Kako je Srećko (Feliks) otkrio Evropi Užice (drugi deo)

3088

S obzirom na svoj geografski položaj i živ promet, Užice se moglo i brže razvijati da nije bilo Turaka, zbog kojih je indoustriski razvoj bio jako usporen. Ovde su, kao i u Beogradu, Smederevu, Kladovu i Šapcu, cevi turskih topova isturene na tvrđavama bile stalna pretnja hrišćanskom stanovništvu. Osim toga, oko trošnih turskih kuća širile su se prostrane bašte i placevi, zauzimajući i najpovoljnije lokacije ograničene varoške teritorije, dok je hrišćanski život bio prinuđen da svoje novogradnje s mukom osvaja tereren u uskoj dolini koja se protezala prema Požegi. Stoga su srpske kuće imale obeležja privremenih gradnji, mada su u poređenju s turkim odskakale urednošću i čistoćom.

Kanicova skica sudnice mudira Ibrahim-bega, 1860. godine
Kanicova skica sudnice mudira Ibrahim-bega, 1860. godine

Već 1860. primetio sam Užicu veliku razliku između samosvesnog držanja hrišćanskog stanovništva i potištenosti predstavnika turskih vlasti. Muslimanska oholost, koja dugo dugo posle sultanovog pisma iz 1829. nije mogla da podnese zvuke crkvenih zvona, bila je slomljena. Imajući na umu odlično postavljeni Garašaninov zahtev Carigradu u vezi sa srpsko-turskim sporom oko gradova i upoređujući napredan hrišćanski deo varoši na severu Užica sa njegovim prljavim turskim četvrtima, naslućivao sam katastrofu 1862. godine. Kad se u Užicu saznalo za bombardovanje Beograda, Srbi su pokušali da zauzmu tvrđavu. U noćnoj borbi Turci su bili saterani u utvđenje i ovde je skoro izbledeo sjaj Polumeseca; već te jeseni on je počeo da ostupa pred dugo potiskivanom evropskom kulturom.

U avgustu 1862. u Užicu je, da bi podržao hrišćanske stanovništvo, upućen kapetan Taša Nikolić, kasnije zaslužan general i ministar vojni (Za Tašu Nikolića vezana je i jedna zanimljivost. Prvi telefonski razgovor kod nas vođen je u Beogradu 15. marta 1883. godine, svega sedam godina posle uvođenja telefona u svetu. Prvi razgovor „premostio“ je svega 300 metara. Veza je uspostavljena između Geodetskog odeljenja Ministarstva vojnog i vojne inženjerske kasarne na Paliluli, koja je tada bila predgrađe Beograda. Prvi razgovor obavili su vojni ministar Teša Nikolić i inženjerski kapetan Kosta Radisavljević). Taša Nikolić je jedan deo svoje pešadije postavio na Tatincu. Ovo ispoljavanje moći pokazalo je Turcima, uverljivije od zaključka Carigradske konferencije, da je za njih u Užicu kucnuo poslednji čas. Pošto su već ranije popalili džamije, svoje i mnoge srpske kuće sve do visoke stare varoši, oni su se, posle neuspešnog bombardovanja srpske varoši, od koga je stradala samo ograda na lepom kamenom mostu, šestog septembra preko Bajne Bašte povukli u Bosnu. Srbi su požurili da razore tvrđavu, odvučene su ogromne količine građevinskog materijala, i da nije one moje skice Užica iz maja 1860. teško bi se dalo zamisliti kako je izgledala najzanimljivija turska varoš u Srbiji.

Kanicova skica iz 1888, Užice - trg pred crkvom i nova gimnazija
Kanicova skica iz 1888, Užice – trg pred crkvom i nova gimnazija

Na ruševinama turskih delova varoši, od kojih je ostalo samo nekoliko boljih kuća u Ciganskoj mali, postepeno su nastale pravilne ulice sa čvrstim državnim i privatnim zgradama. Celo naselje se deli na Varoš, Glavnu čaršiju, Donju čaršiju – ulica prema Požegi, Gornju čaršiju – ulica prema Bajnoj Bašti, Dovarju – ulica prema Novoj Varoši, Cigansku malu – na obema obalama Đetinje blizu razorene tvrđave, zatim Lipu i Terazije. U 1113 kuća živi 6125 Srba i 50 pripadnika drugih nacija. Godine 1872. grad je teško oštećen požarom, ali su time stvoreni uslovi za dalju regulaciju i ulepšavanje. Kada sam 1888, opet došao tamo, u novom jedva sam prepoznao staro Užice. Po kaldrmi, dobro uređenoj 1882. godine, moja kola su stigla na Veliku pijacu pred Janjića kafanu, ova pijaca čini forum grada.

Major Mihajlo Ilić srpske vojske, poginuo za vreme Srpsko-Turskog rata 1876. godine na Javoru
Major Mihajlo Ilić srpske vojske, poginuo za vreme Srpsko-Turskog rata 1876. godine na Javoru

Tu je crkva Sv. Đorđa, osvećena 1842 – jedan dugi brod, ukrašen polukružnim lukovima i lizenama, okruglom oltarskom apsidom i visokim tornjem u sremskom stilu, zatim 1862. izgrađeno je okružno načelstvo – duga jednospratna zgrada, pa nedaleko od nje omalena opština i skroman grčki vicekonzulat, koji je bio jedino strano prestavništvo u mestu i imao je mnogo svojih podanika u drugim gradovima u Srbije, ali u Užicu nijednog!

Tu je sagrađena nova monumentalna gimnazija, a treba da se podigne i spomenik majoru Mihailu Iliću, koji je junački pao na Javoru (Heroj Javorskog rata sa Turcima 1876-1877. Užicu jedna značajna ulica nosi ime ovog Jagodinca. Komandovao je 2. užičkom brigadom i u njoj ostao sve do pogibije. Pobedu srpske vojske na Javoru i hrabrog komandanta Iliića vojnici su opevali uz gusle: „Iliću drugi Obiliću/ da je tamo još majora, /tako još majora bilo,/ mi bi tada došli na Kosovo.“)

Crkva Sv. Marka Užicu, skica Feliksa Kanica
Crkva Sv. Marka Užicu, skica Feliksa Kanica

U hrišćanskoj varoškoj četvrti posetio sam crkvicu Sv. Marka, koja se sa svojim malim drvenim zvonikom nalazila u jednoj bašti; ona je osveđena još 1889, pa je 1888. obnovljena, a 1889, za vreme restauracije glavne crkve, trebalo je da zameni ovu. U Užicu je opravio jedan prota; od tri sveštenika dvojica su dušebrižnici za okolna sela; cenjeni prota Gavrilo Popović, koji je umro 1881, zaveštao je gradskoj školi svoje dve kuće.

Zgrada prva užičke osnovne škole u doba Feliksa Kanica
Zgrada prva užičke osnovne škole u doba Feliksa Kanica

Na mestu nekadašnje medrese zatekao sam novosagrađenu osnovnu školu sa šest učionica, čiji portalni stubovi potiču iz jedne turske bašte na Međaju, koja je sada pretvorena u park (Ti stubovi su donešeni sa manastira „Uvac“ koji su Turci porušili i zapalili. Kasnije su vraćeni kad je građen današnji manastir „Uvac“. Deo jednog takvog stuba i danas se nalazi na česmi Pekarskog esnafa na Rakijskoj pijaci) Sedmorazrednoj zanatskoj školi u predgrađu „Lipe“ dato je vrlo prostrano dvorište. U njoj se sprema valjan podmladak za zanatstvo koje se znatno oslanja na gradsku štedionicu, sa prometom od preko 11,6 miliona dinara u 1895. Neki praktični radovi učenika su me zadivili.

U prizemlju kuća, obično prema ulici, otvoren je zasvođen prostor, koji prolazniku omogućava pogled na sve čega ima i na sve što se radi u zanatskim i trgovačkim radnjama. Iznenadile su me kvalitet tkanina, lepi oblici grnčarskih proizvoda, naročito kad se ima u vidu jednostavan alat kojim su izrađeni; nema ovde još ni Žakarovih razboja, ni mašinskih bušilica i strugova. Pored Đetinje su po esnafima grupisane zanatske radionice kovača, opančara, sarača itd. Stolarska zadruga ima i na Velikoj pijaci prodavnicu gotovog nameštaja bečkog stila, koji je možda malo glomazan, ali se odlikuje vanrednim kvalitetom od koga je izgrađen.

Zgrada Popovićeve fabrike ćebadi uz Kasapčića most, posle Prvog svetskog rata je bio prvi internat za decu bez roditelja
Zgrada Popovićeve fabrike ćebadi uz Kasapčića most, posle Prvog svetskog rata tu je bio prvi internat za decu bez roditelja

Pored 275 ratara i baštovana, u Užicu ima ove 1896. upadljivo mnogo pekara 118, mesara i kobasičara 21, kafedžija 132, i podosta sitnih trgovaca, a ne oskudeva se ni u predstavnicima drugih zanimanja. Vojska je zastupljena s 11 oficira, 122 vojnika i žandarma. Advokata je bilo 6, sveštenih lica 9, profesora i učitelja 45, lekara 2, veterinar 1, apotekara 2, štampara i litografa 2, penzionera 29 itd.

Susedna Orlovića fabrika, koja na vodeni pogon proizvodi ćebad, štavi kožu itd. posluje veoma uspešno. Razvoju tekstilne industrije doprinosi izradom lepih predmeta i državna zanatska škola, osnovana 1891, koju 1894. posećuje 44 učenika. Od 1885. oko Užica napreduje gajenje duvana. Na brdima uz Đetinju video sam lepe plantaže, kojima visoka temperatura neobično pogoduje; ona je 24. avgusta 1888. dostigla 50 °C, a voda Đetinje 21 °C. Nasuprot tome, voćarstvo je uništavanjem turskih bašta znatno unazađeno. Zanimljiv kontrast razvalinama tvrđave činile su brižljivo negovane cvetne bašte sa mnogo plavog “zimskog jorgovana” oko kućica u Ciganskoj mali; s velikim žaljenjem sam čuo da je 20. juna 1896. u Užicu besnela strašna oluja, koja je najviše opustošila baš ovu živopisnu četvrt grada.

Srpski vojnici za vreme kralja Milana, Kanicova crtež
Srpski vojnici za vreme kralja Milana, Kanicova crtež

Mali užički garnizon je smešten u dva paviljona, čije je obnavljanje 1897. godine stajalo 31000 dinara. Leti vojska logoruje na desnoj obali Đetinje, pod 736 m visokim Bioktošem, u “Ladniku”, pod šatorima ili kolibama od granja. Brdska artiljerija je y vreme moje posete imala teorijsku obuku. To je privlačilo mnoge zlatiborske seljake, koji su, silazeći strmim krivudavim putem sa svojim natovarenim izdržljivim konjićima, zastajali i posmatrali vojnike.

Užički okrug je 1883. izgradio put koji preko Ljubanja i Mačkata, kroz oblast Velikog Rzava, vodi za tursku Novu Varoš; ovaj put olakšava izvoz kabastih proizvoda zlatiborske domaće radinosti i tovljene rogate marve, koja se obično napasa iznad vojničkog logora, na travnoj Vasarici, pre nego što krene na svoj naporan, dugi put za Mitrovicu, gde se prodaje. Zlatiborsko goveče je najbolja domaća rasa, dobrim delom zahvaljujući sočnoj travi, punoj soli, na divnim, prostranim pašnjacima (oko 400 km2) ovog užičkog sreza. Sutradan sam na varoškoj pijaci stekao prilično celovitu predstavu o raznovrsnoj delatnosti ovih inteligentnih, malim zadovoljnih brđana, koji nastanjuju oblast od istočne strane Zlatibora do zapadnih padina Šargana.

Stočna pijaca u Užicu
Stočna pijaca u Užicu

Subotom pre podne na pijaci je pravi metež. Tu sam video ove koščate, snažne ljude, oko čijih nogu landaraju pelengiri, široko skrojene čakšire od tamnomrkog grubog sukna, sa istim takvim gunjem, crvenim šalom obavijenim oko glave i jandžikom (kožnom torbicom) o pojasu, u opancima koje sami izrađuju, kako sa svojim ženama, takođe u tamnoj odeći, ali s belom maramom na glavi, nude svoje nagomilane drvene proizvode: burad, kace, stolove, kolevke, stolice itd. To su bačvari, proizvođači drvene robe; u zlatiborskim selima Rožanstvu i Nikojevićima ima 20 majstora te vrste; na pijaci su i katrandžije, koje nude svoj crni katran, dobijen iz bora i smreke; drugi, zvani lučari, prodaju borove trupce dužine 1 m i prečnika 0,5 m. Oni ih, vezane po dva na konjićima, raznose i u ostale okružne gradove, čak i u Beograd, zadovoljni ako se posle višednevnog putovanja vrate kući s teško zarađenih 30 para po trupcu. Žene prodaju omiljen zlatiborski kajmak, masnoću koja zamenjuje naš maslac, u kačicama od 5 kg, po ceni od 1,50 dinara po kilogramu. Osim dva druga planinska puta sa Jelove gore, koja podmiruje potrebe Užica u drvetu, na njegovim prilazima se spaja još nekoliko puteva, čiju je plansku izgradnju započela vlada da bi unapredila saobraćaj u ovom okrugu. To je svakako za pohvalu, jer brdoviti teren zaista stvara velike teškoće. Pored pomenutog puta ka Novoj Varoši, gradi se jedan prema Čačku, s ogrankom ka Ivanjici i dalje sve do granične karantinske stanice Vasilina česma, treći preko Kremana za Mokru Goru, četvrti prema Valjevu i peti prema Bajinoj Bašti; radovi su već znatno odmakli i na mnogim mestima se već privode kraju.

Iz novije užičke hronike ovde bih pomenuo posetu kraljevskog para u septembru 1901, povodom koje je y gradu priređena svečana bakljada. Tom prilikom je kralj Aleksandar u razgovoru s jednim izaslanstvom rekao da sa zadovoljstvom može konstatovati da se spoljna politika Srbije vratila svojoj nacionalnoj tradiciji i da se sada vodi u nacionalnom duhu.

U toku svoje vladavine Turci su veoma otežavali sva kulturna stremljenja, pa i arheološka istraživanja u Srbiji. U spomenicima prošlosti Osmanlije su videle opasne podsetnike na ranija vremena nezavisnosti naroda koje su držali pod svojom vlašću, pa im se uništavanje tih spomenika činilo politički celishodnim i nužnim. Primitivizam i varvarstvo sravnjivali su sa zemljom carske i kraljevske dvorove, koji su budili uspomene na slavno doba. To što sve crkve i manastiri nisu doživeli istu sudbinu može se objasniti samo strahovanjem da se hrišćansko stanovništvo ne dovede do krajnjeg ogorčenja. Na žalost, stradali su tada i antički spomenici, ukoliko su preživeli pustošenja koje je donela seoba naroda. Od monumentalnih rimskih građevina na tlu današnje Srbije ostali su neznatni ostaci, ali je njihovo proučavanje veoma teško, pošto je samo ponegde ostao neki fragment natpisa. Već prilikom moje prve posete (1860) iznenadila me je y Užicu znatna količina antičkog srebrnog novca koji su žene, pored austrijskog, ruskog i turskog, nosile kao ukras na vratu ili glavi; ali u ono vreme su turske vlasti bile i jake i nepoverljive, pa se u pogledu proučavanja u rejonu tvrđave nije moglo ništa učiniti.

Kanicov crtež "Užice antičke tvrđave"
Kanicov crtež “Užice antičke tvrđave”

Naknadna proučavanja koja sam preduzeo 1888. ne ostavljaju mesta nikakvoj sumnji da su Rimljani tamo imali svoje naselje. Njihova tvrđava je stajala na visu između potoka Sinjevca i Volujca, na onom istom mestu gde je na antičkom kvadratnom fundamentu podignuto tursko utvrđenje. Materijal sa zidova civilnog naselja otišao je y temelje mnogih mostova, džamija itd., ali pri dubljem kopanju još i danas se svuda mogu naći obrađeni kameni blokovi, zavetne ploče, novac, narukvice, sečen kamen itd. iz ovog antičkog naselja. Kamen s natpisom u šest redaka koji je objavio Šafarik nisam mogao da nađem, ali sam u varoši video jedan čisto profilisan komad arhitrava, koji je kratko vreme pre toga iskopan, u predgrađu Lipe sarkofag dug 1,5 i širok 0,9 m, koji sada služi kao valov ispod česme; u zanatskoj školi, takođe na Lipama, video sam zavetni kamen, nađen na području varoši, širok 0,5 m i visok 1 m, na gornjoj strani ukrašen volovskom glavom i vencem plodova, a Partino Caius lulius Rufus, tribun I kohorte Dalmatinaca, posvetio ga je „Jupiteru, najboljem i najvećem među bogovima“; u jednoj privatnoj kući pored razorene tvrđave našao sam kamen s natpisom u pet redaka.

Prilikom gradnje Bakićeve kuće nađen je y varoši još jedan natpis, koji je Titus Aurelianus Provincialis, y čast dumvirata itd., posvetio bogovima zaštitnicima grada “SAR.. .” ; možda će ovo skraćeno ime grada moći da se dopuni sa nekog novog nalaza. Da je ova rimska komuna bila imućna govore ostaci raskošnih građevina, nedavni nalaz 200 srebrnih novčića iz doba Carstva na potoku Uremovcu, kod Kasarne (Artiljeriska kasarna bila na platou gde je danas „Kvisko“, nekad štamparija, Telekom), jedan masivan zlatni prsten sa lepo rezanim kamenom i mnogi drugi predmeti od plemenitih metala sa istog lokaliteta.

Rezultati arheoloških istraživanja koja sam izvršio u užičkom okrugu daju mi dovoljno osnova za sasvim pouzdanu tvrdnju da je Užice već u rimsko doba bilo važna raskrsnica puteva i da su putevi prema Valjevu, Čačku, Mokroj Gori i Drini još onda išli istim trasama kao današnji.

Kanicov crtež mosta kraj Požege na Skrapežu
Kanicov crtež mosta kraj Požege na Skrapežu

15. juna 1860, 23. i 30. septembra 1888. prelazio sam put od 17 km kroz vrlo brdovit predeo od Užica do Požege i nazad, ali nikad tako brzo kao poslednji put s načelnikom Dragutinom Stamenkovićem i okružnim inženjerom Čermakom, koji nas je na svojim žustrim konjićima prebacio od jednog mesta do drugog za sat i tri četvrti, dok je inače za tu razdaljinu potrebno tri, a po lošem vremenu i četiri sata vožnje. Sunce je rasteralo laku jesenju maglu i omogućilo nam divne poglede u bogate doline Lužnice i Đetinje. Put ide na popriličnoj visini pravcem zapad-istok preko Tordićkog brda, čiji masiv sačinjavaju kristalasti, glineni i kvarcni škriljci sa žilicama kvarca i tankog slojevitog krečnjaka. Blizu grada mršavo zemljište daje nešto ječma, pšenice i duvana. Kad smo stigli na zaravan, desno od nas je ostalo jedanaest “hajdučkih grobova”; grob razbojnika Todora Ivanovića iz obližnjeg Buara uskoro će navršiti tuce. Kad sam prethodnog dana u zatvorskom dvorištu video tog lepog mladog čoveka kako spokojno puši cigaretu, učinilo mi se da s jednakom lakoćom nosi sedam ubistava na duši kao i 25 kg teške okove na nogama. Mada je svakog časa mogla iz Toblaha da stigne kraljeva potvrda izrečene kazne, to je, izgleda, njega manje obespokojavalo nego mene pomisao da priličan broj njegovih drugova i dalje krstari okrugom u kome sam svoj rad tek bio započeo. Još Miloš je Užičanima zapretio: „Ili istrebite svoje hajduke, ili me više nećete videti!“ A sada hajdučija tamo cveta više nego pre trideset godina! Put je dalje išao kroz bukovu šumu prošaranu ponekom brezom i klekovim grmljem, i kod mehane Zdravčići (340 m), preko mestimično podvodnog brežuljkastog zemljišta na kome kod južnih Uzića uspeva odlično grožđe, počeo da se spušta u ravnicu sa dobrim kukuruzom i šljivicima, ka mostu na Skrapežu. Ograda ovog mosta ležala je izlomljena u rečici; inače, on je po stilu sličan onome u Užicu, ali ga nadmaša brižljivijom obradom materijala; pogrešno se misli da je delo Rimljana, a nastao je, kao i užički, u srednjem veku, što pokazuju i oba kvadratna pilastra s osmostranim glavama. Odatle nam se na vidiku ukazala silueta Ovčara udaljenog 17 km; još jedan kilometar vožnje i stigosmo pred novu mehanu u Požegi. Požega, koja leži na levoj obali Skrapeža na visini od 322 m, poznata je kao staro naselje. Po narodnoj pesmi, tu je, na istočnoj Požešnici, imao svoje raskošne dvore onaj isti ban Milutin koji je sa carem Dušanom 28. juna 1330 u bici kod Velbužda (Đustendila) pobedio bugarskog cara Mihaila Šišmana; pop Miljaz Arsenijević me je uveravao da se zidine tih dvora još vide kod Prijanovića.

Požega, pijaca sa rimskim kamenom, Kanicov crtež
Požega, pijaca sa rimskim kamenom, Kanicov crtež

Pošto se tamo mogu naći i rimske krovne ploče, to znači da je Požega na sastavcima Skrapeža, Đetinje i Morave oduvek imala velik vojni značaj. U celoj toj zoni se nailazi na stare šančeve. Zemljano utvrđenje na Rzavu je 1737. oteo od Turaka pukovnik Lentulus sa 300 graničara; u toku ustanka branili su ga naizmenično Srbi i Turci. Kad su ovi poslednji 1832. godine napustili grad, mnogi užički Srbi i sreske vlasti su se, po Miloševom naređenju, privremeno preselili u Požegu. Godine 1839. ona je dobila svoju crkvu Cara Konstantina i carice Jelene, kasnije i lepu školu, u kojoj je osam učitelja radilo sa 200 dečaka i devojčica. U nemirnim godinama 1862. i 1875. Požega je bila čvrsto ušančena i njen magacin baruta pun. Kao sedište sreske vlasti i suda ona se stalno razvija, a tome doprinose i pešadijski garnizon sa dve baterije, smešten u šest paviljona, štedionica i veliki stočni vašar u septembru. Požega je, kao i Karlsrue, izgrađena u obliku lepeze. Na kružnu “Veliku pijacu”, u čijem središtu stoji prozaična kućica s opštin-domova ima 1460 duša. Kao i badenska rezidencija, Požega ima vrlo lep položaj i bogata je antičkim predmetima, koji bi, ako se prikupe i srede, mogli da čine značajnu zbirku za lokalni muzej. Na žalost, mnoge od tih predmeta iz rimske epohe video sam pod vedrim nebom, prepuštene uticaju svakog vremena i nevremena. Još 1860. video sam tamo lava od belog mermera, lepe izrade, donesenog iz severozapadnog Karana, zatim nadgrobnu ploču sličnu onoj u Karanu, na čijoj je čeonoj strani prikazan čovek koji se, oslonjen na lakat, odmara na klini, a pored njega stoji žena; na levom užem polju su dva čoveka, od kojih jedan drži tablu i pisaljku, a na desnom je konjanik naoružan lukom. Momzen je (prema Patonu) objavio jedan kamen s natpisom u dva reda, koji je y Požegu dospeo sa ruševina u susednom selu Visibabi, a Domaševski, pored poznatog kamena iz istog mesta s natpisom u devet redaka, prema kome je tamo postojao municipijum sa senatom, još jedan u devet redaka, gde se pojavljuje i skraćeno ime tog municipijuma MAL…, i kamen s natpisom u sedam redaka, koji se nalazi kod seljaka Jeremića.

Požeški antički lav, Kanicov crtež
Požeški antički lav, Kanicov crtež

U leto 1888. je, pored šest ogromnih obrađenih kamenih ploča sa nekog simsa, u požeško načelstvo donesen još jedan nadgrobni kamen, 0,98 m visok i 0,55 m širok, čiji je, na žalost, oštećeni natpis na mojoj kopiji dat koliko je bilo moguće. Jedan ležeći lav od tvrdog krečnjaka, dug 0,80 m, poslat je 1871. naišao u Nikupu i 1872. u Abobi, pomoću kojih je konačno utvrđen položaj dugo traženog Trajanovog grada „Nicopohsad Istrum“ i naselja »Burdizu«. Da li je gradsko područje dopiralo na severozapad do 5 km udaljenih Vranjana, danas se ne zna. U junu 1860. iskopao sam onde jedan nadgrobni kamen visok 1,25 m, koji je ležao prilično duboko u zemlji i na čijim su užim stranama bila predstavljena Atisova braća, sa tunikama i frigijskim kapama, prekrštenih nogu i desnom rukom oslonjena na štap.

Izvesno je, međutim, da je groblje sela Rasne, 2 km Južnije od Visibabe, bilo u grobljanskoj zoni ovog velikog rimskog grada, u kome se svakako nalazila i kamenorezačka radionica. Među mnogobrojnim zavetnim kamenovima na humci Zelenice ima dva na kojima je Atisov lik, a na jednom se još može pročitati ime Aurelius. Isto su tako ostaci građevina i prostrano groblje 3 km istočnijeg sela Gorobilja, poznatog po izvoru mineralne vode, bili u najtešnjoj vezi sa visibapskom metropolom. Još za vreme iskopavanja 1860. godine naišao sam tamo na dvanaest nadgrobnih kamenova, među njima i dva sa prilično očuvanim natpisima i Atisovom braćom; na većini su površine sa bogatim skulpturama jako nagrizene vremenom. Česta pojava Atisove braće na nekropolama u Vranjanima, Gorobilju, Rasni, Kremnima, Karanu, Ježevici itd., kao i u Bosni i Erdelju, pokazuje koliko su u rimskoj umetnosti, od Nemačke pa sve do Mezije, Dalmacije i Dakije, frigijski Dioskuri koji tuguju jedan za drugim bili omiljeni kao simbol duboke patnje i bola. Hak je sličnim nadgrobnim figurama, nađenim oko 1860. i u badenskom Rotenburgu, prepoznao Atisa, ljubimca one Kibele čiji je kult iz frigijskog Pesinunta prenesen u Rim još u doba republike. Da je prvobitno ime glasilo Atins i da je istovetno sa Adonis, jevrejskim Adonaj (gospodar), dokazuju rimski natpisi na kojima se javljaju oblici Atinis (Attims) i Atini. I likovi bogova su identični kao i njihova imena; kao što frigijski Atis odgovara sirijskom Adonisu, tako, prema Hakovom mišljenju, i frigijska Kibela odgovara grčkoj Afroditi. I o jednom i o drugom paru postoji isti mit: kako mladić u lovu umire od ujeda divljeg vepra i kako boginja turuje za njim. Uz priču o frigijskom Atisu i o njegovoj smrti zbog ujeda vepra Pauzanije dodaje da Galaćani u Pesinuntu neće ništa od svinje ni da taknu, baš kao i sirijsko feničanska plemena, čiji se običaj uzdržavanja od svinjskog mesa sasvim osnovano objašnjava predstavom o svinji kao demonskoj životinji.

Gorobilje, rimska nekropola, Kanicov crtež
Gorobilje, rimska nekropola, Kanicov crtež

U pričama o dva brata – boga ili xeroja – koje se javljaju u grčkoj mitologiji zadržan je prvobitni karakter duhova svetlosti kao kod Dioskura. Odnos između braće je različit. Oni su često nerazdvojni, a ako jedan pada od ruke drugoga, kako biva u mnogim pričama, to se dešava slučajno i preživeli ryryje za izgubljenim; no nekad su to zakrvljena braća, od kojih jedan drugoga smišljeno proganja i ubija. Temeljno ispitivanje terena oko Visibabe prepuštam beogradskom „Starinaru“ kao jedan od njegovih najvažnijih zadataka; samo, iskopavanja bi morali da vode iskusni stručnjaci da ne bi kao ona u Viminacijumu i dalje ostala bez rezultata za nauku…

To je priča koju je o Užicu i okolini u 19. veku, uz svoje i crteže (u ovoj verziji i crteže i fotografije iz arhive Užičanstveno), ispričao naučnik putopisac Feliks Kanic. A da nije, mnogo toga bi prekrila prašina zaborava. I sad, kad je ponovo počela da pada, malo smo je očistili mi koji smo osmislili sajt užičkog nezaborava. Nadam se da vam se svidelo ovo moje i Srećkovo pripovdanje.