Sada kad našeg drveta više nema

659

Drvo je znak našeg postojanja i života. Označava jačinu i stabilnost. Upravo takvo drveće se nalazilo tu ispred poznate stare zgrade na užičkoj “Lipi”. Zasadili su ih oni Užičani koji su obnavljali ratom porušeno Užice. Oni su pustili korenje drveća ispred nove Partizanove zgrade koje je čvrsto vezano za tlo. Ti mladi Užičani su sa tim mladim sadnicama stavili do znanja da tu počinju novi život.

Drvo raste sa svakim od nas iznova. Ova dva na rakrsnici kod Muzeja koja su posečena bila su mala kad sam ja bio mali. Rasli smo i starili zajedno tu na “Lupi”, gde su danas lipe retkost. Drvo raste od ljubavi i uspomena svakoga od nas koji smo se pentrali po njemu, krili se iza njega, sedeli pod njim, plakali, smejali se, čekali nekog, rastajali se s nekim.

Drveće na Cvetnom trgu
Drveće na Cvetnom trgu
Pijetet
Pijetet

Malim ljudima smeta veliko drveće, smeta im sve što je veće od njih zato što oni nemaju uspomene. Oni nemaju svoje drvo, pa su ljuti na svako drugo! Oni su izrasli u tužne ljude jer nisu mogli da dohvate nijednu granu, pa sad žele da iseku sve, da svi budu kao oni – ljudi bez uspomena, bez radosti, bez osmeha kad ugledaju svoje drvo. Oni nikada nisu porasli u duši jer kad porasteš u duši, onda voliš svoje drvo, voliš svako drvo, voliš svaki tren odrastanja sa svojim gradom i sve to brižno čuvaš za one koji tek treba da dohvate prvi list…

Kao što su neki divni ljudi čuvali drveće za nas da bi mogli s njegovih najviših grana da volimo ovaj naš grad, tako je i moja generacija iz pedeset čuvala neke za njih… Ali vrmena su se promenila i više drveće u Užicu nije znak postojanja i života. Ti novi, moćni, više drveće ne vole jako kako bi ga sačuvala za one koji dolaze u budućmosti…

“Ipak nisu ga isekli, iseći će ga onda kad prestanemo da se sećamo, da imamo uspomene, da pamtimo više toga nego što se oni trude da zaborave, jer mrze… Mrze svoj grad, ljuti su na Užice jer ih je uvek zvalo da se zajedno igraju a oni su više voleli da stoje negde u ćošku i mrze decu koja su rasla veća od drveća. I njima je drvo pružalo grane da se popnu i vole svoj grad u tišini najviših grana, ali oni su više voleli da ne vole pa sad žele da niko više ne poraste veći od drveta.” Reče mi jutros jedan pesnički raspoloženi stari Užičanin.

Zašto toliko mrze grad koji ih je voleo i kada oni sebe nisu? Oni, seku i ruše sebe jer su panjevi koji nikad nisu bili drvo…