Posleratne užičke godine 1945-1965. ( peti deo )

608

Prve žurke, užičko “Šizilište”, „Dolce vita” kada je Maršal čuo Maršalovo pojačalo

Krenimo redom, Vojni orkestar Doma JNA je prvi koji je svirao u Užicu na posleratnim igrankama. Bile su to dobro posećene igranke 1946. godine u Domu vojske koji je tada bio u zgradi gde je danas osnovna školi “Dušan Jerković”. Nešto kasnije orkestar je vodio kapelnik i dirigent Ivan Knific. Reperoar se sastojao od kao bi danas rekli “evergrina”, valcera, tanga, sambe, rumbe, sving i bibap numera koje su nagoveštavale novi lepršavi muzički pravac, divlji rokenrol. Na tim igrankama su mogli da prisustvuju članovi Doma ili klasično obušeni mladići. Oni koji su diktirali modne trendove, pristigli iz angloameričkog sveta preko filmskih junaka viđenih na platnu bioskopa “Zlatibor” te igranke nisu bile dozvoljene. “Posebno za one sa “visokim Tarzan frizurama, sa naglašenim talasima koji su začešljavali kosu šerbetom. Za one koji su nosili uske pantalone, košulje sa visokom kragnom, cipele s trostrukim đonom tu nije bilo mesta”.

. Žurka u Prohorova potkrovlju 1956. godine
. Žurka u Prohorova potkrovlju 1956. godine

Muzika pedesetih I šezdesetih godina bila je revolucionarna i da je tako popularna morala uticati i na modu: Za one koji nisu bili naročito oduševljeni idejom buntovništva, kombinacije su bile jednostavne, parno odelo, košulja kravata. Za muškarce su to bile obavezne farmerice, jer pedesetih godina one postaju simbol pobunjenih tinejdžera, zatim majice sa V izrezom, kragnom i tri dugmenceta, džemperi i jakne u neupadljivim bojama. Od obuće najbolji izbor su bile crne oksfordice. Što se devojaka tiče, karakteristične su bile pune pufnaste kraće suknje, baletanke i kosa zavezana u visoki konjski rep. Svakodnevna muška kombinacija se sastojala od bajkerskih čizama ili kripersica, farmerica, takozvanih „bowling“ majica, kožne jakne (bili su pod velikim uticajem filma “The Wild One”, “Divljak” sa Marlon Brandom) i “duck tail“ frizure. Devojke su utegle se u suknje sa dubokim strukom, dužine do kolena, koje su pratile liniju tela, u kombinaciji sa takođe uskim džemperima i štiklama. Alternativa su bile uske farmerice sa dubokim strukom ili kapri pantalone. Još kada dodate zanosne obline, jer anoreksija nije bila u modi, stičete kompletnu sliku koja može da prati nasavak ovog pripovedanja.

Vratimo se poratnom vremenu, posle rata pojavile su se i mnogo kritikovane žurke. Užička fudbalska i muzička legenda Milenko Đurić je 1995. godine ostavio svedočenje o tome Televiziji 5 Užice: – “Odmah iza rata 1945. ja sam tada završavo Učiteljsku školu i nas dva tri je bilo koji smo imali harmonike i malo više znali da sviramo, mi smo se pojavljivali na tim omladinskim skupovima, sećam se to su bile obično privatne kuće gde ćerka ili sin organizuju u prizemlju ili na spratu organizuju žurku. Obično je to jedna prostorija sedam osam metara sa deset, gde se okupi omladina tu nema ni pića, ništa drugog nego samo da se veselimo, da igramo. Ja moju harmoniku donesem dva kilometra iz Krčagova i sviram im svo vreme pošto niko drugi ne zna da svira. Tu harmoniku posle obično oko ponoći moram da vratim nazad dva kilometra, sve je to bila velika žrtva ja sam voleo da sviram a oni su voleli da plešu. Popularna pesma je bila La paloma, Elegija, Valceri, šta znam, to je se tada slušalo”.

Harmoika Brole, bubnjevi Crni, truba Tačo i igranka može da počne u Gradskoj menzi na “Megdanu”
Harmoika Brole, bubnjevi Crni, truba Tačo i igranka može da počne u Gradskoj menzi na “Megdanu”

Kasnije posle raskida Tita sa Staljinom prestankom uticaja ruske kulturne scene ovde se otvorio novi kulturni prostor. Ovog puta je dolazio s “trulog Zapada”. Milenka je zamenio pedesetih mladi talentovani Žarko Petrović koji osniva srednjoškolski orkestar “Karavan” u kome su nastupali: Žarko Petrović džez truba, harmonika kao i veliki broj različitih istrumenata, Milan Stefanović klavir, Gajo Popovi Gajski bubnjevi i Vanja Suzilovski – Violina, klavir, harmonika. repertoar je bio sličan kao u pomenutog Vojnog orkestra, sa razlikom što su svirali “Moderne šlagere. Igranke su održavali u sali “Sokolane” koja je dobila i novo treće ime “Dom Partizana”. To je bio jedini značajan užički pop sastav sve do 1954. Godine. Žarko Petrović 1997. u emisji “Biografija” TV5 Užice rekao: “Kao dete, prvo sam svirao gitaru, onda sam prešao na harmoniku, klavir. Svirao sam i Džez trubu, možda jedini tada Užicu, ali mi to nije bio osnovni istrument. Vodio sam školski orkestar “Karavan” koji je imao velikog uspeha u ovom delu Srbije i verovatno bio jedinstven. Malo se džez svirao, malo se svirala zabavna muzika. Ja sam tada radio aranžmane na Djuk Elingtona, Geršvina, a imao sam neke svoje početničke kompozicije. Kad sam otiišao za Beograd onda se taj orkestar “ljuljao” i raspao.

. Svira se Dzez, umesto mikrofona zvučnik. Sokolana Brolov orkestar svira igranku
. Svira se Dzez, umesto mikrofona zvučnik. Sokolana Brolov orkestar svira igranku

Miloš Broćić Brole klavijaturista i harmonikaš je došao u Užice 1950. godine, stigao iz Negotina gde je završio Učiteljsku školu. Upoznao je se sa bubnjarem Miloradom Iskrinom i trubačem Tatomirom Nikolićem Taćom. Harmonica, truba, bubnjevi u Gradskoj menzi tu pored Đetinje na “Megdanu” i igranka je mogla da počne. Tih godina sa Brolom su svirali i Srećko Nikolić, za sakofonom a za trubom je bio Tatomir Nikolić – Taćo. Za “mikrofonom” se povremeno pojavljivao i Rajko Đurić a za bubnjevima Crni Nikoli}. Održavani su festivali amatera pevača u “Sokolani” koje su pratili zajedno sa Vojnim orkestarom. Tada je Užice na osluženje vojnog roka stigao Bora Roković, koji ćee postati u budućnosti internacionalna džez legenda. Dve godine je svirao u Domu JNA. “Njegovo znanje je mnogo doprinelo da vojni muzičari postnu “četvorotaktni”, pošto mu je ovaj posao prepustio kapelnik vojne muzike Knific. Bora ih je naučio da pored marševa sviraju i druge muzičke vrste. Uz Boru Rokovića stalno je tu bio prisutan Miloš Broćić koji je postao jedan od Borinih đaka, koga je uputio u vode popularne muzike i džeza. To znanje je Brolu koristilo kada je otišao na osluženje vojnog roka gde je svirao zajedno sa veoma nadarenim muzičarima kao što je glumac klavirista Pavle Minčić ili “doktor na klarinetu” Božidar Boki Milošević.

Zatim je Brole osnovao orkestar, prvo su svirali u sali užiičke Učiteljske škole, u maloj sali Gimnazije u Sokolani, povremeno u Domu železnićara. Tada je muzika bila strogo podeljena na zabavnu i narodnu. Brole tada nije svirao narodnjake, što je retko činio i kasnije. U Brolovom orkestru su svirali i “Crni” Stefanović, Bato Šabinac, Milijan Milošević, koga su takođe užičani znali po nadimku “Crni”, svirao je gitaru. Sastav je imao još jednog gitaristu, Mića Koraća.

“Na igrankama koje su se povremeno organizovane sala je bila toliko puna da su se zidovi ‘znojili’, počinjalo se obično u četiri a završavalo u devet. Već u deset uveče na ulici nije smeo da bude ni jedan jedini đak. Inače, u vreme pedesetih učenici su nosili kačkete sa oznakama odeljenja. Devojke iz imućnijih užičkih porodica su šile su nove haljine, momci borili za njihovu naklonost. Siromašne devojke su sedele po strani, skromno obučene i nesigurne. Zato su članovi užičkih orkestara odlučili da budu džentlmeni pa je za svaki ples neko od njih pozvao jednu od onih devojaka koje su postiđeno stajale u ćošku…” Sećao se Brole 2003. godine.

Igranka u Gimnaziji 1960. godine
Igranka u Gimnaziji 1960. godine

U zgradi Gimnazije najpre su se igranke organizovale u maloj fiskulturnoj sali, kasnije u velikoj svečanoj sali na spratu. Bile su veoma popularne i posećene, toliko da su otvarana pregradna vrata od dve bočne učionice kako bi mogli da uđu svi zainteresovani. Savremenici su mi pričali da su na vratima stajali poslužitelji Ristan i Veljko, ili neki tadašnji omladinski rukovodilac, koji su cepali karte i održavali red. U Gimnaziji garderoba nije bila poseban uslov za ulazak u salu, ali se brinulo o ličnom izgledu, jer se već tu sticao rejting koji je kasnije u životu dosta značio.

Kaputi i mantili su se kačili na prozore, ako nije bilo mesta na nekoliko čiviluka u uglovima sale ili „trpali“ na školske klupe postavljene za tu namenu. Nikada se nije desilo da se ne pronađe svoj kaput na toj gomili ili da bude zamenjen ili da se ne pronađe šal, rukavice ili kapa. Kasnije su improvizovane garderobe „držali“ siromašniji đaci, ali je ostala navika, pa su prozori skoro uvek bili okićeni kaputima.

Te srednjoškolske igranke počinjale su oko 19 sati a završavale najkasnije do 22. Gužva u Sali je bila poželjna, jer se mogla okriviti za sudaranje u igri ili nespretno „čepanje“, a bilo je lepo u toj teskobi čuti i osetiti otkucaje srca onoga koga ste izabrali ili ko je vas izabrao. Muzika bez ozvučenja, najčešće harmonika, gitara i bubanj, bili su dovoljni, a kada im se kasnije pridružila truba, klarinet ili saksofon, to je već bio luksuz. Teško su se moji nekadašnji sagovornici sa te vremenske distance posle 40 godina setili svih iz tih 50-tih godina koji su ulepšavali život užičke mladeži po igrankama i priredbama. Ipak su ostali nezaboravni: Broćić, Korać, Aco Model, Brane Vesnić, Vlade Kremić, Crni, Gajo Popović, Mošo Kumrić, Taći, Bato Jezdić, Srećko Nikolić, Stevo Zarić, Jure, Baća, kao i pevači, Lela Ristić, sestre Bojana i Svetlana Babić, Vojo Veljaš, Dule Bujić, Anika, Rada Burlić, Vlade Mršević, Rajko Đurić, Đura Pevač. Uspešno su ih zamenili neki „novi klinci“ ali su doneli dah novog vremena označavajući promene koje su bile neminovne.

Na tim igrankama posebno su se grupisali mladići a posebno devojke, pa kad muzika počne prve akorde počinje „biranje“, a kad se ima sreće stigne se do željene osobe, pa još ako se želje podudare zadovoljstvo je obostrano.

Na žalost, nisu se uvek želje poklapale, pa su one odvažnije nezadovoljne izborom, preduzimajući rizik davale „korpu“ zbog koje su mogli „zaraiti šamar koji je posle danima bio tema razgovora, a ponekad zbog povređene sujete i povod tuče za odbaranu časti. Muzika sa inprovizovanog podijuma svirala je raznovrstan repertoar najčešće „skinut“ sa talasa Radio Luksemburga, koji je u noćnim satima emitovao svetske hitove. Bilo je na tim užičkim igrankama igara iz svih podneblja, rumbe, sambe, ča-ča.ča, argentinskog tanga, bugi vugija, čarstona, engliš valcera kao i onog pravog valcera… Kasnije tvista, roken rola i drugih igara tadašnjih svetskih trendova.

Nisu svi bili vični svim igrama, pa su čekali „onu svoju“, a pravi tanc majstori su se šepurili jer su bili na ceni. Dolaskom studenata i ostalih povećavao se broj pravih igrača, koji su često pokazivali svoje igračke veštine na sredini sale okruženi pogledima i divljenjem onih manje spretnih.

Kako izabrati najbolje među njima? Moji sagovornici kroz protekle godine su se složili u svojim sećanjima da se mogu izdvojiti: Čedo Lecovac, Mejo, Dule i Momo Jovaš, Mišo Zeka, Žabac, Stevka, Rade Puf, Neđo Jovanetić, Tomo Musketar… A kad su im bile partnerke Lija ili Ljilja Šiz, onda je to bio pravi spektakl. Na igračkim veštinama pozavideli bi im i najbolji svetski denseri.

Igranke u Domu JNA bile su nešto mirnije ali je i tamo bilo onih koji su izazivali divljenje kao Mijo i Manja Čorbić, Aco i Lela Majstorović , Bato Soda i Beba. Igranke u letnjim mesecima održavale su se igranke na otvorenom prostoru. Najčešće u dvorištu Gimnazije, bašti bioskopa, terasi u Velikom parku, bašti Doma JNA. U toplim letnjim večerima bilo je prijatno naći se na nekom od tih mesta.

Neosetno polako vreme, običaji, standard, interesovanja, muzika, želje, izgled sveta se menjao. Sve je počelo kada se jedna libanska trbušna plesačica „uvalila“ na žurku kod jedne rimske grofice. Novembra 1958. godine bogata grofica Olgina di Ribilant organizovala žurku za svoj 25. rođendan, nije ni sanjala da će time obeležiti početak jedne nove epohe: Dolče vite (slatkog života). Rim je bio demohrišćanski grad predrasuda, a te noći na Trastevereu jedna plesačica je zauvek promenila način na koji su se provodile mondenske večeri u Rimu. Grofica Olgina je za ovu priliku angažovala rimski orkestar Roman New Orleans Jazz Band. U jedan sat po ponoći, za to doba poprilično kasno, kreće numera u kojoj dominiraju bubnjevi. Misteriozna Ajša, ponešena muzikom skida cipele i baca ih u vazduh, a zatim i sve ostalo sa sebe. Ostaje samo u crnim, čipkanim gaćicama. Nekoliko muškaraca zavedenih plesom skida sa sebe sakoe i polaže ih na pod, a Ajša nastavlja svoj senzualni ples iz uspravnog u ležeći položaj i obratno. U restoranu nastaje kolektivno uzbuđenje, opipljivo u svakom smislu. Ovaj striptiz od dobrih 35 minuta beleže foto-aparatima svi prisutni novinari. Ali policija, koja je u međuvremenu izvršila upad u lokal, uspeva da uništi sve filmove… u stvari, ne. Fotograf Tacio Sekjaroli uspeva da neprimetno izađe sa žurke i obelodani fotografije. I to je trenutak kada je „Dolce vita“ zaživela, prvo na toj večeri među zvanicama a, nakon objave fotografija, i među Rimljanima. A Rim je postao “glavni grad sveta” i ovaj termin još uvek ukazuje na bezbrižan i mondenski način života. A šta je bilo sa Ajšom? Bila je uhapšena zbog nedoličnog ponašanja na javnom mestu i osuđena na dve godine zatvora. Iako je pre toga imala diskretnu karijeru kao plesačica i glumica, posle striptiza u „Rugantinu“ nije više nikad uspela da nastavi da se bavi istim poslom. Ostala je, ipak, da živi u Rimu kao supruga Serđa Pastorea. Preminula je u Rimu 29. januara 2014. godine. Anita Ekberg je, pak, dobila glavnu žensku ulogu u filmu Federika Felinija „La Dolce Vita“ iz 1960. koji je inspirisan ovim događajem. A šta je bilo sa restoranom? Restoran „Rugantino“ je bio privremeno zatvoren, a vlasnik je morao da plati kaznu od (tadašnjih) 3.000 lira. Na mestu gde se nekada nalazio (danas banka), postoji tabla na kojoj piše: “U ovom lokalu je postojao restoran „Rugantino“ u kojem je u noći 5. novembra 1958. otpočela „Dolče vita“. Ko ne veruje, adresa je: Piazza Sonnino 40.”

Ajša čiji striptiz je izazvao vreme Dolče vita
Ajša čiji striptiz je izazvao vreme Dolče vita

I tako, stiže šezdeseta godina dvadesetog veka stari kontinent se oporavio od ratnih razaranja i počinje “dolce vita”. U to vreme stasava i prva generacija mladih koji imaju višak slobodnog vremena, neopterećeni socijalnim problemima i ideologijom. Film, sport, moda i popularna muzika, to je ono što zanima. Radio Luxemburg, prva komercijalna stanica velikog dometa, širi pandemiju koja je krenula iz SAD pedesetih, a sada, sa novom energijom, i iz Engleske. Muzika za ludi mladi svet – Rock ‘n’ Roll!

Nova pojava na muzičkoj sceni su VIS-ovi (vokalno-instrumentalni sastavi) sastavljeni od, neretko, samoukih mladih sa ručno rađenom ili doterivanom opremom. Prezreni od starijih kao „padavičari“, „električari“, „čupavci“, „bitlzi“. Od Užičkih grupa koje su važile za muzičku avangardu koja neguje novu BIT muziku (tada se naziv „Rock ‘n’ Roll“ odnosio, prvenstveno, na njegov osnovni, izvorni oblik) izdvojiču VIS-ve Vesele Dečake, Meteore, Smak sveta, Dolamite, Vihore.

Užička omladina je, osvojena. Rokenrol se Svira na žurkama, matineima, igrankama, u Sokolani, u Gimnaziji, u salama u Doma JNA, Gradkoj kavani. na čajankama i igrankama na Ferijalnom koje su zvane “Šizičište”.

U vremenu Dolče vita, vremeno slatkog života, u Jugoslaviji ono što se ne može osporiti prvim pionirima YU rokenrola jeste bezgranični entuzijazam, energija i ubeđenja, koja su se dodirivala sa fantastičnom privrženošću nečemu što je mnogo više od nove muzičko – plesne forme. Oslanjanje prvih YU izvođača na rokenrol senzibilitete poput Karla Metikoša, alijas Mat Kolinsa i Mileta Lojpura, a njih na džez, je sasvim prirodna. Ne samo zbog toga što su YU džezeri trasirali put afirmacije novog pravca pop muzike iz tame andergraunda do reflektora plesnih dvorana, već zbog povezanosti ova dva muzička idioma.

Kada se pojavio rokenrol u kapitalističkim zemljama, veliki deo te scene je ukroćen i uveden u glavne tokove uz pomoć muzičke industrije i ogromnog novca. Ipak, nikada do kraja, ma kako moćna bila ta industrija, rokenrol heroji i buntovnici na Zapadu nisu iskorenjeni. U Jugoslaviji stvorena je sasvim drugačija slika, koja je u Titovoj Jugoslaviji, za razliku od buntovnog na zapadu, usmerena veoma brzo na radne akcije i nije imao politički bunt. Kasnije su šok izazvale duge kose, koje su povezivane sa četnicima, a muzika je nazvana “urlatorska”. Ipak, Rok muzika, zajedno sa “čupavcima”, uklopljena je u ikonografiju omladinskih akcija, zabava u domovima kulture i sletova. “Šedousi”, “Srčersi” i Bil Hejli svirali su se na proslavama Dana mladosti, a Apache je bez ikakvih problema išla uz “Hej haj brigade”.

Prva užička bit grupa Veseli dečaci 1962. godine
Prva užička bit grupa Veseli dečaci 1962. godine

Početkom 1962. godine u Užicu je grupa tinejdžera osnovala prvi Bit VIS (vokalno istrumentalni sastav). Zvali su se „Veseli dečaci“. Skinuli su nekoliko tada popularnih kompozicia britanskog sastava „Šedouz“ gitariste Henka Marvina, verovatno ni sami nisu bili svesni da su prva užička rok grupa, koji će malo kasnije prerasti u ozbiljanijiji rok sastav „Vihori“. Uglavnom, utrli su značajan put užičkoj rok sceni. Jedan od osnivača bio je klavijaturista Jovica Mitrašinović, koji je rođen 1946. godine u Užicu. Sa Jovicom u sastavu su bili Dragan Božović, Vojo Mulina, Pavle Zarić Ricko. Kada je izgrađen Ferijalni dom na plaži, na Gitarijadi osvojili su prvo mesto. Svirali su više od godinu dana igranke u Gimnaziji.

U to vreme, Pedagoška škola je kupila istrumente i Jovica sa ostalima osniva grupu „Integrali“, umesto Voja Muline u novoj grupi je bubnjar Cole Vas i Rickov stariji brat, Stevo Zarić. Integrali su svirali su na Crnogorskom primorju 1964. godine. To im je pomoglo da se izgrade kao muzičari. Kad su se vratili u Užice, većina članova sastava je morala u vojsku. Godine 1967, u Užice, „grad liftova“, dolazi da radi serviser iz Trstenika Miroslav Stefanović, od Užičana prozvan Badžo Liftadžija. U to vreme se Jovica i gitarista Ricko vraćaju iz vojske i sa Badžom dogovaraju da naprave orkestar kome će on da kupi istrumente i da bude prvi menadžer. Nastaje VIS Vihori. Skidali su pesme sa Radija „Luksemburga“, „Monte Karlo“, „Slobodna Evrope“, sa Top liste prvih 10.

VIS Dolamiti igranka u Domu JNA
VIS Dolamiti igranka u Domu JNA

Svirali su igranke u bašti Doma JNA (današnji GKC) na Ferijalnom, kasnije Hotel „Turist“. Bila je to dobra rok muzika. U Vihorima su su nastupali Jovica, Ricko, Cole bubnjar, Mendo basista, Đoko pevač. Kada je Cole otišao u Francusku, došao je Lomec, i tada je bio glavni „Vihor“. Svirali su u Gradskoj kafani i po drugim gradovima. Dok su svirali u Gradskoj kafani, čuo ih je tadašnji direktor bioskopa Brane Ćurak. To je bilo 1970. godine. Pozvao ih je da održe koncert u bioskopu, a do tada jedino u bioskopu koncert je održao Đorđe Marjanović. Užički slikar Rade Vergović je napravio plakate za koncert, sala je bila puna. Prodato je preko 700 ulaznica, a koštala je 500 dinara. Skinuli su ceo album Pro-arte i svirali strane hitove. Koncert je bio veličanstven, sa reflektorima. Imali su režiran nastup, garderoba je specijalno šivena za taj nastup. Užička mlada publika je poludela za Vihorima, kao svetska za Bitlsima.

Titu je bila potrebno stalno obnavljanje obožavanja mladih a članovi grupe Belo dugme su bili u poziciji idola mladih sedamdesetih. Neki od Titovih unuka su pevali “Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac”, pa su doveli “Dugmiće” na Titovo porodično novogodišnje slavlje koji su pevali tu pesmu jer su shvatili da drug Tito hoće baš to da čuje. Ali kako je Tito posle minut kad su grunula pojačala Maršali zapušio uši sinuti su ih sa bine. Dugmići su imali malo zbunjenu kulturnu politiku, kao što je ona uvek zbunjena u komunizmu. Komunisti su imali tu službenu kulturnu politiku koja je išla između baleta, opere i klasične muzike, ne zato što su to voleli, nego su voleli da imaju seks sa pevačicama i balerinama. Nisu oni imali ozbiljni kulturni koncept, već su hteli da čuvaju tradiciju, pa su napravili kulturna društva da konzerviraju folklor. To je zaliveno i zapečaćeno do današnjih dana. Ipak zbog te potrebe da ga stalno obožavaju mladi Tito je zvanično prihvatio Dugmiće i njihovu muziku zato što mu je to bilo potrebno.

Vihori 1968. Igranka na Ferijalnom
Vihori 1968. Igranka na Ferijalnom

Goran Bregović je bio Josip Broz Tito jugoslovenskog rokenrola. Kao što je i Tito bio Bregović jugoslovenske politike. „Bijelo dugme” je sredinom sedamdesetih dalo identitet jugoslovenskoj rok muzici i učinilo je masovnom i uticajnom. Muzika „Dugmeta” nije bila samo odraz društvenog ambijenta nego ga je i oblikovala. Bregović je forsirao duh jugoslovenstva i u tome ostao dosledan do kraja. Zato se raspadom SFRJ moralo raspasti i „Dugme”: jugoslovenstvo je tada postalo roba za koju više nije bilo kupaca. Prihvatanjem muzike “Bjelog dugmeta” od zvanične državne politike posle njihovog odlaska na radnu akciju mnogo toga je za tadašnju POP kulturu postalo lakše i bezbednije.

marka za reklamu 700px
marka za reklamu 700px