Žitni Pijac, užički glavni Trg (Drugi deo)

2282

Na mestu gde je nekada bila pošta, porušena za vreme NATO agresije ili gde je bio prazan plac koga su Užičani prozovali “Mrkonjića bara”, ove 2018. je parking. Preko ulice kuća i danas postoji i u vlasništvu je Gage Vasovića, nekadašnjeg jugoslovenskog prvaka u troskoku, potomka opančara Vasa Vasovića, kome su poginuli sin i žena za vreme bombardovanja Užica 1944. godine. U vreme Žitnog pijaca u toj kući pred rat je stanovao je Rajko Pantović, takođe opančar, koji se doselio iz pribojskog sela Kratova i radio u opančarskoj radnji „Kuzelj i kompanija“. Rajko je umro od posledica okupatorskog prebijanja 1943. godine.

Kuća Vlatka Stojića bila je prepoznatljiva po malom balkonu više ulaza od kovanog gvožđa
Kuća Vlatka Stojića bila je prepoznatljiva po malom balkonu više ulaza od kovanog gvožđa

Preko puta kuće Vasovića su stanovale učiteljice Kata i Soja Bošković, a nešto niže stolar ili kako bi tada rekli “tišler”, Miloš Ljubojević, koji je u predratnom vremenu držao kafanu u Velikom parku i pekao jagnjad na žaru, na ražnju koji je okretala voda sa Ružića istočnika. Sledeća kuća je bila Vula Ostojića, zatim zubar, Naumović i njegova žena Duca, koji su do rata držali bioskop. Zatim je tu bila Štulića kuća, pa kapetana Živkovića, zatim jedna od kuća bojadžije Vranješevića. “Kod bojadžije Vranješevića smo išli da gledamo nekakve natprirodne pojave. Na njihovom prozoru, kao sudbinska predkazivanja, u šta su tadašnji ljudi većinom verovali”, sećala se žena Rada Kovačevića, Mileva Kovačević, ćerka opančara Rajka Pantovića. Sledeća je bila zgrada u kojoj je držala ranju Mica sodadžijka, pa kuća učitelja Ratka Bjelice, pa kuća već pomenutih Pera Pržulja na tri sprata i trgovca Kovačevića – sve to u gradskoj četvri koja je delom pripadala i Žitnom pijacu, između kuće Vasovića i Artiljerijske kasarne.

Preko puta Poglavarstva bila je kafana Radenka Nikolića, nešto kasnije tu su otvorili trgovinu Vlatko Stojić i Radenko Leko Nikolić, koji su prodavali žito i delimično obrađenu drvenu građu. Imali su strugaru na Zlatiboru. Kuća Vlatka Stojića bila je prepoznatljiva po malom balkonu više ulaza od kovanog gvožđa. Kada ju je komunistička vlast srušila, početkom šezdesetih, kao nadoknada Stojiću je data kuća Miša Trifunovića, političara i predsednika jugoslovenske vlade u Londonu. Do Stojića kuće se nalazila kuća Radenka Nikolića, pa braće Vukomanović, koji su kupili Šojtov mlin na Rakijskom. Zatim kuća babice Zore Ristić (Zora čuškuša), a do nje je bila kuća Žiže Trapa, bankarskog činovnika.

Petar Matić i njegova Lepa, roditelji narodnog heroja Nade Matić, stanovali su preko puta nekadašnjeg Artiljerijske kasarne, na delu Žitnog pijaca. Kuća sa dvorištem im je bila tu gde je danas na Tgu pozorište i nekadašnji Novi dom. Petar je bio načelnik sreza u Bajinoj Bašti, pa sudski činovnik u Užicu.

Tu niže su imali bravarsku radionicu Srećko i Bude Kondić, koji su izgrađivali šporete, plugove i druge poljoprivrene alatke, što nije bilo neko čudo, ali su izrađivali i vetrenjače, koje su mogle da pumpaju vodu, u to vreme retkost u užičkom kraju, pa i u celoj Srbiji. Kondići su pravili pijačne tezge od metala i drveta sa nastrešicom.

Kuća arhitekte Prljvića., prvi užički soliter
Kuća arhitekte Prljvića., prvi užički soliter

Do radnje braće Kondić je bila jedna od tada najvećih zgrada u Užicu, Miladina Prljevića, sa tri sprata, a izgledalo je da ih ima pet, jer podrum je bio nad zemljom, a na vrhu je bio vešeraj, jer nije imala dvorište. U produžetku, na mestu na kome se prema Donjoj čaršiji danas nalazi prva užička robna kuća “Progres”, nekada je sa njene severne strane decenijama stajala kuća starog užičkog apotekara, Ljube Subotića, sagrađena u drugoj polovini devetnaestog veka, u bečkom stilu. Kuća je imala prizemlje i sprat, a ukrašavala je prostor “žitne pijace” svojom evropskom otmenošću i prkosila susednim “prizemljušama” “i onim krhkim “na boj” varoškim ‘ilovačarama’ sa drvenim bozdrukom, građenim prostim dunđerskim iskustvom, nasleđenim još od turskog neimarskog adeta. U prizemlju ove lepe kuće se nalazila prostrana Ljubina apoteka, nazvana “Sveti Nikola” po krsnoj slavi porodice Subotića.

Tezge na Žitnoj pijaci (obojio Zoran Domanović)
Tezge na Žitnoj pijaci (obojio Zoran Domanović)

Iza apoteke, osvetljene velikim prozorima sa pogledom na dvorište, nalazila se poveća prostorija u kojoj je bila farmaceutska laboratorija, čija su tri zida, nasuprot čitave gomile reorti i epruveta, prema sećanjima starih i cenjenih Užičana, bila opasana tamnim hrastovim policama na kojima je od poda do plafona, “u nekom sebi svojstvenom miru, počivala Subotićeva stručna i porodična biblioteka“. Labartorija se, inače, delila na dva dela “hemijski” i “salonski”. U drugom delu ove poveće prostorije, iza velike tučane peći, koja je stajala skoro na samoj sredini sobe, nalazilo se, oko jednog malog stola, nekoliko polufotelja, a tamo, do dvorišnih prozora, kao neka neodređena stvar, koja po svojoj usamljenosti nije pripadala ni “hemijskom” ni “salonskom” cerklu, samovalo je jedno udobno kanabe. Na njemu je apotekar Subotić često dremnuo posle dužeg zamornog stajanja. Sa druge desne strane, najveći prostor u labaratoriji je zauzimao veliki, sjajni, crni koncertni klavir, koji je nekako čudno odskako od svega šta se tu nalazilo. Jedino što je sa njim činilo nekakvu logičnu celinu, u polukružnom nizu, bila su raspoređena tri drvena muzička pulta, ispred koga su stajale četiri obične drvene stolice. Sa leve strane bočnog zida, na praznom, podužem rafu biblioteke Ljube Subotića, stajale su tri mrke violinske kutije, a ispod njih oslonjeno na istu policu, stajalo je jedno violončelo prekriveno lakom, zelenom čojom.

Prljova zgrada na dan kad su 1944. ušli partizani u slobodno Užice
Prljova zgrada na dan kad su 1944. ušli partizani u slobodno Užice

Ali i ova priča traži svoj početak. Ona započinje u Beču na jednom promenadnom koncertu, za studenta Subotića nezaboravnom koncertu, u to vreme poznatog Šramel-kvarteta. Tada Ljuba sreće među slušaocima predivnu Jelenu, sa kojom će posetiti još mnogo koncerata i na kraju, kada bude položio za magistra farmacije, koju će zaprositi. Tako se obrazovana, lepa Jelena našla na Žitnom pijacu u zabitom Užicu u staroj Subotića kući. Da bi prenela deo svoga dotašnjeg života u svoje novo okruženje, oplemenila je kuću bider majer stilom, zlatnim escajgom, mejsen porculanskim graniturama, persijskim tepisima i pomenutim drugim klavirom, koji je stigao u Užice marke “Braumhajt”. Prvi je stigao u kuću Orlovića takođe sa snajom. Čim se pojavila u užičkoj čaršiji svojom lepotom i dobrotom osvojila je ljude u njoj i zavolela ih. Malo kasnije njene komšije će je iz milošte prozvati – Lenka. I tako, kako bi svome Ljubi zaljubljeniku u muziku i violine ugodila, sa prvoga sprata kuće je snela svoj rogobatni klavir u saloski deo Ljubine labaratorije. Nešto kasnije se na Žitnom pijacu oglasio Lenkin klavir, a mnogima se činilo da u isto vreme čuju stotine violina tambura i frula.

Dve decenije kasnije, kada je u ovoj divnoj porodici odraslo dvoje Ljubine i Lenkine dece, ovaj duet će prerasti u porodični kamerni kvartet u sastavu violine i viole, koje sviraju dve najstarije kćeri, klavira za kom je bila gospođa Jelena i violončela na kom je muzicirao apotekar Subotić. Ova kulturna oaza mnoge prolaznike kroz Užice će začuditi, da u po mnogo čemu još turskom užicu, uz gajde i gusle, čuju savršeno izvođenje Mocartove male noćne muzike.