su održavani i kasnije omladinski programi svih oblika u bioskopskoj sali i bašti. Tu su, kada je bioskop prestao da radi, održavane probe užičkih Kulturno umetničkih društava. Prvi načelnik Doma JNA od 1949. do 1952, bio je major Stevan Bekšić. Poslednji načelnik od 1995. do 2005. je bio Predislav Daničić. Kasnije, kada je počelo upropašćavanje srpske vojske, Dom armije je postao prazan kao kuća duhova prošlosti.

Godine 2010, u prostorijama nekadašnjeg Doma Vojske, odlukom Gradske skupštine, osnovan je Gradski kulturni centar. Tu incijativu je na ulicama Užica potpisalo preko 5000 Užičana. Tako je nastao GKC. Prvi direktor je bio Miloš Milojević, poznat kao Šomi Boj, užički rok muzičar. Direktori i upravnici u GKC su menjani po kriterijumima kako su duvali u Užicu stranački vetrovi do današnjih dana. GKC radi na organizovanju programa iz kulture u „kordinaciji sa ustanovama kulture i obrazovanja“. Savet GKC čine predstavnici umetničkih udruženja i ustanova kulture“.

Miloš Milojević sa ključevima novoosnovnog GKC-a
Miloš Milojević sa ključevima novoosnovnog GKC-a

Moj utisak je da je renoviranje sale i bašte na pola puta. U sali je veoma loš zvuk, jer je poskidan plafon, pa se zvuk odbija od betonskih greda. Veoma teško je, čak i nemoguće, kvalitetno ozvučiti bez dodatnih „upijača“ tona. Malter je obijen do cigala koje su gole, stubovi išarani u stilu grafita, nameštaj najeftiniji. Lepa cvetna bašta, koja je nudila opuštanje i uživanje, pritisnuta sa dva ogromna „murala“, ako se to tako može nazvati, koji nemaju ni jedan sitni detalj, pa tako i nikakvu umetničku vrednost, pre je to neki fazon zanatlije molera. Na sve to, u atmosferi zapuštenosti, dolazi metarski korov u cvetnim lejama pored starih šimšira. Koliko se sećam te štalske promene su se dogodile kada je GKC-om rukovodio „nestranački“ Boris Todorović, nametnut od DSS-a.

Kamen sa tekstom sa izgubljene u vremenu užičke česme
Kamen sa tekstom sa izgubljene u vremenu užičke česme

Tokom renoviranja bine nekadašnjeg Doma JNA, današnjeg užičkog Kulturnog centra, ispod skinutog maltera se pojavila kamena gromada sa natpisom, deo nekadašnje užičke česme. Na kamenu peščaru, teškom 400 kila, koji je kao značajan deo činio novu Opštinsku česmu u Slanuškom sokaku, između dvorišta apsane i Jokanovića kuće, piše:
“Opština užička dovede i podiže ovu česmu o svom trošku juna 1880. god. Rukovodio kmet Vladimir Leković, a radio Pavle Spiridonović. Pisa Petar Kosić”.

Areheolog Miloje sa direktorom Milošem Milojevićem – Šomibojem, kada su obavetili praunuku najveštijeg užičkog kamenoresca, Pavla Spiridonovića, o ovom otkriću, odlučiše da se natpis ne prekriva, da može da ga vide zainteresovani Užičani. Svi su bili zadovoljni, naročito Pavlova praunuka.