Posleratni muzički život u Užicu (drugi deo)

1997

Užice je konačno oslobođeno u januaru 1945. Kulturna grupa komande menja naziv u “Okružna kulturna grupa”, ali je i dalje organizovana kao vojna jedinica. Okružnom kulturnom grupom je rukovodio Dragoljub Jovašević u prostoriji u Sokolani.

Osnivačka skupština KUD "Aleksa Dejović" u bioskopu "Koloseum"
Osnivačka skupština KUD “Aleksa Dejović” u bioskopu “Koloseum”

Krajem januara 1945. u užičkom bioskopu “Koloseum” je održana osnivačka skupština Radničke kulturne grupe. Tada uzimaju ime narodnog heroja Alekse Dejovića, koji je rođen u Sevojni 1920. godine. Bio je politički komesar Druge proleterske Brigade. Umro od posledice ranjavanja i iste 1943. proglašen među prvima za narodnog heroja. Tako radnička kulturna grupa postaje Kulturno umetničko društvo „Aleksa Dejović“.

Probe drže u nekadašnjem bioskopu “Kolosem”, koji uskoro dobija ime “Zlatibor”. Izostanak sa probe mora da se pravda, a članstvo većinom glasova odlučuje da li je opravdano. Na probama sedi i Dobrivoje Baja Vidić, sekretar okružnog komiteta Partije i kontroliše da li je kritika i samokritika na visini. Trećeg februara priređuje se prvi vokalni koncert posle oslobođenja. Na programu su: Molov, Slavenski, Mokranjac, Tijarović, Mac, Smetana. Doživljavaju veliki uspeh, i dobijaju naređenje – svi sa kamionom, zajedno sa klavirom, u kulturnu misiju u Požegu, Čačak, Valjevo, Vrnjačku Banju.

U publici povodom proslave oslobođenja Užica s desna tada pukovnik Milan Žeželj, do njega Baja Vidić i pop Vlada Zečević aplaudiraju
U publici povodom proslave oslobođenja Užica s desna tada pukovnik Milan Žeželj, do njega Baja Vidić i pop Vlada Zečević aplaudiraju

U svim sekcijama radi Dragoljub Jovašević Jovaš. Užičanima je ostao u sećanju “nezaboravni doček nove 1946. godine” u Sokolani, koja je tada bila istinski sporsko-kulturni centar. Program je izveden pod naslovom “Veliki festival”, u kome su učestvovala sva tri društva. Sa ovim programom gostuju u Sarajevu, gde su ostali nekoliko dana. Nastupaju u Domu armije, pozorištu, fabrikama… mnogi učesnici su godinama pričali o tome.

U avgustu 1946. imaju koncert u Domu armije, koji je tada održan u Učiteljskoj školi, današnjoj Osnovnoj školi “Dušan Jerković”. Izvode: Čejkovskog, Verdija, Biničkog, Hristića…

Društvo “Aleksa Dejović” napreduje i drži programe na radnim akcijama. 1948. godine postaju pojam u kulturnom životu Srbije. Tada Užice postaje Titovo. 7. janura, u Titovom Užicu održava se Slovenski festival. U „Vestima“ piše:
“Gradska omladinska kulturna grupa u Titovom Užicu održala je u nedelju 12. januara osnivačku skupštinu, na kojoj je doneta odluka da se formira omladinski kulturno – umetničko društvo, koje će nositi ime “omladinskog prvoborca – radnika Radoja Marića.”

Prva proslava oslobođenja Užica. Na betonskoj bini fotografije Tita i Staljina, deli ih zvučnik
Prva proslava oslobođenja Užica. Na betonskoj bini fotografije Tita i Staljina, deli ih zvučnik

“Jovaš je po građi bio vitak visok, sa bujnom grguravom kosom, ‘muzički tip’, Umeo je biti prijatan i blizak, ali vrlo nervozan i nekontrolisan, naročito onda ako se ‘kiksne’ i hor ne iskaže ono što se od njega očekuje. Kao dirigent bio je nenadmašan: dirigovao je rukama, očima – jednom rečju, celom svojom figurom, da bi na kraju trećeg izvođenja bio sav razbarušen, znojav i skoro iscrpljen. Publika ga je izuzetno primala i toplo pozdravljala, a vrlo često je morala pevati na ‘bis’.” Sećao se tadašnji horski pevač s Rosulja, Milan Karaklajić Kara.

Dragoljub Jovašević je rekao:
“Najpre je taj naš program gledala i slušala komisija Centralnog komiteta narodne omladine Srbije na čelu sa Miroslavom Čangalovićem. On su nam dali vizu za Sarajevo. U Sarajevu 26. marta 1946, izveli smo koncert pesama i igara naroda Jugoslavije u Domu JNA, samo za zvanice. Tu je bila cela vlada Bosne i Hercegovine, pa sovjetski generali i ostale ličnosti. Drugo veče priredili smo koncert na Marindvoru za građane Sarajeva. U tamnoj sali zasvirale su fanfare, a onda osvetljeni na pozornici pet omladinaca sa zastavama i trubama. Pet zastava slovenskih država, pet nošnji slovenskih ljudi… Ansambl od oko 80 omladiaca, omldinki i pionira počeo je izvođenje “Većeri slovenske igre i pesme”… Jedan deo grupe učestvovao je na svečanim priredbama u Zagrebu u okviru III kongresa Narodne omladine Jugoslavije. Tada su dobili nagrade i priznanja ovi užički omladinci od Okružnog odbora narodne omladine: Aco Bogdanović, Milutin Čolić, Vera Dokić, Milena Bošnjaković, Slavko Vukosavljević”. Ustvari, tada je oformljen scenarij svih proslava koje će decenijama biti prisutne u životima Jugoslovena. U njima će Užičani prednjačiti raznim proslavama i ustaliti se sa manifestacijom “Vatre užičke republike”.“

U novembru 1948. U Beogradu je održan Prvi festival Narodne omladine Jugoslavije. Hor društva Radoje Marić nastupa u Kolarčevoj zadužbini i u drugim beogradskim dvoranama, gostuje deset dana. Poslednjeg festivalskog dana Radio – Beograd javlja:

“Odluka žirija za horove: – Treća nagrada dodeljuje se horu Omladinskog kulturnog društva “Radoje Marić” iz Titovog Užica…“

Dragoljub Jovašević
Dragoljub Jovašević

Najzaslužniji za ovaj uspeh je bio Dragoljub Jovašević, učitelj koji je tada vodio čak pet užiških horova. Ko je taj sigurno najuspešniji horovođa u istoriji Užica? Od osnivanja Učiteljske škole u Užicu, veliki broj njenih učenika su bili Čačani. Jedan od njih koji je došao 1936. godine da izuči za učitelja, bio je Dragoljub Jovašević Jovaš. Sve što je radio u životu bilo je vezano za muziku, a najviše je radio sa horovima. U drugoj godini učiteljske dirigovao je horom škole. U vreme “Užičke republike” je radio sa partizanskom kulturnom četom, ali pre svega sa partizanskim horom. Kada su se partizani povukli, pre bitke na Kadinjači, jer su nemački vojnici ušli s druge strane u Užice, Jovaš ostaje u Užicu gde je predavao pevanje u osnovnoj školi. U toku okupacije osniva dečiji crkveni hor. Ovaj hor svake nedelje nastupa na galeriji užičke crkve Sv. Đorđa. Pevao je prigodne tropare i učestvovao u liturgiji.

Posle rata Jovaš je jedan od najvaćnijih muzčara u svim pomenutim partizanskim manifestacijama. Predaje muziku u Učiteljskoj školi, gde formira i hor škole sa 120 pevača. Ovaj hor postaje jedan od najpoznatijih u to vreme u Srbiji, jer je na kraju godine išao na turneje po gradovima gde su postojale učiteljske škole. Jovaš nije radio samo sa školskim horom, radio je i sa dva gradska užička hora, sa horom sindikalnog KUD-a “Aleksa Dejović” i omladinskog KUD-a “Radoje Marić”. Često su gostovali sa horovođom Dragoljubom Jovaševićem na strani. Hor užičkih pionira takođe je vodio Jovaš, koji je nastupao na Radio Beogradu. To je tada bio veći uspeh nego danas gostovanje na televiziskim mrežama.

Dragoljub Jovašević je do 1952. godine bio u Užicu. Njegov rad nastavlju dva muzikalna užička prosvetara, Rade Poznanović i Mileko Đurić, poznat i kao užička fudbalska legenda. Jovašević odlazi u rodni Čačak, gde takođe radi sa horovima i predaje muziku u osnovnim školama, muzičkoj školi, radi i kao muzikolog skupljajući narodno stvaralaštvo. Osnovao je hor Žičke eparhije. Pored toga je, radeći sa omladinom, otkrio mnoge talente. Zahvaljujući njemu mnogi Užičani, a kasnije i Čačani, postali su slavni: Aleksandar Veselinović operski pevač, Dragan Lalović baletan, Ljubica Buba Dokić primabalerina. Svakako je najviše postigla Radmila Vasović – Bakočević, kao primadona Beogradske opere i profesor na fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu.