Rosulje (treći deo)

1606
Jedna od nekadašnjih prepoznatljivih kuća na Rosuljama sa bunarom na čekrk u dvorištu
Jedna od nekadašnjih prepoznatljivih kuća na Rosuljama sa bunarom na čekrk u dvorištu

Na mestu gde se seku Dositejeva, koja vodi od keja na Đetinji i, sada, Kralja Petra, nekad Vite Pantovića, danas, jula 2002. godine, nalazi se raščišćen plac na kome su novi temelji neke zgrade i potporni betonski zid s gornje strane, a na njemu još stoji bunar na čekrk, sa lancem i devenim sandukom sa nastrešicom – ostatak vremena kad još Užicu nije bilo vodovoda. Taj stari bunar tu na najsunčajnijem delu Užica podseća na neko vreme, na prolaznost, izaziva radoznalost. Aleksanra Nikolić je ublažila radoznalost o toj tajanstvenoj kući na raskrsnici: “Obećala sam da ću ti reći o kući na raskrsnici Dositejeve i Kralja Petra. Kuća je porodice Sinđelić. Živele su u njoj tri neudate sestre – Brana, Lepa i Zoka. 1933.god. Lepa je rodila sina Milčeta, koji je bio sudija u Užičkom sudu. Na žalost Milče se nije ženio, nije imao potomstvo, i posle njegove smrti ne znam ko je nasledio kuću. Na mestu kuće danas je zgrada, i iskoristili su vodu iz bunara za grejanje stanova.“

„Tu gde je danas Studenička ulica na Rosuljama, između puta prema Jelovoj gori i Kamenog korita, nalazi se stolarska radionica tišlera Radoslava Kutlašića. Pre rata je bila livada i šljivak, tu je on nekad orao i sejao kukuruz, a najvešim delom je bilo zasađeno detelinom. Vlasnik čiča Jevrem, koji se za vreme austrougarske okupacije tu doselio, i njegova baba držali su krave i prodavali mleko. Jevrem je bio poznati osobenjak, može se reći tajanstvena ličnost ovoga dela grada. Kada bi se neko pojavio u njegovoj blizini, on bi nestajao kao da je u zemlju propao. Kod njega je stanovala porodica Nikole Kutlašića u nekadašnjoj brvnari, koju je doneo iz Stubla, kada se zbog školovanja dece preselio Užice.”

Tada na Kamenom koritu bilo je samo nekoliko kuća: Raša Raškovića, opštinskog službenika, Stevana Kovačevića, čiča Jevrema, koji su iako su živeli u bliskoj užičkoj periferiji bavili su se poljoprivredom. A istočno od Studeničke na brežuljku je dugo živeo i doživeo preko devedeset godina dugogodišnji predratni brica i posletratni direktor bioskopa “Zlatibor” Brane Jevremović, zvani Ćuran. Tu gde je oficirska zgrada, tačnije gde je parking prostor, bila je “Šejhova džamija”, zato stariji Užičani ovaj deo grada i dasnas zovu “na džamiji”. Mesto je bilo živopisno, sa plitkim i srrmim uvalama kojima su tekli potočići, koji su se sabirali kod Kamenog korita, gde su Užičanke iz ovoga kraja belile platno. U ovom delu grada mnogi su “držali stanare”, pa je odavde “izašlo” dosta trgovaca, učitelja, knjigovođa, čak i generala.

Novo i staro na Rosuljama
Novo i staro na Rosuljama

U ovom delu Užica u tursko doba tu su bile bašte, dosta stabala voća, najviše šljiva, dženarika, oraha, krušaka, jabuka, trešanja, višanja… Sada tu ima preko stotinu kuća, prodavnica do kojih se teško prilazi zbog mnoštva parkiranih vozila. Pred Drugi svetski rat najlepša kuća na “Džamiji”, ili, Kamenom koritu je bila kuća Jovanke i Dragutina Pantelića, polukružna sa širokim trotoarom, sa stepeništem i tri ulaza. U dvorištu je bila velika kajsija koja je, kada sazri, mamila decu iz tog kraja. Oko česme “Kameno korito” u to predratno vreme uvek je bilo mnogo dece, tu bi se osvežavali prskajući se, čak i po zimskom vremenu, tu su “pevali, igrali, prali krpice, pili vodu, i kad nisu bili žedni”… Iz česme je voda stalno tekla. Pero Morava Dikan, čovek srednjih godina dolazio je svako jutro, umivao se i redovno prao kosu, bez obzira na godišnje doba, “i zimi kao i leti, pa bi mu se glava isparavala kao da se dimila dok ga prolaznici radoznalo gledaju”, a deca se divila njegovoj upornosti, “znali smo da je siromah i to je taj njegov postupak činilo još magičnijim”.

Jedno od najvećih imanja na “Džamiji” je bilo Radomira Raška Raškovića. Njegov otac Miladin se Užice doselio iz Crne Gore, tačnije na Tatinac, poslednje decenije devetnestog veka. Sa ženom Anđom je imao sedmoro dece. Možda za Užičane njegovo najpoznatije dete je dugogodišnji tehnički urednik “Vesti” Dragiša Rašković Raškin, poznat po svojoj ljubavi za mali fudbal. Radomir je rođen 1901, školovao se toliko koliko su ondašnje prosvetne mogućnosti bile, postao je užički opštinski delovođa, sekretar. Pre toga je radio u Buarskoj opštini. Kada je materijalno ojačao, kupio je imanje iznad Kamenog korita, koje je godinama dokupljivao, proširivao. Kasnije je bilo poznato Raškovića imanje na Pori. Veliko imanje, pod kukuruzom, veliki voćnjak, bogato domaćinstvo, stara kuća na Kamenom koritu, u prizemlju zemljani pod naboja na spratu pod od crvene cigle, kuća, kada je Radomir kupio je imala blizu sto godina. Ispod kuće veliki podrum, ogromne kace u koje se silazilo pomoću merdevina. Domaćin Radomir bi najčešće sedeo na verandi iznad kuće, odvojenoj i pokrivenoj vinovom lozom, za dugaškim slavskim stolom. Redovno je čitao “Politiku”. Tu su ga posećivali prijatelji komšije i brojne mušterije kojima je pisao molbe, žalbe, tužbe, zahteve odgovore na pritužbe što je dobro naplaživao. Bio je cenjen čovek. U hotelu “Zlatiboru” je imao svoj sto, gde se sastajao sa prijateljima. Ispred kuće je bilo lepo ureženo dvorište, kaskadno kaldrmisano, kamenim belucima, između kojih je rastao prkos. Između kaskadnih staza nastajala je zaravan, pa opet staza, pa opet zaravan. Kroz dvorište je tekao potok sa velikim virom na kraju. Ispred kuće je bio bunar. Iza bunara salaš sa kukuruzom i ponekim d`žakom oraha. U vrhu imanja ogroman orah. Oko imanja Raškovića Radomira bile su posađene višnje. Bila je to neobična ograda, ograda od višanja. Na imanju razno voće u dvorištu štala sa kravom čaduljom i svinjarcem, kokošinjcem i drugim domazlukom.