Znameniti Užičanin, Drobnjaković Đorđe – Đoko Majmun

1688

Rams (1996. Godine novinski članak: “Đoko i kilavi Radovani)

Đorđe Drobnjaković - dete
Đorđe Drobnjaković – dete

Obično veliki ljudi prolaze kraj nas. A mi ih ne znamo. Koga briga više za umetnost, za majstorluke, koga je više briga za šalu i majmunluke? Čovek je napokon negde odlutao. Traži neke druge umetnosti, neke druge majstore, a majmunima su odavno izrasli veliki dugi očnjaci. Nije im više do šale. A do juče je bilo šale – “velike i male”. Do juče je bilo majmunluka, u komšiluku, gradu, lovu, ribolovu, pa čak i preko. Preko Drine i Rzava.

Za njega je dobro što je otišao. A za nas šteta što nam odnese šale. Ostadosmo svakako skamenjeni – “kilavi Radovani“. Ostaše samo sećanja:

“Jebo vas onaj ko vas povede u lov. Jebo vas onaj ko vam dade tako blesave kerove. Ne zna se više da li ste vi blesaviji ili ta vaša paščad – “kilavi Radovani”.“ Tako bi počeo svoju tiradu kad bi nam zec u opštem metežu i vrevi pasa gotovo proleteo kroz noge.

Mladi Đorđe Drobnjaković, uvek je voleo lov i pse balkanske goniče
Mladi Đorđe Drobnjaković, uvek je voleo lov i pse balkanske goniče

A ko nas je poveo? Ko nas je naoružao? Ko nam je kupio ili popravio tek kupljenu pušku, koja nije htela da opali? Ko nam dade i preporuči tu paščad?

Pa sve on, čuveni užički puškar Đoko Drobnjaković, alias Đoko Majmun. Nekad Đokica, nekad „Zlatno oko“, a nekad „Onaj Đoko“.

Popravi nam puške, napravi nove. Daj bože da nisu bile od vodovodnih cevi. Ali su brate, bile sigurne i dobro kresale. A ona „blesava paščad“ bila su štenad od njegove čuvene Bele i Viteza, goniča, koji još dugo godina, decenija, a možda i više nikada neće poterati zeca ovim prostorima. Nikad se više neće čuti „pesma“ pravih goniča. Odvede ih Đoko u večna lovišta. Možda smo to i zaslužili, jadni i bedni – „kilavi Radovani“.

Đoko Drbnjaković sedi na vodoskoku u Parčiću za vreme okupacije
Đoko Drbnjaković sedi na vodoskoku u Parčiću za vreme okupacije

Ode i Mile Ikac, odvede Ciga. Ode i Milomir Basur, odvede Liona. Ode Mijo Đokić, odvede Mikana i Ciga. Ode Mudreša Jovo, odvede Bulu. Ode Ranko Zubar, Sirovina, fotograf Lazić, Ševo, Mutavdžija, Milan, Savo Popović, Kiro, Tadiša, Mlađo Kazandžija, Čančo Milovan, Živko Konda, Vlade i Dele Đujić, Gorčeta iz Glize, Žile iz Rožanstva, Milan, Mileta, Brane Stanković…

Odoše i odvedoše sa sobom kerove. Ostadosmo samo mi „kilavi Radovani“. Jedino nam još osta da pišemo referate i da ih čestito ispratimo – a oni su to zaslužili. Uz počasni pluton.

Sekcija Carina – ili podružnica? Okupi se tog dana na Dovarju. Tu su mnogi drugari, pa čak Šerif i Nedžo iz Strumice, podno Mustafinog groba. Došli da isprate „velikog druga i majstora – puškara Đoka Drobnjakovića – Majmuna. Da mu odaju poslednju počast i sećanje – da njegova puška nije nikad slagala, da su njegovi štenci od Bele i Viteza uvek bili najbolji. Da pušci koju on popravi više nije trebao majstor. Da su s njim lovovi bili veseli i nezaboravni.“

Đoko Majmun se "majmuniše", pravi face uz šale
Đoko Majmun se “majmuniše”, pravi face uz šale

Oko rake se okupila masa sveta. Drugovi iz Prvog partizana, gde je još kod Pošingera sa njima Đoko počeo da radi, a zatim otišao u invalidsku penziju zbog leve šake koju mu je puška raznela, jer je uvek eksperimentusao sam, a ne da drugi nastrada.

Pripremi se! – komandova šef lovaca sa Carine – Neđo Jerotijević. „Pali“!“ – „Pali“!“ Iz obe cevi grunuše oko četrdeset lovaca. Tek što je zinuo da kaže „Ostav!“- odnekud sa neba tresnu mrtva svraka pored same Đokove rake.

Sin Đokov Mijo se fotografisao pored medveda koga je ulovio Đoko
Sin Đokov Mijo se fotografisao pored medveda koga je ulovio Đoko

„Dade Đoko poene za Lovačko društvo“ – Dobaci neko iz mase – jer lovci su obavezni da svake godine daju poene u obliku ubijenih svraka, vrana, pasa skitnica itd. Ili da plate novčanu nadoknadu. Ovo izazva opštu smejuriju među prisutnim. „Mora da nam on uvek napravi neku šalu“ – dobaci Mićun – „Pa, baš i danas“.

Veče je bilo tiho i sunčano. Baš kao da čekamo srndaća negde u Bosni. Svi su već otišli. Samo njegovi Ljubo i Mijo, njegova žena Perunika, ćerka Desa i njegovi drugari lovci.

Evociraćemo uspomene. Ne možemo da verujemo da je on tu pod malom humkom. Osećamo ga da je ovde sa nama, da nas podbada i zadirkuje. Da smo mi njegovi „kilavi Radovani“. Da nas samo zafrkava… Zato i suza nema.