Žitni Pijac, užički glavni Trg (Prvi deo)

2544

Užice je u svom središtu – tu gde je Trg partizana, danas Gradski trg, imalo Žitnu pijacu. Prostrana, sa tri strane kuća do kuće, a prema glavnoj ulici otvorena, izuzev jedne građevine, dominatne kantadžinice, i česme sa bogatim mlazem čiste i pitke vode. Na Žitnoj pijaci se merilo i prodavalo žito po čemu je pijaca dobila ime. Nije taj prostor sa tri strane bio zatvoren. Od glavne ulice sekla ga je Artiljerijska uličica, koja će proći sve do kasarne iznad Žitne pijace, a opet bočno, jedan uzani sokak je dolazio do ulice koja ide od glavne uzbrdo, prema Rakića dućanu i Klisuri. Prostor pijaca je bio je popločan hrapavom kaldrmom, mirisao je na smolu, katran, tamjan. Tu je bilo veoma bučno od lupe kazandžijskih i bravarskih čekića i grlatog reklamiranja razne robe. Okolo su bile brojne trgovine, radnje i drugi lokali.

Žitni pijac između dva rata
Žitni pijac između dva rata

Sem žita, tu na natkrivenim tezgama se prodavalo suvo meso ili beli mrs . Belele su se u kačicama kocke mekoga mladog sira ili prevrelog, starog, kao kost tvrdog, sira. Među kockama sira ponekad su se žutele ili crvenile ukiseljene paprike. Žut ili beo, prekriven lakim lanenim platnom, kajmak je bio naslagan u karlice u slojevima koji su podsećali na listove neke debele knjige. Iznad tezgi su bile razapete velike ploče slanine, venci kobasica, suva rebra, stelja i pastrma, pršute svinjske, praseće ili goveđe. Sve je tu mirisalo na dim. Slojanjena kavurma se šarenela, a tamnožuti čvarci su bili sitni, suvi i rastresiti kao najsitnije isčen duvan. Kasnije su dobili ime “duvan čvarci”. Bilo je tu projinog brašna, grnčarije, sukna, tkanine, razne vrste stolarskih proizvoda za kućne potrebe. U radnjama oko pijaca moglo se kupiti sve – od kolonijalne robe do radio aparata. Bio je tu i jedan kiosk gde su prodavane cigarete “Sava”, “Drava”, “Ibar” i “Morava”, taksene marke, lozovi, savski duvan i papir za savijanje. Na pijaci je bilo i čačanskih proizvoda – paradajiza, paprika i ostalog zeleniša. Tu je uvek bilo seljaka iz okoline, iz Potočanja, Krvavaca, Glumča, Karana, Ribaševine, koji su prodavali lubenice… Bilo je tu svega i svačega, dolazili su tu i Dalmatinci, na čijim je saducima bilo brijača, četkica, satova, igala i drugih raznih stvarčica od metala. Gde su bile ulice 7. juli (Mage Magazinović) i “Strahinjića Bana” tekao je Uremovački potok ili Prljov potok.

S desna na levo, na mestu gde je bila Varteksova prodavnica, idući tada od Megdana pored “Jovanovića apoteka” (i danas je tu apoteka), na uglu gde je danas bolnički soliter, bila je gvožđarska radnja Miodraga Kovačevića. Kad se pođe pored frizerske radnje i male prodavnice šećerlema Milana Pekovića, dolazilo se do se kafane – pivnice “Car Dušan”, braće Milorada i Mila Šmakića. Oni su se menjali sa braćom Grbić Savom i Radom 1923. godine, koji su se preselili u prethodnu Šmakića kafanu, u ulici Serdara Mićića, danas Petra Ćelovića, niže prema Kasapčića mostu na Megdanu.

Kad su došli partizani u oslobođeno Užice, na Žitnoj pijaci učestali su mitinzi. Govornici su svoje besede uzvikivali sa tih terasa, često ukrašenih pirotskim ćilimima, sve dok nisu naprvili govornicu u koju su uzidali i česmu koja se danas nalazi na skveru na Slanuši.

Pazarnim danom pijacu pritisnu seljaci i tada bi valjalo videti šta se sve tu prodaje i kupuje osim žita. Istočna strana žitne pijace sva je u zanatskim radnjicama – kazandžije, klonferi, bravari… Sve što seljaku treba, tu je, a opet, seljaci nude ono što će građanima koristiti. Živo je to bilo mesto i kad nije dan za pazar, a dece ponekad za tri male varoši. Golubari skupljaju prosuto zrnevlje, klinci se pentraju po tezgama, neki pokušavaju i da na kaldrmi zaigraju fudbal, što nije bilo lako.

Poslerani Žitni pijac
Poslerani Žitni pijac

“U Užice sam dolazio iz Zdravčića kao dete na obramci korpe sa trešnjama na pijacu. Prolazeći bio sam opijen čarima trgovačkih izloga, divio sam se toj tada “zbrci” zanatskih radionica – opančarskih, kovačkih, pekarskih, abadžijskih, bojadžijskih, duvandžijskih, a najviše mirisu taze somuna i vruća pečenja. Sve mi se činilo nestvarnim. Od prevoznih sredstava putem i ulicama su prolazila kola sa volujskim zapregama, konjanici, poneki fijaker, a još ređe automobil, sa prodornim trubama, od kojih su prolaznici u pelengirima, široko skrojenim čakširama od tamo mrkog grubog sukna, sa istim takim gunjem i crvenim šalom oko glave i jandžikom o pojasu odskakivali u stranu kao pred crnim đavolom”. Sećao se stari Arsa Tomić.

Na uglu, gde je bila agencija “Turist”, Miloš Ljubojević je držao od 1934. godine do 1948, poznatu kafanu “Obilić”. I ova kafana je imala poveliku salu i uvek je bila puna gostiju. Bila je to prva užička kafana u kojoj je zasvirao radio. Ljubojević nije dozvoljavao da se sedi u kafani i sluša radio, a da se ne popije piće, zato su mnogi, naročito deca, sedeli ispred na trotoaru, čuljili uši da bi slušali program. Za vreme izbora ili nekih važnih političkih događaja, da bi narod iskupljen na Žitnom pijacu saznao vesti i rezultate, radio je iznošen napolje. I ova kafana je imala odličan roštilj, najbolje ćevapčiće. Užičani su zapamtili da je negde 1938. godine tu nastupila osmogodišnja devojčica, koja je svirala dvorednu harmoniku i pevala kao “slavuj”. Bila je to Radojka, mnogo kasnije poznati duo Radojka i Tine Živković, za koje je znala cela Titova Jugoslavija. Miloš Ljubojević je bio je poznat po tome što je od 1935. godine držao pod zakup i kafanu – baštu kod Ružića istočnika u Velikom parku.

Idući od gvožđare prema mestu gde je bila pošta, sa leve strane su bile zgrade za stanovanje, a na mestu gde je sada prolaz prema fontani ispred Gradske kavane, bila je velelepna kuća Koste Vraneševića Bojadžije. Odatle je prema ondašnjoj žitnoj pijaci vodila uličica u kojoj je bilo dosta radnji – berberskih, šusterskih, opančarskih… Sa druge strane te ulice, preko puta kuće Koste Bojadžije, krupnog čoveka sa velikim brkovima, bila je Pecovića Radnja i Drcova Kuća, tu je bila i radnja Dimitrija Drndarevića, trgovca, baš preko puta Kostine kuće na uglu ulice, koja je nekad vodila, iz sadašnje Petra Ćeloviša, prema Žitnoj pijaci, gde je sada pomenuti prolaz prema Gradskoj kafani…

Više kafane “Obilić”, uz nju bila je radnja Petronja Đorđevića, bravara, koji je pravio plugove, šporete, drljače. Do nje su trojica Albanaca, Drmuš, Alija i Šukrija, otvorili poslastičarnicu u kojoj su prodavali sladoled, limunadu, šećerleme, sutlijaš, kiselo mleko. Svaki čas su izlazili ispred i vikali “Odi, ladna boza!”. Tu u radnji su i živeli. Užičani su ovu poslastičarnicu najčešće zvali “Kod Turčina”. Pre njih je tamo, gde je Delta banka, jedan Albanac držao bozadžijsku radnju, gde je Drmuš radio i učio zanat.

Seljak prodaje drva sa konjčeta na Žitnom pijacu
Seljak prodaje drva sa konjčeta na Žitnom pijacu

Tu negde gde je ulaz u Gradsku kavanu, nalazila se pekara Mirka Vukadinovića. On je zanatu naučio sina Radovana, koji je nešto kasnije vodio ovu pekaru. Dalje je bila radnja Radiše Milovanovića, kazandžije, koji je prethodno radio kod Jakova Petrovića i bio jedan od njegovih 20 radnika u radnji na Rosuljama. Godine 2005, tu na kući kod Cere vulkanizera, na kapiji postojala su dva nacrtana kazana. Izrađivao je kazane za rakiju, bakrače, ranije za topljenje masti i kuvanje “meće”. Do njega je bila opančarska radnja Dobrosava Kuzelja. Suhomesnate proizvode, sir i kajmak, Užičani su mogli da nabave u radnji Mlađena Rosića, koji je bio rodom iz Negbine, odakle je dobijao zlatiborski mrs. Do njega je bio Gojko Đenić, kozopred, koji je od kozije dlake pravio zobnice, brisače za noge, pokrivače za konje i volove. Do njega je bila radnja koju su užička deca najviše volela, trgovačka radnja mešovite robe Ratka Irića, u kojoj se mogao naći veliki izbor dečijih igračaka.

Pored Gradske kavane i Banke nekada je išla ulica. Tu je šustersku radnju imao Gojko Stanić. Njegov sestrić, Cvele Tomić, bio je tada jedan od najboljih užičkih pevača, a pevao je i u horu “Zlatiborska vila”. Na početku te ulice bila je trgovačka radnja i kuća Pavla Drndarevića, do nje Jelisijeva kuća koji je prodavao kačice za sir i kajmak. Tu je bila i pekara Rada Vukomanovića. Do njega je bio Gojko Stanić, koji je pred radnjom imao vinovu lozu kao ukras. Do njega je imao radanju Miloš Aleksić, koji je prodavao voće i povrće. Sledeći je bio abadžija, koji je šio narodna odela.

Tu su bile i kancelarije advokata Iva Ratkovića i Dragana Nikolića. Ivo je bio veseo čovek, mnogi su voleli da budu sa njim u društvu. “Kad se Ivo nasmeje, kao da je nailazio jak nalet razvigorca”. Advokat Dragan je imao sina “Kebla”, fudbalera čiji je nadimak nasledio Slobodin As Aleksandar Vulović Keblo. Sledeća je bila berberska radnja Brana Jeremića, pa kuća i magacin trgovca Petra Pržulja i njegove Mice, na kome su bila prepoznatljiva gvozdena vrata, gde je prodavao žito i druge prehrambene proizvode. Pero je na Zlatiboru gajio preko hiljadu ovaca i u svojim prodavnicama prodavao njihov punomasni sir i kajmak. Imao je i radnju gde se danas nalazi Hotel “Zlatibor” i kuću gde je gvožđara kod stare robne kuće. Perov unuk, takoće Petar Pržuljević je 2005. bio predsednik užičkog monarhističkog kluba “Kralj Petar Prvi”. Zatim je tu bila kuća trgovca Kovačevića.

Sledeća je bila “zgrada poglavarstva”, dugačka prizemna zgrada, a predhodno je tu bila kafana u kojoj se jedino mogao popiti kakao, za ono vreme reprezentativni objekat. Kafana je u ovoj zgradi radila dok je zgrada opštine bila u zgradi gde je danas Gradska galerija. I za vreme Užičke republike tu je bilo sedište Uprave varoši. Unutra su pregrade bile lučne i to je svim prostorijama davalo lep izgled.

Kada već govorim o tadašnjem centru našega Užica, da nešto više kažem o opštinskoj i sredskoj vlasti u Užicu. U opštinskoj upravi su radili: delovođa Đurić, Branko Bogdanović, Rašo Rašković, Ljubo Vulović, Viliman Gosunović, Kantrandžuja Miroslavić (Gvozden) Petrović i dobošari Desimir Krstović, Kosta Mihajlović, Stanoje Jovanović. Posle Prvog svetskog rata nije bilo opštinske policije, samo jedan “policajac”, kvartalnik Ostoja Slović. Presednik okružnog suda je bio Uroš Đorđević, a sudije Božo Gordić i Tiko Selaković. U Sredskom sudu sudije su bile: Jovo Stranjaković, Bude Selaković, tu je bio i Milan Milekić arhivar, blagajnik Dragi Avakumović, dok je javni tužilac bio Milivoje Bućić. Naravno, Užice je tada imalo i advokate: Đoka Draškovića, Jova Borovića, Stojana Anđelića, Iva Ratkovića, Dragana Nikolića, Strajina Popovića, Dobrila Jokanovića, Veljka Kremića, Sima Terzića i Vlasta Miletića.

U drugom delu zgrade poglavarstva vatrogasci, a na krovu zgrade sirena za uzbunjivanje
U drugom delu zgrade poglavarstva vatrogasci, a na krovu zgrade sirena za uzbunjivanje

Sa druge strane opštinskog dvorišta, prema artiljerijskog kasarni, danas Biblioteci, bila su parkirana dvoja, troja kola za prevoz mrtvaca, za prevoz đubreta i prskanje ulica. Užičanini su u ovom vremenu mnogo polagali na higijenu. Užice u to vreme nije imalo kanalizaciju do većine kuća, pa su po dvorištima, na zaklonitim mestima, bili poljski klozeti. Da ne bi došlo do zaraze, neko je morao da čisti jame kada prevrše i počnu da presipaju. Opština je imala svoga čistača klozeta, Mitra Vilotijevića, zvanog Mitar Fapi. Mitar je živeo sa porodicom na Međaju u maloj usamljenoj kućici. Kada je ostario, našao je pomoćnike – bili su to bračni par “Đuro i Rada”, koji će nastaviti njegov “zanat” i posle njegove smrti sve do 1964. godine. Mnogi stariji Užičani su ih se sećali: “Rada je bila visoka, a Đuro niskog rasta, imao je jedva pedeset kilograma. Stanovali su u jednoj udžerici u Međaju. Puka sirotinja. Od alata su imali kutlaču napravljenu od švapskoga šlema, šabar za ono što ostane iza čoveka kad čučne, i obrmaču dugačku tri metra, čvrstu, da se ne bi slomila pod tereteom: kud bi onda od smrda i besa prolaznika i komšija! Kad bi jamu razvršili, zahvatali su muljevinu kutlačom i punili čabar. Kad ga napune kroz rukunice bi provlačili obrmaču i između sebe nosili do najbližeg potoka ili njive i tu izručili, često i u Đetinju. Svoj posao su obavljali noću, kada nikoga nema. Oni su sami sebe nazivali “govnari”, pa ih je tako zvalo svo Užice”.

U dvorištu poglavarstva su bili vatrogasci, a na krovu sirena, koja je obaveštavala o požaru. Vatrogasna tradicija u Užicu zpočinje 1908. u Tkačnici, a posle oslobodilačkih ratova 1918. godine Petar Ćelović, Ljubomir Romanović i Dobroslav Jevremović osnivaju Vatrogasno društvo u kome su radnici Tkačnice, Ložionice i fabrike oružja. 1935. drušvo prerasta u zvaničnu profesionalnu vatrogasnu četu. Užički vatrogasci su imali svoj hor, pozorišnu trupu, komplet bleh muziku sa profesionalnim kapelnikom Nenadovićem. Nedeljom su svirali u hladnjaku vilenjaku, u Malom parku, dok je vojna muzika svirala za praznike.