Porodična kuća na Donjoj čaršiji kazandžije Raka Toskića

1601
Nekadašnja kuća Raka Kazandžije
Nekadašnja kuća Raka Kazandžije

U potrazi za užičanstvenim nezaboravom objavili smo sliku kuće, koja je nekada bila niže od današnje pečenjare “Panj” i Simeunovićeve pekare “Dukat”, tu, preko ulice od Prve osnovne škole. Srušena je tokom prve decenije 21. veka, a na njenom mestu je sagrađen objekat u kome je jedno vreme bila jedna od mnogobrojnih banka. Žarko Toskić, građevinski inžinjer, čiji je otac radio sa Rakom se javio i poslao podatke, fotografije i anegdote da bih sastavio ovo užičanstveno pripovedanje za nezaborav.
Kazandžija Rako Toskić “nekako” je izbegao radnički bataljon i zaobišao komunističke poratne institucije, nastavio je rad u privatnoj zanatskoj radnji. Živeo je u braku sa suprugom Radom, vrsnom gospođom i domaćicom u u kući posebnog komfora za to vreme. Tada je u Užicu bila retkost grejanje na tečno gorivo. Rako je imao poveliki tank u podrumu kuće, koji je natankovan zadovoljavao višegodišnje grejanje. Imali su i kućnu pomoćnicu Emu. Održavala je uredno kuću u kojoj je bila gostinska soba namenjena za kućnog prijatelja, doktora prof. Černića (zamenika načelnika VMA Isidora Pape, koji je važio za Titovog ličnog lekara).

Rako, Rada Toskić, otac Žarkov Mileta Kosić i kupac mašinskog kazana (kažu da je to bila velika majstorija napraviti) pred kazandžijskom radnjom - radionicom
Rako, Rada Toskić, otac Žarkov Mileta Kosić i kupac mašinskog kazana (kažu da je to bila velika majstorija napraviti) pred kazandžijskom radnjom – radionicom

Kad isprati majstore i radnike oko 19 sati, Rako kazandžija ode na spavanje. Često se dešavalo da se probudi oko 21,30 i onako u pidžami u papučama samo stavi kačket i krene u obližnju kafanu Brezu na špricer i boemsko druženje. Nedeljom Rakovo boemsko društvo se sakupi u rano jutro kod Toma berberina (posle je tu bio Milkin i Svetov kafić ”Corssa”), svi odela kravate, šišanje i brijanje, pa sa više auta se upute u kafanu “Pod grab” u Volujac, u “Zlatiborsku noć” na Belu Zemlju, “Mlinarev san” u Arilju, u “Potkovicu” kod Požege… Druženje, šega, dobra hrana i piće, muzika, pa se tek predveče vrate kućama. Kada se išlo porodično sa ženama i decom, često su vodili maloga Žarka. Išlo se na Zlatar, Zlatibor, Oplenac, u banje…

Na zanatskoj zabavi u kafani “Pariz" Spale Mitrović, Žikovi roditelji Dušanka i Mileta, Rako i Rada Toskić i Spalova žena
Na zanatskoj zabavi u kafani “Pariz” Spale Mitrović, Žikovi roditelji Dušanka i Mileta, Rako i Rada Toskić i Spalova žena

Rako je praktikovao zimi da ode u Dubrovnik ili u Herceg Novi, kada počnu dani mimoze. Veliki vatromet na otvaranju, topovski udar, Rako pada „mrtav“, ceremonija staje, ukazuje se pomoć, ništa, prilaze i mažoretkinje u minićima, Rako ustaje iz mesta i kaže: „Tačno dižete iz mrtvih!”
Kada je Rako kazandžija umro, Žarkov otac, majstor Mileta je hteo da kupi radnju da nastavi zanat, ali taj deo Užica je bio u petogodišnjem planu za rušenje, pa je kupio materijal i alat od Rakove žene Rade i nastavio da radi tu kod buarske opštine, gde Žiko i danas živi i poseduje kompletan kazandžiski alat.