Užički Zotovići s “Međaja”

2937

Užički Zotovići su poreklom od Trebinja, tačnije sela Domaševa, opština Trebinje. O postanku ovog sela ne zna se ništa. Najstariji stanovnici ovog sela su Zotovići. Zotovići su živeli u Potprisoju do prve polovine 19 veka. Tad su Turci čuli da imaju mnogo novca, pa ih krenu mučiti i ovi se moraše raseliti. Ne zna se za Zotoviće odakle su stigli u okolinu Trebinja. Kažu da su starosedeoci. U Crnoj Gori, u Podgorici, ima begova Zotovića, koji ovima govore da su iz istog plemena, samo što su se raselili da ne bi primili Islam. Do okupacije, ovo beše jedna od najčuvenijih i najpoštovanijih porodica i među Muslimanima, i među Hrišćanima. Uvek je neko iz njihove loze morao biti sveštenik, a ima i vladika Zotovića. U starija vremena, ova porodica je imala svoja imanja u okolini Ljubinja i Trebinja, koja je postepeno prešla u ruke Muslimana, a do danas su održali svoju zemlju u Domaševu i Viduši. Zotovići su stara vlasteoska porodica. Postoji podatak da u vreme raškog velikog župana Stefana Nemanje, Istorijski zapisi, 1, … knez Zot se navodi kao rodonačelnik porodice Zotović. Slave Nikoljdan, a prislužuju Cveti.

Zotovića han na
Zotovića han na “Međaju”

Nisam našao podatak kako se zovu roditelji Mihaila Zotovića, rođenog u Užicu 1864. godine. On je i nasledio nekada poznati “Zotovića han” jednu od najstarijih kuća u Užicu iz turskog vremena, koja je nažalost srušena posle izgradnje pruge Beograd – Bar. Mihailo je bio advokat, ratnik i veliki župan, značajan Užičanin. Učio užičku Gimnaziju, a prava diplomirao u Beogradu 1887. Bavio se advokaturom u Užicu. Otišao u srpsko-bugarski rat 1885. kao dobrovoljac, a izašao kao narednik, kasnije je dobio i čin rezernog kapetana. Sa trideset godina je postao načelnik Užičkog okruga i sa tim i političar – radikal. Bio je jedan od vodećih ljudi koji su 1900. ostvarili izgradnju užičke hidrocentrale i Tkačke radionice. Na mermernoj ploči užičke ele. centrale je uklesano i njegovo ime. Biran je 1902. za narodnog poslanika, a sledeće godine učestvovao u Skupštini koja je dovela na presto kralja Petra Karđorđevića. Ponovo je 1907. izabran za načelnika Užičkog okruga. Zaslužan je za oslobođenje Srba u Bosni i Sandžaku. Pratio je srpsku vojsku na vojnom pohodu kroz Staru Srbiju i organizovao srpsku vlast u Sandžaku i Novom Pazaru, bio je hvaljen kao okružni načelnik. Tokom Prvoga sv. rata jedno vreme je bio u Švajcarskoj, a posle se u Užicu bavio advokaturom do 1925. godine, kada je postao veliki župan Užičke oblasti. Ostalo je zapisan komentar velikog župana Zotovića povodom sporazuma radikala i Hrvatske seljačke stranke, koji nije bio samo jedan međustranački savez o podeli vlasti u kraljevini Jugoslaviji. Taj sporazum je uticao na uzajamno poverenje između Srba i Hrvata. Komentarišući kako se sporazum primljen u užičkom kraju, župan je rekao: – “Sporazum i izmirenje između braće Hrvata i Srba osetio se vrlo blagotvorno u narodu ovoga kraja, koji ga je primio sa najvećim zadovoljstvom i raspoloženjem, jer u ovome istorijskom događaju vidi veliki uspeh po naše državne interese kako u pogledu narodne privrede, industrije, prosvete, trgovine, tako i u vojničkom pogledu”. Veliki župan Mihailo Zotović je umro je na toj dužnosti 1926. godine. Imao je sina Višeslava oficira i Cvetka lekara, ćerke Milicu i Ljubicu…

Veliki župan Mihailo Zotović
Veliki župan Mihailo Zotović

Mihailov sin Cvetko Zotović je rođen u Užicu 1895. Veoma je zaslužan za razvoj zdravstva užičkoga kraja. On je studirao medicinu u Francuskoj, gde ga je zatekao Prvi svetski rat. Vratio se u Srbiju i sa jednom francuskom bolnicom otišao na front. Prešao Albaniju i stigao u Bizertu. Pred kraj rata su ga poslali u Švajcarsku da nastavi školovanje. Diplomirao je medicinske nauke u Bernu i doktorirao te 1921. godine. Kada se vratio u Srbiju tj. Jugoslaviju radio je po potrebi u raznim mestima… Krajem 1931. postavljen je za upravnika Banovske bolnice u Užicu i na tom položaju je ostao je do završetka Drugoga svetskoga rata. Decembra 1938. bio je izabran za narodnog poslanika na listi Jugoslovenske radikalne zajednice. Te 1945. smenjen je bez stalnog rasporeda. Zamenjivao je pojedine lekare radeći u raznim ambulantama po užičkom kraju. Novoj komunističkoj vlasti se nije sviđalo što je bio radikalski predratni narodni poslanik… Na kraju je postavljen za upravnika Doma zdravlja u Užicu, gde je radio do kraja radnoga veka. Bio je izuzetno obrazovan čovek, govorio tri strana jezika, svirao violinu, voleo je ljude i svoju lekarsku profesiju. Užicu je užuvao veliki ugled kao lekar, pre svega kao dobar čovek…

Pred letnjikovcem dr. Zotovića
Pred letnjikovcem dr. Zotovića

Podaci o likovima i fotografija dobijeni su od Alesandra Tošića; – Pred letnjikovcem dr. Zotovića na Palisadu. Sleva: Milica Stanić, sestra dr Cvetka, dr.Mihajlo Stanić, suprug Milicin, Radmila-Rasa Zotović, supruga Cvetkova, Savo Zaharić, brat Radmilin, Nikola Đuric, direktor jugoslovenskih zeleznica, Ljubica Zotović, ćerka Cvetkova i Radmilina, Kosa Đuric,supruga Nikolina, dr Mehmed Spaho, ministar u Vladi Kraljevine Jugoslavije, Cvetko Zotović užicki lekar, Mišo Atanackovic, sin Mališe Atanackovića i šef Mehmed Spahovog kabineta.
Aleksandar Tošić: – “Cvetkova supruga je Rasa (Radmila Rasa Zotović 1912-2003) je dolazila kod moje parbake Kose… bila je jako fina gospođa, preminula je u dubokoj starostoi 2003.god. Inace Rasa je bila unuka prote Zaharija Zaharića Često je govorila mojoj prababi: ‘Koso mi smo pre rata imali kućne pomoćnice kada žene nisu bile zaposlene, a danas sve zaposlene i ni jedna nema kućnu pomoćnicu… Često je govorila mojoj prababi: – Koso mi smo pre rata imali kućne pomoćnice kada žene nisu bile zaposlene, a danas sve zaposlene i ni jedna nema kućnu pomoćnicu’.”

Mihailo V. Zotović najznačajniji užički arheolog
Mihailo V. Zotović najznačajniji užički arheolog

Mihailo je sin oficira Višeslava dobio je ime dede velikog župana Zotovića, rođen je u Užicu 1932. godine. U Užicu je završio Gimnaziju i upisao filozofski fakultet u Beogradu. Godine 1957 diplomirao je na grupi za arheologiju. Ceo radni vek je proveo u užičkom Muzeju. Doktorsku tezu “Arheologija i etički problemi bronzanog doba zapadne Srbije” odbranio je 1982. i stekao zvanje višeg naučnog saradnika. Predavao je na užičkoj Pedagoškoj akademiji. Jedan je od ugledijih srpskih arheologa koji je zaslužan za temeljnu rekonstrukciju terena jugozapadne Srbije, evidetiranje arheoloških lokaliteta iz praistorije, antike i srdnjeg veka. Učestvovao je u 25 raznih arheoloških projekata. Bio je poseban u organizaciji. Često je u svoje projekte uključivao studente, mlade istraživače kojima je držao zanimljiva predavanja, razvijajući kod njih radoznalost prema istraživanju, odgovornosti. Uz sve to, preko privatnih veza i neverovatne upornosti, obezbeđivao je sredstva za nova istraživanja najpre u užičkom kraju. Značajno je unapredio tehničku opremu za rad arheologa užičkoga Muzeja. Objavio je dosta veoma vrednih naučnih radova, naročito tema iz užičkog kraja. Iza njega je ostao sin Višeslav pravnik, koji ima sina koji nosi dedino ime, studenta pravnog fakulteta Mihaila Zotovića, trenutno najmlađeg od potomaka velikog Župana Mihaila Zotovića. Primećuje se da se u porodici užičkih Zotovića s Međaja pojavljuju dva imena Mihailo i Višeslav. Rad arheologa Mihaila Zotovića je nastavila njegova ćerka Radmila.

Radmila Zotović je rođena u Užicu 1962. godine. Krenula je očevim putem, završila je užičku Gimnaziju, zatim filozofski fakultet u Beogradu. Diplomirala je na klasičnoj arheologiji 1987. na Filozofskom fakultetu u Beogradu i odbranila diplomski rad na temu: Naselja i godine komunikacije istočnog dela rimske provincije Dalmacije. Godine 1992. na Filozofskom fakultetu u Beogradu odbranila je magistarsku tezu na temu: “Tipologija i hronologija rimskih nadgrobnih spomenika istočnog i jugoistočnog dela provincije Dalmacije”. Godine 1996. na Filozofskom fakultetu u Beogradu odbranila je doktorsku disertaciju na temu: “Stanovništvo i privreda istočnog dela rimske provincije Dalmacije”. Radmila je bila na stručnim usavršavanjima 1994. godine: u Rusiji (Arheološki institut i muzej Ermitaž u Sankt Peterburgu), godine 2006. godine: u Bugarskoj (Arheološki institut u Sofiji). Od 1988. do 1992. radila je kao kustos u užičkom Muzeju. Od 1993. radi u Arheološkom institutu u Beogradu. Pisala je stručne monografije i članke u časopisima domaćim i inostranim. U emisiji Radio Beograda 2. “Putevi kulture” njeni radijski eseji su emitovani u rubrici “Arheologija kao estetika”. Sada je viši naučni saradnik na Arheološkom institutu u Beogradu. Godine 2001. dobila je novčane nagrade Ministarstva za nauku i tehnologiju kao jedna od onih koji su doktorirali u rekordnom roku. Godine 2004. godine: dobitnik nagrade za postignute rezultate rada (treća grupa). Učestvovala je na iskopavanjima od kojih izdvaja Arheološka istraživanja doline Poblaćnice (rukovodilac dr Mihailo Zotović); Naselja i komunikacije na istočnoj periferiji provincije Dalmacije (rukovodilac dr Petar Petrović)