Odrastanje u SFRJ, u Titovom gradu- nekad i sad

614

Ova priča u kojoj je na duhovit način predstavljeno odrastanje u ex Jugi, i stvari koje su nekada smatrale normalnim, a danas su nezamislive, evocirali su Užičani rođeni 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina. U ovom pripovedanju su učestvovali mnogi pratioci mog užičanstvenog pripovedanja a da za to nisu znali. Od mnogo njihovih komentara koje su ostavljali ispod mojih objava na Fejzbuku. Izabrao najslikovitije i sastavio priču za koju se može reći da joj je tema odrastanje u Titovom Užicu u vreme SFRJ. Za mnoge su to bila najsretnija vremena. Mnogi su sećanja upoređivali sa sadšnjošću i to sam ostavio u ovoj priči, zato sam dodao u naslov i opasku nekad i sad. Naglasiću samo da je ovo prvo navedeno sećanje, sećanje omiljenog užičkog profesora Konstantina Petrovića alijas Mija Tutule, ostalo su vaši komentari.

Konstantin Petrović, alijas Mijo Tutula u staroj dobroj Jugi sa porodicom
Konstantin Petrović, alijas Mijo Tutula u staroj dobroj Jugi sa porodicom

“U svemu je bila jača nasa stara dobra Juga nego cela EU koja joj nije mogla ni prići. Poštenje intelingencija prijateljstvo drugarstvo iskrenost su krasili ljude u tom period, niko te nije pitao ni ko si ni odakle si ni kako se zoveš, posao si mogao naci od Triglava do Đevđelije. U JNA se išlo sa ponosom. JNA je bila škola života. Nisu se mogli ljudi oženiti ako nisu vojsku odslužili. Ko nije sposoban za JNA nije sposoban ni za ženidbu, tako se govorilo. Nikada se dva puta jedna ista riječ nije ponavljala. Ljudi su fakultete pošteno završavali sa znanjem i od tih ljudi rodjeni su veliki stručnjaci. Jača je sa znanjem bila tadašnja srednja skola nego današnji fakulteti. Dinar kao valuta je bio mnogo jak. Mogao si da se lečiš gde god da si se zadesio. Davale su se na kraju godine 13-te plate; K-15; regresi zimnice. povlastice dječiji dodaci. Tada je živeo skoro istim životom celi narod, sada živi samo 10% naroda a ostali samo preživljavaju.” Profa Mijo Petrović

“Preživeli smo razne boleštine čije su epidemije harale tokom dvadesetog veka. Iako su naše majke kad ih je bolela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes… rođeni smo normalni. Kao deca, vozili smo se u autima bez pojasa i vazdušnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom, na rošulama, ”.

Ponekad ih nisu mogli naći po ceo dan, sve dok ne ogladne onako baš...
Ponekad ih nisu mogli naći po ceo dan, sve dok ne ogladne onako baš…

“Pili smo vodu iz creva za zalivanje bašte, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Delili smo flašicica Kokte, Koka Kole ili Jupia sa našim prijateljima i niko nije bio bolestan zbog toga”

“Jeli smo mlečne sladolede, beli hleb i pravi puter, pili Koka kolu, Jupi razne kabeze koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se stalno igrali napolju. Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po ceo dan, žmurke, partizana i Nemaca graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dečja mašta bila u stanju da smisli, sve dok se nije upalila ulična rasveta koje ionako nije bilo previše. Često nas niko nije mogao naći po ceo dan, pa su kaiši očeva i po koji šamar bili deo vaspitanja a bez zlostavljanja u porodici. I nikad nije bilo problema.”

Pravili smo trumbelaje, padali sa bicikla, drveća, lomili ruke, noge i to je bilo normalno
Pravili smo trumbelaje, padali sa bicikla, drveća, lomili ruke, noge i to je bilo normalno

“Provodili smo čitave dane praveći trumbelaje od dasaka od otpada iz podruma ili šupa, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice… Nakon par padova, slomljenih prstiju i modricanaučili smo kako da rešimo problem.”

“Mi nismo imali imaginarne prijatelje. Mi prijatelje nismo dodavali nego ih vremenom sticali. Nismo imali problema s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i vaspitača pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole.”

“Mi nismo imali playstation, nintendo, x-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji, samo jedan kasnije dva i to drugi tek od popodne. Nismo imali video rekordere, surround sound, mobilne, kompjutere, internet, chat rooms. Mi smo imali prijatelje i mi smo išli napolje i družili se s njima!”

“Padali smo s drveća, znali se iseći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strelom, gradili tvrđave od snega, bacali petarde za Novu godinu, čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživeli bez posledica!”

Učili su nas o revoluciji i NOB-u, vodili na Kadinjaču... Emina na Kadinjači 1974
Učili su nas o revoluciji i NOB-u, vodili na Kadinjaču… Emina na Kadinjači 1974

“Pedesetih i šezdesetih godina prošloga veka se održavala ‘Dečija nedelja’. Sve je bilo podređeno deci tog dana u Užicu. Na igralištima i u školama, mesnim zajednicama održavale su se manifestacije na koje bi roditeli dovodili decu. U toj organizaciji najpre je bio uključen Crveni Krst, koji je za dobrovoljni prilog kačio ‘markice’ na rever, koje su označavale ko je učestvovao u toj dobrovoljnoj akciji.”

Vozili smo se biciklom ili peške, dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nas nisu izvlačili, bili su često strožiji nego sam zakon!

Eto, Tako se ukratko odrastalo u Užicu i u SFRJ ali šta bi danas bila Jugoslavija da se nije raspala?

. Pioniri i fiće su bili posebnost Jugoslavije
. Pioniri i fiće su bili posebnost Jugoslavije

Da se nije raspala Jugoslavija bi imala nešto više od 20 miliona stanovnika, čime bi automatski ušla u Top 10 najvećih država Evrope. Kada je u pitanju stanovništvo bila bi na osmom mestu. U zemlji bi živelo 35 odsto Srba, 20 odsto Hrvata, 11 odsto Albanaca, 9 odsto Bošnjaka, osam odsto Slovenaca, šest odsto Makedonaca, jedan odsto Crnogoraca i 10 odsto ostalih. Religijski, Jugoslaviju bi činilo 43 odsto pravoslavnih, 27 odsto katolika, 22 odsto muslimana i osam odsto ateista, agnostika i ostalih manjih verskih grupa, a bila bi veličine Velike Britanije.

Bruto nacionalni proizvod iznosio bi 191.045.000.000 dolara, što bi Jugoslaviju pozicioniralo na 53. zemlju na svetu kada je u pitanju ekonomija. Vojsku bi činilo oko 230 hiljada pripadnika, a pet najvećih gradova bi bili Beograd, Zagreb, Sarajevo, Ljubljana i Skoplje. A stanovništvo bi bilo normalnije, ljubaznije u celini ljudi mnogo bolji pošto ne bi preživljavali sva sranja koja smo preživljavali do rata sa kovidom 19. Šta dalje? Ko preživi Kovid pisaće