Potomci kramara Vlajka R. Kovačevića i trgovca Milića Anđušića

1588

Vlajko Kovačević iz Dobroselice praded – junak Javorskog rata s Turcima, kasnije kramar-kirijdžija. Oženio se Obrenijom iz dobroseličke porodice Marijanovića. Optužen za jatakovanje 1898. godine, suđeno mu je Užicu. Tadašnja Obrenovića vlast, da bi stala na put hajdučiji, odlučila je da sela grupišu. Tako je bilo iz sa većinom domaćinstava na Zlatiboru. Osuđen je na 3 meseca zatvora. Kaznu izdržavao Užicu u zatvoru u opštinskoj zgradi na Slanuši (danas Gradska galerija). Tu se teško povredio nabovši se na neki šiljati predmet na koji je stao golim stopalom. Pustili su ga iz zatvora i ubrzo je umro od trovanja krvi.

Od dobroseličkog belog mermera iz Vitomirovog rudnika spomenik precima na dobroseličkom groblju
Od dobroseličkog belog mermera iz Vitomirovog rudnika spomenik precima na dobroseličkom groblju

U tadašnjem domaćinstvu u Dobroselici Vlajko i Obrenija su imali između ostalog 500 ovaca i 19 konja. Obrenija Brena Kovačević, u braku sa Vlajkom, rodila je šest sinova Radenko, Ranko, Vitomir (1888-1959) i Ristivoje (Tihomir i Svetozar su umrli u prvoj, odnosno trećoj godini). Posle Vlajkove smrti Brena je prodala imovinu u Dobroselici i preselila se kraj Užica na Poru, gde je kupila imanje, kod takozvane Stene, na putu za Jelovu Goru, pa sve do Uremovačkog potoka.

Milić Anđušić je bio poznati crnogorski junak iz Gornje Zete. Tokom jedne od bitaka sa Turcima u selu Golubovci našao je u duplji masline sakriveno dete, porodica mu je bila pobijena, a kuća zapaljena. Dete je pripadalo porodici Anđušića i bilo je Milićev dalji rođak. Milić je dete siroče doveo do Mokrogorskog karantina. U Užicu mu je serdar Jovan Mićić dao ime po junaku koji ga je spasao Milić Anđušić i predložio da ga usvoji bogati bračni par bez dece, koji su imali kuću na boj na desnoj obali Đetinje kod Kasapčića mosta. Kasnije je njihov naslednik – bogati trgovac Milić Anšušić imao kćer Dragu i Zoru. Zora je dobila ime po majci koja je umrla na porođaju. Draga pobegla, udala se za Nedeljka Jovanovića, poreklom iz Štitkova, koji je radio u prvom užičkom Hotelu “Orlović”, kod Aka Orlovića, Anđušičevog kuma, i kod njenog oca Anđušića, kao kučijaš njegovog fijakera. Pre je bio, kako bi danas rekli, telohranitelj, jer ga je dobro naoružan čuvao od brojnih hajduka tokom obilaska velikih imanja na Tatincu i Sevojnu. Kasnije, kada se oženio Dragom, bavio se rabadžijanjem. Tokom svog zajedničkog života imali su šestoro dece, pet kćeri i sina: Anku, Desanku, Mariju, Sofiju, Slavka i Zoru. Milić se bio odrekao ćerke jer je planirao da je uda za bogatog beogradskog trgovca, ali nešto kasnije je Dragi oprostio i počeo da je materijalno pomaže.

Pradeda Nedeljko Jovanović Anđušićev, kočijaš a kasnije i zet
Pradeda Nedeljko Jovanović Anđušićev, kočijaš a kasnije i zet

Prababa Obrenija Brena Kovačević sina Vitomira, koji je bio je dobar đak, umesto da da u Gimnaziju, kako su svi očekivali, poslala je da izuči kiflarsko-poslastičarski zanat u Valjevu. Potom je otvorio pekarsku radnju zajedno sa bratom Radenkom pekarom u užičkoj Donjoj čaršiji, blizu nekadašnje kafane “Breza”. U to vreme na tom mestu, tada je imao kafanu Žarko Mojsilović zvani Jaje. Posle Balkasnih ratova, Vitomir je krenuo u Prvi svetski rat i učestvovao u egzodusu preko Albanije, proboju Solunskog fronta i bitkama za oslobođenje. Dobio je Albansku spomenicu.

Vitomir se ženi 1921 godine Marijom Jovanović, unukom Milića Anđušića, koja je tada bila zaposlena u Tkačnici (gde je počela da radi u 12. godini). Predhodno, Vitomir kupuje od starog užičkog trgovca Luke Ćirnjanića plac na kome je bio poznati izvor “Studenac”, još iz vremena Turaka, u Keskoj 10, danas Omladinskoj 28, pored reke Đetinje, do koga se silazilo niz 14 povećih stepenica, gde je pisalo: “Zabranjeno prati veš“. Na Studencu voda je uvek bila hladna da je sud odmah zamagljivao… Tu gradi porodičnu kuću i prvu užičku pekaru sa parnim pećima, koja je mogla po potrebi da ispeče 15.000 komada hleba i poveći magacin za brašno sa pomoćnim prostorijama i sobama za “momke”. Brat Ranko je izučio za potkivača i imao radnju u “Međaju”. Najmlađi Ristivoje je tada učio bravarski zanat. Kasnije je doživeo promrzavanje nogu kod Kraljeva, a zahvaljujući brigi majke Obrenije je prezdravio.

Prababa Draga sa sinom Slavkom
Prababa Draga sa sinom Slavkom

Godine 1922. Mara i Vitomir dobijaju prvo dete, kćer kojoj Vitomir daje ime po tada najlepšoj užičanki, hrabroj Danici, kćeri popa Laza Lapčevića s Rakijskog pijaca, koja je lečila Užičane u toku epidemije tifusa tokom Prvog svetskog rata. Danica Lapčević udala se za ratnog junaka iz prvog svetskog rata Aca Orlovića iz poznate užičke porodice, unuka bogatog Aka Orlovića, kuma Milića Anđušića. Drugo dete su dobili 1924. godine, kome Vitomir daje ime po ocu Vlajku. Treće dete su dobili 1929, sina Slobodana.

Posle smrti majke Obrenije, braća su se izdelila, dok se Vitomir svoga dela odrekao… Zakupljuje lokal od opančara Rada Subotića na glavnoj ulici gde otvara pekarsko poslastičarsku – radnju na koju nazivaju “Zdravljak” (odatle ime Gudurićevom Zdravljaku). Nalazila se preko ulice nasprem one nekad poznate prodavnice “Borovo” u današnjem Bloku C. U poslastičarnici je bilo zaposleno šest radnika, imala je 12 stolova sa mermernim pločama (iz dedinog rudnika, jedan od tih stolova čuvam u vikendici na Zlatiboru). Zbog jedinstvenih parnih peći, tu su bili kolači kvaliteta kakvi nisu mogli da se nađu do Beograda.

Vitomir i Mara sa decom 1946. godine
Vitomir i Mara sa decom 1946. godine

Marina sestra Anka Jovanović bila je učiteljica, nije se udavala i nije imala dece. Desanka se udala u Radivojeviće, u Jazove. Njeno najpoznatije dete je poznati užički električar zanatlija Mile Radivojević, koji je imao radnju na Zelenom pijacu, ispod današnjeg Trga. Sestra Sofija je bila učiteljica, udala se za učitelja Mila Lazovića, rodom iz okoline Čačka. Radili su u Prvoj osnovnoj školi “Kralj Petar Prvi” u kojoj je njen suprug jedno vreme bio direktor. Bila je cenjeni aktivista u užičkom Crvenom krstu. U braku su izrodili četvoro dece. Dr Mifu Lazovića, imao je dve kćeri; Milenu i Branku. Živeo je u Beogradu. Rano je naprasno preminuo. Milanku koja je bila elektro inžinjer. Rodila je kćer Anu arhitektu, živi u Beogradu. Sofijina ćerka Draga bila je medicinska sestra, nije se udavala. Njen sin Đorđe Lazović u mladosti je bio poznati užički košarkaš i trener. Predavao je u Učiteljskoj školi geografiju i predvojničku obuku. Oženio se sa ćerkom užičkog sajdžije Janka Končara, Nadom (danas Mina) i u braku su imali 3 kćeri: Snežanu – ugostiteljski radnik, Draganu i Sofiju – učiteljice. Dragin Sin, Slavko Jovanović bio je svetski putnik, železničar. Radio do penzije kao šef Ložionice u Užicu. Nije se ženio i nije imao decu. Živeo je u zajedničkoj kući koju je napravio zajedno sa Lazovićima 1930. godine u Omladinskoj 30. Srušena je kad i Kovačevića kuća 2010. godine. Na njihovom mestu je napravljena jedna od lepših užičkih poslovno stambenih zgrada.

Marina sestra Zora udala se za užiškog protu Dragoljuba Jolovića, koji je poreklom iz Bajne Bašte. Imali su dvoje dece, Miću užičkog stomatologa i Milicu profesorku srpskog jezika. Mića je iz sebe ostavio dve kćeri, Marijanu i Ivanu, a Milica u kratkom braku je rodila kćer Zoricu (žive u Beogradu). Najmlađa Marina sestra Zora je poginula u kući Radivojevića u Međaju tokom savezničkog bombardovanja Užica 1944. godine.

Baba Mara
Baba Mara

Na početku tridesetih godina 20. veka, Vitomir otvara Mari Kiosk za kolače i luksuzna peciva na uglu gde je danas Robna kuća Beograd prema Malom parku, na uglu, tada prema Hotelu “Zlatibor”. U ovom lepom povećem drvenom kisoku do kafane je radila “Mara”. Generacijama Užičana, naročito gimnazijalcima, su ostale u sećanju “Marine“ puter kifle.

Mojim dedi i babi Vitomiru i Mari je dobro išlo prvenstveno zbog tadašnjih velikih investicija države u Užicu, gradnje Aleksandrovog mosta, železničkih mostova, trase državnog puta prem Zlatiboru i pruge prema Višegradu, prve stambene užičke zgrade “Železničke zgrade” (postoji i danas kod benzinske pumpe u Omladinskoj ulici), pruge prema Višegradu. Vitomirova parna pekara je snadbevala hlebom većini gradilišta u Užicu i na trasama puteva i pruge u izgradnji, svim potrebnim što može da ponudi pekarsko – poslastičarka delatnost…

Koliko je deda Vitomir bio napredan u svojim razmišljanjima pokazuje i elaborat za izgradnju električne centrale ispod kuće na Đetinji koja bi ostvarivala pad cevima u samom koritu niz reku, počev od Aleksandrovog mosta, koja bi proizvodila 18 kilovata struje, koji čuvam u svojoj arhivi… Nije izgrađena zbog približavanja novog rata ovim prostorima. Deda je nabavio i jedan od prvih automobila u Užicu, “Ford” još 1926. godine. Nevešt kao vozač, okrnjio je jedan ćošak na “Žitnom pijacu”, pa ga je na licu mesta prodao Mališi Šlanju, ugostitelju i taksisti, ubeđen da je bolje za njega da se vrati tradicionalnim čezama.

Vitomir i Mara sa decom 1946. godine
Vitomir i Mara sa decom 1946. godine

Na sredini dvadesetih godina 20. veka, Vitomir se zainteresovao za geologiju. Počeo je da se bavi istraživanjima, sa statusom ovlašćenog amatera. Prvi je u užičkom kraju otkrio nalazišta rude bakra, aluminijuma, magnezita, hroma, mermera. Sve je to, sistematizovano i dokumentovano, složeno u jednom sanduku veličine metar sa metar, ostavio užičkoj opštini na čuvanje, ali je pedesetih godina prošloga veka na Beloj zemlji prilikom spaljivanja nepotrebne arhive uništeno. U porodici se pričalo da je to vredelo dva miliona predratnih dinara, koliko su mu Englezi nudili da im ustupi dokumentaciju, što je Vitomir patriotski odbio. Za istraživanja je bio angažovao i jednog profesionalnog inžinjera – geologa. Tu je bilo ubeleženo, za svaku “štolnu”, gde je nađena, na čijem imanju, vreme, sastav, sve neophodno. On je otkrio basen belog mermera u Dobroselici, koji je jedno vreme eksplatisan. U Zarožju je otkrio nalazište granita kvaliteta sličnom švedskom, koji smatraju boljim u svetu, sa strukturom sličnom metalu. Osnovao je i zadrugu za rudne i mineralene kopove. Najzaslužniji je za rudnik magnezita na Zlatiboru. U dvorištu kuće u današnjoj Omladinskoj ulici, postojala je šupa u kojoj je držao uzorke rude koje je nalazio u zlatiborskom kraju i u Istočnoj Bosni.

Bio je energičan, odlučan čovek, zasigurno najobrozovaniji užički pekar. Bio je komunističkog opredeljenja, time se iskazao i na frontu, navukaši na sebe podozrenje komande, bunivši se što se vojska hrani na jednom kazanu, a oficiri na posebnom. Imao je veliku biblioteku, u njoj i knjige socijalitičkih sadržaja. U komunističkoj opštini Petra Ćelovića bio je jedan od odbornika. Kasnije nije hteo da se kao Ćelović opredeli za pripadnost socijalistima, pa je zaglavio u zatvoru, gde je proveo 3 meseca (dokument njegovih sećanja se nalazi u užičkom Narodnom muzeju). Za vreme Drugog svetskog rata te “opasne” knjige je zakopao u sanducima u Buaru, kod Basurovića, pod jednom jabukom, ali su ih radoznali seljaci otkopali i sve “raskupusali”.

Deda Vitomir
Deda Vitomir

Za vreme Drugog svetskog rata deda Vitomir je živeo pod prismotrom. Morao je da se prerušava da bi izgledao stariji, pa je nosio štap i stalno izgledao pogrbljen. Jednom je sa mojim ocem Vlajkom, priveden u Gestapo posle jedne od racija. Spasio ih je tadašnji predsednik opštine Andrija Mirković, sa kojim je Vitomir imao poslovne i prijateljske veze. Kod njega je kupovao namirnice za svoju poslastičarnicu. Otac je zapamtio reči koje je uputio Mirkoviću: “Andro, sad pomozi, ako možeš!”. Da nije mogao, sada mnogo toga ne bi bilo u Užicu, pa ni ovoga članka.

Posle rata Vitomir i Marija su bili veoma cenjeni Užičani, naročito zbog dedinog komunističkog opredeljenja. Sve što je imao, sem kuće u Omladinskoj, poklonio je državi. To je bio i osnov za formiranje pekarskog preduzeća Sreten Gudurić, rudnika magnezita itd. Vitomir se zaposlio kao matičar u opštini, rešen da zbližava ljude. Živeo je do 1959. godine, vidno razočaran Titovim režimom. Marija se zaposlila u prodavnicu “Čigota”, gde je ostvarila penziju, živela je do 1966. godine. Najmlađi brat Ristivoje ide Vitomirovim putem, svoju bravarsku ranju daje državi i u njoj radio kao “državni majstor” sve do penzije. Oženio se Jelom, sa kojom u braku nije imao dece, ali su sretno živeli tu na Pori u novoj kući, koju je Ristivoje izgradio na nekadašnjem imanju majke Obrenije. Na kući je neobična ploča na kojoj piše: “Zadužbina Prvog maja”. Bio je jedan od najpoznatijih užičkih lovaca. Poznat u kafanama “Breza” i “Pariz” kao “Čika Rišćo” među mlađim Užičanima.

Otac Vlajko
Otac Vlajko

Kćer Danica se 1950. godine udala za oficira KOS-a Nikolu Moraču i rodila sina Dragoša. Posle tri meseca po rođenju sina, od tada pogubne tuberkuloze, umrli su joj i muž i sin. Nije se više udavala. Radila je do penzije u preduzeću za erozije i bujice. Bila je posvećena deci svoje braće i svojim prijateljima koje je stekla tokom života sa mužem Nikolom.

Sin Slobodan je posle osnovne škole nastavio školovanje u Puli, u železničkoj industrijskoj školi, na odseku opšte građevine. Do vojske je radio u Železničkoj direkciju u Čačku, a onda u nadzornoj grupi na izgradnji Valjaonice bakra. Nadzirao je izgradnju Kule na užičkom Trgu i mnoge građevine visokogradnje u Užicu. Oženio se sa Verom Gavrilović iz Prijevora, iz okoline Čačka, koja je završila Učiteljsku školu u Užicu. U braku je imao dvoje dece, blizance Anu i Aleksandra. Ana je profesor biologije, udata Đuričić, ima dve kćeri Andrijanu i Ninu. Aleksandar zv. Saša je završio za elektro inžinjera. Oženio se sa kćeri užičkog lekara Popovića, Jasnom, koja je stomatolog. U braku imaju dva sina, Vitomira i Luku… Posle života na Novom Zelandu i u Kanadi, živi i radi sa porodicom u Nemačkoj.

O mom ocu Vlajku Kovačeviću u Biografskom leksikonu Zlatiborkog okruga piše: ”(Užice 1924 – Užice 1988), profesor, sporski radnik. Osnovnu školu završio u Užicu. Diplomirao je na Državnom institutu za fizičku kulturu u Beogradu i na na istom fakultetu završio pozdiplomske studije. Prvi je u Užice doneo košarkašku loptu (1950) godine. Nastavnički rad započeo u Učiteljskoj školi 1951, a nastavio kao profesor na Pedagoškoj akademiji do 1988. Sa učenicima Učiteljske škole godinama radio na uređenju sporkog terena na stadionu, koji je završen 1960. Užičani su taj stadion za male sportove nazvali “Vlajkov stadion”. Učiteljska škola je dobila sporsku salu njegovim istrajnim nastojanjem da se budući učitelji moraju pripremiti dobro i za nastavu fizičkog vaspitanja. Za buduće učitelje organizovao je obuku skijanja i plivanja. Brojne sportske priredbe, sletovi, takmičenja, sporski susreti i nadmetanja u Užicu nisu mogli proći bez njegove pomoći.

Bavio se sa uspehom umetničkom fotografijom i priredio prvu izložbu umetničkih fotografija u Užicu 1960. godine. Fotografije je objavljivao i u užičkim ‘Vestima’.”

Predrag Kovačević
Predrag Kovačević

Na ovo bi se moglo dodati da se 1951. godine oženio sa ljubavi sa fakulteta Verom Savić, ćerkom Živote i Koviljke iz Aranđelovaca, koja je takođe bila sporski radnik. Radni vek je provela u OŠ „Dušan Jerković“. U sretnom braku su izrodili dvoje dece, mene Predraga (1952.) i Ninu (1964) učiteljicu u OŠ „Dušan Jerković“, udatu Jovičić. Predrag ima sa suprugom Ljubinkom kćer Mariju koja je završila menadžment, a Nina, sina Aleksu.

O meni u Biografskom leksikonu piše (sa dodatim prilozima za sledeće izdanje posle 2006):
“(Užice, 1952), Novinar, osnivač i vlasnik TV 5 Užice. U rodnom gradu završio osnovnu školu i gimnaziju, radio – tv mehaničarski zanat. Profesionalno se bavi novinarstvom od 1994, kada osniva prvu privatnu televizijsku stanicu na području Zlatiborkog okruga – TV5 Užice, čiji je vlasnik, direktor i glavni urednik (do 2008. godine).

Objavljivao je tekstove u ‘Reč mladih’, listu ‘Maj’, različitim omladinskim listovima i časopisima. U Politikinom listu za mlade ‘ROK’ objavio je podlistak ‘Koreni YU roka’, koji je štampan u 100.000 primeraka 1986. u vreme Jugoslavije. To ga je svrstalo u ozbiljnije istraživače YU rok scene. U užičkim Vestima objavljivao je maratonske feljtone tokom prve decenije 21. veka: u delu ‘Užički vremeplov’: ‘Šezdesete’, ‘Sedamdesete’, ‘Devetnaesti vek’. U ‘Užičkoj Nedelji’ feljton: Užička pop muzika – urbana gerila. U istim novinama poslednjih godina pisao je redovno kolumnu “Palestrika upitnika’ u kojoj objavljuje veoma čitane eseje. Objavljivao je tekstove pod pseudonimom u Politikinom Zabavniku. Završio je rukopise za romane: ‘U dolini reke Diostios’, ‘Spomenica’, “Belezi” istorijske tematike; ‘Trilogija otkrivanja Isusa Hrista’, ‘Spomenar mudrosti’ filozofsko – metafizičke tematike.

Nagrada
Nagrada

Užička TV5 je najači elektronski medij na području okruga, koji je odigrao značajnu ulogu u informisanju građana toko 78 dana NATO agresije na našu zemlju. Objavio je 2000 godine knjigu ‘Lokalna televizija, uputstvo za upotrebu’. Televizija 5 se bavila izdavačkom delatnošću do 2008. Objavila je nekoliko knjiga užičkih autora i prvo multimedijalno DVD izdanje 2006. u Srbiji, pod naslovom ‘Moje Užice’, koje je P. Kovačević priredio.”

Napisao je nekoliko hiljada rukopisa posvećenih Užicu i kraju propraćenih sa blizu 10 000 fotografija. Godine 2017. je jedan od osnivača Udruženja građana “Užičanstveno” i vlasnik internet portala Užičanstveno. Godine 2018. dobio je od grada Užica nagradu za izuzetne rezultate u radu.“